Don Letts, DJ i muzičar (64), o tome šta znači biti crni Britanac, pronalaženju scene i zašto pank nije mrtav…
Autor James McMahon, The Guardian
Prevod Robert Jandrić, AbrašMEDIA
Jamajkanci vole country i western. Moja prva muzička uspomena je kako sjedim kod kuće sa ocem, slušajući na njegovim zvučnicima oličenja onoga što će kasnije postati reggae. Ali, osim princa Bustera, Tootsa and Maytalsa, moj je otac volio stvari poput “Welcome to My World”, Jima Reevesa. Mogao se poistovjetiti sa pričom.
Znam tačan trenutak kada sam poželio da muzika bude moj život. Imao sam 14 ili 15 godina, bila je 1971, i gledao sam the Who u Young Vicu, u Londonu. Otišao sam poslije škole, u školskoj uniformi, vidio sam bionjače Keith Moona i vjetrenjače Pete Townshenda i to je bilo to. Nisam znao šta je to, ali otvorilo je vrata kroz koja sam želio zakoračiti.
Moji su roditelji imali težak život. Oni su Windrush generacija i među njima je preovladavao osjećaj da će po dolasku u Britaniju uspjeti tako što će se anglicizirati. Očigledno, to je bila užasna ideja, a kad je stigla moja generacija, reagovali smo protiv toga. Ali, reći ću ovo o svojim roditeljima. Sva zabava koju su imali prestala je u njihovim dvadesetima. Sve je bilo posvećeno ispravnom odgoju djece. Moja generacija je mnogo sebičnija.
Windrush deportacije su sramota. Moji su roditelji pozvani da dođu u ovu zemlju kako bi pomogli u obnovi nakon Drugog svjetskog rata. Nisu ih srdačno dočekali, ali istrpjeli su. Vozili su autobuse i radili u Zavodu za javno zdravstvo (NHS). Nije se pobunila njihova generacija, već moja. Bio je to najveći šamar u lice.
Biti Britanac i crnac dugo je vremena bio zbunjujući koncept. Tačka sukoba s mojim roditeljima bila je kad sam izišao vani sa dreadlocksima. Za mene je nošenje dreadova predstavljalo povezivanje sa svojim naslijeđem, istim naslijeđem koje su moji roditelji potisnuli da bi se uklopili. Pokušavao sam pronaći svoju scenu, a poruke koje dolaze iz tog rastafarijanskog svijeta bile su mnogo zanimljivije od onoga što sam učio u školi. Da budem iskren, mislim da do kasnih ’80-ih, i stvari poput Soul II Soul, crna Britanija nije stala na svoje noge. Mislim da smo tada po prvi put pronašli svoju stvar.
Moja profesija iznevjerila je očekivanja mojih roditelja. Oderali su guzice kako bi njihovo dijete išlo u gimnaziju – a gledajući iz njihove perspektive, umjetnost nije predstavljala način na koji će crnci preživjeti. Opametili su se tek kad su me vidjeli na prokletoj televiziji!
Punk je bio utočište od rasizma. Na ulicama su mladiće poput mene neprestano zaustavljali policajci. Ekstremna desnica je tokom ’70-ih postajala sve jača. No, punk koncerti su okupljali ljude. The Clash su svirali koncerte “Rock Against Racism”. The Slits su svirali s Aswadom. Svi smo navijali jedni za druge. U našem balončiću nije bilo rasizma.
Punk nije počeo i završio ’70-ih. To je stalan duh. Stav. Živo biće. To su Woody Guthrie i Sun Ra. Samo što su Britanci uradili tu kolonijalnu stvar i preko svega stavili Union Jack, tako da se se stvara osjećaj trenutka zarobljenog u vremenu.
Enoch Powell je napravio ogromnu štetu ovoj zemlji. Kad je 1968. održao govor “Rivers of Blood”, sve se promijenilo. Od “Lettsyja” sa igrališta, preko noći sam postao “ono crno kopile” i “golliwog” (engleska lutka crnog lica i raščupane kose (prim. prev.). Zahvaljujući Brexitu, to se događa opet. To je potpuno poražavajuće. Još uvijek vjerujem u moć muzike i kulture da promijene život ljudi, ali postaje sve teže.