Kapitalizam nije u krizi, on jest kriza. To je jednostavna istina od koje marksisti trebaju početi i onda kada govorimo što mogu učiniti u ovo vrijeme pandemije izazvane koronavirusom. Neoliberalni globalni poredak već desetljećima proizvodi krize raznih vrsta. Tako onu zaposlenosti, jer je globalni jug, ta ‘tvornica svijeta’ u koju je premještena proizvodnja industrijskih proizvoda, istovremeno potonuo u ralje tzv. neformalnog sektora ekonomije. A to znači da su nekada iznimni oblici zapošljavanja, koji nisu stalni radni odnos, postali pravilom. I to na jugu apsolutno, a sve više i na bogatom sjeveru. S druge strane, tu su klimatske promjene, prouzročene također djelovanjem sistema. Priča o pandemiji SARS-a 2 samo je nastavak dugog procesa mutacija u prirodi, izazvanih masovnom industrijalizacijom poljoprivrede, koja uništava lokalne biološke cjeline, utječe na biljke, staništa životinja, same životinje, a ove pak na ljude. Koliko je sve to povezano lakše je vidjeti u krajevima koji su višestruke žrtve svjetskog imperijalizma, poput Afrike. U njoj su uvezena zagađenja svih vrsta uništila mnoge oblike poljoprivrede, stočarstva, ribarstva. Sve to dovodi do rasta cijena hrane koja, doduše, globalno cirkulira, ali na način nejednako dostupan svim ljudima. Uzgajivači kakaovca nikada u životu nisu bili u prilici jesti čokoladu.
Piše: Srećko Pulig, Portalnovosti.com
Zato kada govorimo o stvaranju imuniteta na nove bolesti, poput ove izazvane koronavirusom, o čijem imunitetu mi ustvari govorimo? Na nivou politika pojedinih država propagira se neko imaginarno zajedništvo stanovništva, to da moramo sada svi biti zajedno jer, eto, pandemija nas je stavila sve u isti čamac itd. No to uopće nije tako. Jer čovječanstvo se sve više dijeli, kako kaže američki marksist Mike Davis koji se bavi proturječjima izazvanim lošim odnosom prirode i društva, na dva dijela: one koji su relativno dobro uhranjeni, zdravi i mogu si priuštiti medicinski tretman, a to je globalno gledano manjina, i onu većinu kojoj je sve to uskraćeno. To je drugi način da se kaže kako je globalno društvo podijeljeno na bogate i siromašne. Ali marksisti idu dalje i svugdje uočavaju klasnu prirodu te podjele. Jer za njih rascijepljenost kapitalističkog društva nije novina. Ono je takvo otkada postoji. Samo što se u nekim razdobljima, pa i u ovome pandemije, te klasne zaoštrenosti pojačavaju. To da će vladajuća klasa htjeti iskoristiti krizu da još jače pritisne radnike i radnice te sve vrste manjina, zato nas ne bi smjelo iznenađivati. Sjetimo se teze publicistkinje Naomi Klein o ‘kapitalizmu katastrofe’, kada se nevolje koje trpi većina stanovništva koriste za vrste ‘strukturnih prilagodbi’, tj. novih akumulacija privatizacijom, koje u mirnijem stanju ne bi tako lako i nevidljivo prošle. Dok jedni muče muku s opstankom velike ribe, nazovimo tako svijet multinacionalnih korporacija, jedu male ribe. Sve one frakcije radničke, tzv. srednje, pa i klase malih poduzetnika, koji uslijed krize brže propadaju.
‘Strukturne prilagodbe’ uništile su javne servise posvuda i samo je pitanje stupnja gdje oni još uvijek mogu nešto učiniti. Zato države moraju vatrogasno intervenirati. No to nije neki pravi kejnzijanizam, koji će zamijeniti autoritarni liberalizam u politici i neoliberalnu devastaciju u ekonomiji. Sve je to nekakvo ‘menadžeriranje države’, kako kaže britanski marksist Alex Callinicos. Pokušaj stabiliziranja krize pomoću parcijalnih mjera. Sve te jednokratne pomoći, koje glume klasnu neutralnost, sve to pozivanje na novi ‘dogovor’ poslodavaca, sindikata i država, uglavnom se svodi na oktroirane mjere kapitalista koji imaju ‘svoju’ državu. Uostalom, sjetimo se kako je reagirao SAD na financijsku krizu 2008. Pa tako da su spašavali špekulativni bankovni kapital upumpavajući novac u sistem, dok je stvarni teret krize pao na radne ljude, koji su sve masovnije upisani u rubriku zaposlenih, a siromašnih. I što je bio odgovor na tu krizu? Kao i u svom početku, još u vrijeme Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, neoliberalizam se uvijek iznova nudi kao odgovor. ‘Učinimo Ameriku ponovno velikom.’ Ta prazna fraza funkcionira danas uz dodatke svih ‘političkih nekorektnosti’, koji u SAD-u služe za domaću upotrebu. Jer dok priča protiv manjina, Trump dobro zna da bez migrantske radne snage ni ovo što je ostalo od američke privrede ne bi moglo funkcionirati. On napada kinesku državu, Svjetsku zdravstvenu organizaciju, sutra možda i UN, iako ih američka država sve, na različite načine, treba.
No mora li se svaka kriza jednako katastrofalno rasplitati? Mora li biti tako da se ništa bitno u sistemu ne mijenja, samo što se on intenzivira, ubrzava svoja proturječja, pa tako stvara dojam velikog kretanja? Sigurno je da na ljevici nedostaju jake organizacije, no nedostaje i imaginacije. Cijela ona, kako bi njemački filozof Ernst Bloch svojedobno rekao, ‘topla struja u marksizmu’, danas stavljena u zagrade i na čekanje. Utopija je postala ne toliko omrznuti koliko iščezavajući pojam. A još između dva svjetska rata Bloch je mogao u svojoj knjizi ‘Duh utopije’ napisati poglavlje pod naslovom ‘Karl Marx: smrt i apokalipsa’. Tu on razmatra kojim svjetskim putevima unutrašnje može postati vanjsko, a ono vanjsko kao i ono unutrašnje. Filozofski žargon zvuči preapstraktno za naš konkretni problem? No treba proći, kaže isti Bloch, kroz ‘pustinju apstrakcije’ da bi se došlo do konkretnih plodova. Danas prisustvujemo općem osjećaju nemoći, koja nije samo posljedica neznanja (‘zaborav’ se aktivno proizvodi), već i neorganiziranosti, koja ne bi smjela završiti u malodušnosti. Treba li nam svima u kućnoj izolaciji samo individualna terapija ili se možemo i u ovim uvjetima povezivati u mreže i vidove otpora, kao ‘rada od kuće’, koji će donijeti promjene i u vanjskom svijetu? Makar i s balkona?
U svojoj redovnoj kolumni za britanski ‘Socialist Worker’, naslovljenoj ‘Mi smo u bitki naših života – da bismo spasili naše živote’, spomenuti Callinicos podsjeća na tradiciju zazivanja života protiv smrti, npr. u knjigama Normana O. Browna, posvećenim svojedobnim borbama protiv nuklearnog holokausta. I to je bilo vrijeme prijetnje. Vidljive, koliko je ljudskoj imaginaciji vidljiva i atomska energija upotrijebljena u vojne svrhe. Došli smo do paradoksa da ekonomski pokazatelji upućuju na to da mortalitet ljudi raste u doba ekonomskog rasta, a opada u doba sunovrata. Ovo kao da govori protiv zdravorazumski shvaćenih brojki o umiranju od koronavirusa, koje svaki dan pratimo. No to su proturječja kapitalizma, koja se ne mogu riješiti unutar jednog naroda. Niti suočenjem s jednim fenomenom kao što je ova padnemija, shvaćenim izolirano. Život protiv smrti – život protiv profita. ‘Nikada u našim životima nismo tako jako osjetili kako je kapitalizam sistem koji isporučuje smrt.’ Možda je ovo i pomalo elitistički zaključak, jer vrijedi ponajviše za društva tzv. razvijenog svijeta. No i u njima su, koliko jučer, postojali i ropstvo i dječji rad. Zato se moramo, usprkos pandemiji, koja je posljedica a ne uzrok s kojim su naši problemi započeli, boriti za život.
Iz angloameričkog svijeta dolazi pritisak, a EU neće biti pošteđena od njega, da što prije ‘normaliziramo’ kapitalističku proizvodnju. A sve usprkos tome što cjepivo protiv Covida-19 nije na pomolu i što će to povećati broj smrtno oboljelih. Naivni bi, ako takvih još ima, rekli kako se kapitalizam kocka s našim životima. ‘Realisti’ pak da su smrti u masovnim razmjerima u njega, nekad više, nekad manje, i tako uračunate. Ta postojao je i znanstvenik, davno poznati Thomas Robert Malthus, koji je svojom demografijom prizivao masovne bolesti kao jedno od rješenja za navodnu prenapučenost stanovništva na Zemlji. Oni koje danas zovemo političarima i svjetskim moćnicima ne pozivaju se na Malthusa, jer ne nastupaju kao na taj način učeni, no iz njihove pojave osjeća se taj zadah. Ako u toj lažnoj dilemi između ljudi i profita izaberemo kapital, ostat ćemo i bez ljudi i bez kapitala. To posebno vrijedi za budućnost Sjedinjenih Država, koje će na bolan način naučiti da se novac ne može jesti.