Sporazum Dodik-Lagumdžija izazvao je buru reakcija u zemlji. Njime su dotaknuta neka osjetljiva pitanja, o kojima su počeli raspravljati ne samo pojedinci nego i institucije, poput Visokog sudskog i tužilačkog savjeta. Rasprave su pokazale oprečnost stavova. Čini se, međutim, da nisu uvijek pogađale srž sporazuma.
Piše: Goran Marković (AbrašMEDIA)
Prije svega, treba naglasiti da se radi o sporazumu dojučerašnjih ljutih protivnika. Do juče su se mnogi čudili otkud tako krupne razlike između dvije socijaldemokratske partije, koje imaju istu ideologiju. Sada se čuju mišljenja da je logično što su SNSD i SDP postigli sporazum, jer su ideološki bliski. Ovdje, naravno, nema potrebe da se bavimo ideologijom, jer ona nema nikakve veze sa sporazumom. Dodik i Lagumdžija su se rukovodili isključivo pragmatičnim razlozima, koji omogućavaju da čas budu ljuti protivnici, a čas saveznici. Naravno, nije sporno da oni zaista imaju različito viđenje Bosne i Hercegovine, ali te razlike nisu ideološke već političke.
Sukobi Dodika i Lagumdžije obilježili su mjesece nakon izbora održanih 2010. godine. Ti sukobi su verbalno ponekad bili tako žestoki, da su navodili mnoge na pomisao da je Bosna i Hercegovina neodrživa, čim se njeni vodeći političari tako žestoko sukobljavaju. Onda je došao ovaj sporazum, koji je pokazao da se ti isti lideri mogu dogovoriti, kad je to u njihovom interesu, i da je najveći problem Bosne i Hercegovine „gadna narav“ njenih lidera, odnosno njihovo politikantsko taktiziranje, a ne ona sama.
Sporazum je izraz krize ne samo društvenog sistema nego i dviju stranaka čiji su lideri tvorci sporazuma. S jedne strane, sporazum služi spoljnoj upotrebi, odnosno stvaranju utiska u javnosti da se neke stvari, pogotovo kad je riječ o ekonomskoj politici, pokreću s mrtve tačke, i to u socijaldemokratskom smjeru. S druge strane, sporazum treba da postavi na nove osnove neka pitanja koja neće imati samo marketinški karakter, nego će predstavljati nova institucionalna rješenja. Dva pitanja su izazvala najviše bure: reforma izbornog i reforma pravosudnog sistema.
Zatvorene liste
Umjesto dosadašnjih poluotvorenih listi, sporazumom se predviđa uvođenje zatvorenih listi. Time se, kako kažu potpisnici sporazuma, žele izbjeći manipulacije koje su česte na izborima. Zaista, često se dešava da se nakon zatvaranja birališta, od strane biračkih odbora vrši dodavanje glasova pojedinim kandidatima na izbornim listama i da se unutar političkih stranaka vode borbe između kandidata na listama o tome ko će od njih dobiti mandat. Ponekad, te borbe završe fizičkim obračunima, a uvijek imaju za posljedicu zlu krv u strankama, nestabilnost i napuštanja stranke.
Stranačke oligarhije žele da stvari stave pod svoju kontrolu, tako što će određivati redoslijed na listama. Time se ne samo izbjegavaju unutarstranački potresi nego se i stranačke oligarhije u najvećoj mogućoj mjeri obezbjeđuju da će imati lojalne i disciplinovane poslanike, kojima će moći bezuslovno komandovati.
Poluotvorene liste, koje još uvijek imamo, uvedene su s ciljem demokratizacije izbornog sistema. U tome se nije uspjelo, jer su birači mogli glasati samo za kandidate sa jedne izborne liste, a, osim toga, najčešće su birani najuticajniji kandidati. Bilo je i izuzetaka, da budu birani kandidati na posljednjim kandidatskim pozicijama, ali ti slučajevi nisu bili vrlo česti. Međutim, poluotvorene liste su barem načelno davale mogućnost biračima da se opredjeljuju između kandidata a ne samo između listi. Da bi oni tu mogućnost ostvarile, neophodno je da prođe više izbornih ciklusa, da oni steknu iskustvo i da se izgradi odgovarajući tip političke kulture. Postojanje formalnog prava još uvijek nije garancija da će ono biti korišteno. Ali, ako ga uopšte nema, kao što se predviđa sporazumom, sasvim sigurno je da ono neće moći biti korišteno. Jednom riječju, pitanje je da li će birači koristiti svoje pravo „nekad“ ili „nikad“. Dosad su ga mogli koristiti nekad, a ako sporazum bude pretočen u pravnu normu, neće ga moći koristiti nikad.
To što političke stranke imaju unutrašnjih poteškoća zbog poluotvorenih listi, njihov je problem, zbog kojeg ne treba umanjiti demokratski potencijal izbornog sistema, koji je ionako dosta ograničen. To što su stranački kandidati žedni vlasti i nisu izgradili osjećaj lojalnosti stranci i stranačkog drugarstva, njihov je problem i problem stranaka koje svoju egzistenciju zasnivaju na takvim kadrovima. Ali, zbog neprincipijelnih unutarstranačkih borbi i niskih udaraca koje jedni drugima zadaju, kompromitujući stranku kao cjelinu, ne treba da ispaštaju birači, čije učešće u političkom životu je ionako svedeno na minimalnu mjeru. Sad ga treba još više suziti.
Dodik i Lagumdžija ističu da će sistem zatvorenih listi omogućiti ravnomjerniju zastupljenost žena i manje brojnih konstitutivnih naroda. Zatvorene liste zaista mogu imati taj efekat, ali on, čak i kad je zakonom predviđen, ne mora biti ostvaren. Čak i kad bi se na listama nalazio jedank broj muškaraca i žena, pri čemu bi oni bili poredani na listi po „cik-cak“ principu, to još ne znači da bi broj žena bio zadovoljavajući, jer bi njihov konačan broj ipak određivali izborni rezultati svake liste. Naravno, pitanje je da li bi liste bile zatvorene tako da se mandati raspodjeluju redom, od prvog kandidata na listi pa do rednog broja kandidata koji odgovara broju osvojenih mandata, ili bi stranka mogla birati kandidate sa liste kojima bi dodjeljivala mandate. Ne treba smetnuti s uma ni to da su i žene u skupštinama pod kontrolom svojih stranaka, tako da to što ih ima nešto više ne znači da će položaj žena u upravljanju državom biti bolji, osim ako to ne smatramo samim činom povećanja njihovog broja.
Suština zatvorenih listi je u tome da povećavaju stepen kontrole stranačkih oligarhija nad izabranim predstavnicima. Kako Izborni zakon izričito proklamuje da mandat pripada izabranim predstavnicima, a ne strankama, svakoj stranci je važno da obezbijedi najveću moguću kontrolu nad radom svojih predstavnika.
Manje su šanse da se izabrani predstavnici istrgnu kontrole stranačkih oligarhija ako im bukvalno duguju mandate, jer tada ne mogu tvrditi da su mandat dobili zahvaljujući tome što su birači glasali za njih, a ne zato što im je stranačka oligarhija dala visoko mjesto na izbornoj listi.
Nezavisno pravosuđe
Jedan od ključnih principa pravne države je nezavisno pravosuđe. Ono ne treba da se nalazi pod kontrolom političkih elita. To je tačno, ali se često zaboravlja da ono ne treba da se nalazi pod kontrolom ni drugih faktora koji bi mogli ugroziti njegovu nezavisnost, kao što je krupni kapital. Međutim, druga strana medalje obično se ne spominje – nezavisno pravosuđe ne treba da bude oslobođeno svake kontrole i pretvoreno u silu za sebe.
Dogmatski pristup principu nezavisnosti pravosuđa sprečava da se objektivno analiziraju rezultati funkcionisanja pravosudnog sistema i faktičke neodgovornosti nosilaca pravosudnih funkcija. Oni takođe vrše državnu vlast, pa se postavlja pitanje kako istovremeno obezbijediti njihovu nezavisnost i odgovornost.
Sporazumu se stavljaju dva prigovora: da slabi državne institucije i da umanjuje nezavisnost pravosuđa. Državne institucije se slabe tako što se slabi Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS), koji više ne može da imenuje sve nosioce pravosudnih funkcija, nego će tužioce imenovati entitetski parlamenti. Postojeći sistem ima značajne nedostatke. Prvo, federalnoj strukturi Bosne i Hercegovine odgovara da više institucija na različitim nivoima (državnom i entitetskom) imenuju tužioce, jer nije u prirodi sa državnim uređenjem da se ovaj postupak „centralizuje“ na nivou države. Stoga, bilo bi opravdanije kad bi državni tužioci bili imenovani na državnom nivou, a svi ostali na nivou entiteta odnosno Brčko distrikta.
Drugo, jedna institucija imenuje i sudije i tužioce, što takođe nije opravdano, jer se radi o institucijama koje u postupcima imaju različitu ulogu, a imenovani su od strane istih lica. U Srbiji, na primjer, postoje Visoki savjet sudstva i Državno vijeće tužilaca.
Treće, parlamenti u mnogim državama učestvuju u imenovanju sudija i tužilaca. Takav je slučaj, na primjer, u Srbiji, u kojoj javnog tužioca bira Narodna skupština, na prijedlog Vlade. Narodna skupština bira i zamjenika javnog tužioca koji se prvi put bira na tu funkciju. U Hrvatskoj, glavnog državnog odvjetnika imenuje Hrvatski sabor, na prijedlog Vlade. Državnoodvjetničko vijeće, koje takođe bira Hrvatski sabor, imenuje zamjenike državnih odvjetnika. U Sloveniji, sudije bira parlament, na prijedlog sudskog savjeta.
Suština je u tome da sudije vrše jednu funkciju državne vlasti, a tužioci su, u širem smislu, dio pravosudne funkcije. Stoga, oni ne mogu biti izuzeti od bilo kakve kontrole parlamenta, kao organa koji, barem teorijski, predstavlja izraz narodne volje. Ta kontrola se u svim posmatranim slučajevima ogleda u njihovom izboru. Naravno, postoji mogućnost da političke elite, koje kontrolišu parlament, odaberu lica koja neće biti zaista nezavisna. Protiv toga je moguće boriti se na tri načina. Prvi način je da tužioci (ako o njima govorimo u kontekstu sporazuma) budu imenovani sa liste kandidata koju sačini neko drugi, u našem slučaju VSTS. Time su skupštine ograničene u mogućnosti pronalaženja podobnih kandidata, jer ne mogu vršiti izbor mimo kandidata koji su od strane VSTS već proglašeni kao prihvatljiv mogući izbor.
Drugo, ako tužilačka funkcija nije ograničena, nego je stalna, mogućnost političkih pritisaka je manja. Treće, mada to nije često rješenje, ako postoji strah da bi izbor tužilaca bio politički čin, od parlamenta bi se moglo tražiti da o tom pitanju odlučuje kvalifikovanom većinom. U našim uslovima, tu većinu nije lako postići, tako da bi to političkim elitama otežalo pronalaženje politički podobnih tužilaca.