Intervju s Alinom Trkulja, autoricom osvrta “Dvije škole pod jednim krovom u Bosni i Hercegovini: (ne)razumijevanje problema i moguća rješenja”.
Razgovori, rasprave i traženja mogućih rješenja fenomena “dvije škole pod jednim krovom” koji, i u onako izuzetno kompliciranom obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini, egzistira već skoro dvadeset godina, ne jenjavaju. Štaviše, fenomen se još više i intenzivnije promatra, problematizira i analizira u posljednjoj godini, nakon, usudimo se reći, historijske pobune srednjoškolki i srednjoškolaca iz Jajca i otvoreno diskriminatorne izjave Katice Čerkez, ministrice obrazovanja Srednjobosanskog kantona u kojoj “dvije škole pod jednim krovom” prikazuje kao model kakav bi se trebao uspostaviti u svim općinama, kantonima i cijeloj Bosni i Hercegovini jer se jedino tako “osigurava jednak pristup obrazovanju za sve konstitutivne narode i ostale društvene skupine.”
Piše: Lamija Begagić, Diskriminacija.ba
Centar za društvena istraživanja “Analitika” pokušao je u jednom cjelovitom osvrtu odgovoriti na potencijalna pitanja koja se tiču navedenog fenomena i mapirati i analizirati moguća rješenja.
Osvrt je uradila Alina Trkulja, stručna saradnica Centra za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu. U svom istraživanju, Trkulja je pisala o “dvije škole pod jednim krovom”, njihovom formiranju u vidu privremenog rješenja čija privremenost, unatoč sudskoj presudi koja je potvrdila diskriminatornost, još ne prolazi, o iskustvima iz prakse, te mogućim rješenjima.
No, pored ovog problema, nije se zanemario cjelokupan kontekst u kojem ovakve škole egzistiraju: obrazovanje postavljeno na tri klimave noge, na tri nacionalizma koji brižljivo uzgajaju svaki svoje jedne škole pod jednim krovom, monoetničke i mononacionalne, balansirajući između asimilacije i separacije što su tek dva pola iste stvarnosti.
O svemu ovome, ali i o drugim važnim uporišnim tačkama bh. obrazovnih sistema, Alina Trkulja govorila je za naš portal.
D.: U osvrtu ste, govoreći o obrazovanju u pluralnim društvima, naveli inkluzivno i interkulturalno obrazovanje kao model kojim se ne rješava samo pitanje fenomena “dvije škole pod jednim krovom” već se jedino tako postiže pravedno obrazovanje za sve. Međutim, pokazali ste i koliko su trenutni modeli i prakse danas daleko od tog predloženog, jer se kreću kako ste i napisali, od segregacije do asimilacije. Šta ste smatrali važnim za razumijevanje konteksta u kojem djelujuju “dvije škole pod jednim krovom” kako se one ne bi tretirale kao izolirani problem?
Alina Trkulja: Cilj osvrta bio je mapirati trenutne prakse u obrazovanju u BiH iz perspektive jezika i identiteta, te unutar tog konteksta smjestiti utvrđene dominantne koncepte i modele za rješenje problema podijeljenog obrazovanja kojima se operira u političkim i ekspertskim platformama i inicijativama u ovoj oblasti. Pored toga namjera je, u kojoj sam nadam se uspjela, bila ove modele kritički evaluirati u skladu sa principima, vrijednostima i ciljevima obrazovanja utvrđenim međunarodnim okvirom ljudskih prava pa i državnim pravnim okvirom. U radu sam krenula od uvida koji smatram iznimno važnim za dugoročno rješavanje ovog problema, da su “dvije škole pod jednim krovom” simptom, a ne problem sam.
D.: Ako su “dvije škole pod jednim krovom” simptom, šta nam je uzročnik bolesti? Etnonacionalne podjele obrazovnih sistema, obrazovanje prepušteno kantonalnim resornim ministarstvima i niskim instancama vlasti bez državne krovne politike? Nešto treće?
Alina Trkulja: To je, sasvim sigurno, a to se pokazalo i kroz analizu politika i praksi u bh. obrazovanju, sistem etnonacionalne podjele obrazovanja uspostavljen tokom rata i održavan evo već decenijama kroz nastavne planove i programe podijeljene prema jeziku. To je uzrok i generator nejednakosti, diskriminacije i segregacije. Na djelu su modeli obrazovanja koji odr(a)žavaju kulturne specifičnosti jednog naroda ili one koje se takvima proizvode, ignorirajući širi kulturni diverzitet u BiH i malo je praksi koje su suštinski izvan trojne matrice segregacije obrazovanja. Primjer OŠ “Osman Nuri Hadžić” na Dobrinji u Sarajevu (Federacija BiH) i OŠ “Petar Petrović Njegoš” u Lukavici (Republika Srpska), udaljenih svega stotinjak metara zračne linije, ali (p)odijeljenih međuentitetskom granicom, nastavnim planom i programom, jezičkim standardom pa i pismom koje se u školi koristi, ilustrativno je za širu sliku problema.
I ko god želi ozbiljno da se uhvati rješavanja nesumnjivo velikog problema segregacije i diskriminacije u podijeljenim školama nužno treba sam sebi postaviti pitanje da li su ove monoetničke/mononacionalne škole doista manje štetne za bosanskohercegovačko društvo, njegovu stabilnost i kakvu takvu viziju zajedničke budućnost današnje djece a sutrašnjih politički (ne)aktivnih mladih ljudi. Nastavni planovi i programi s etničkim predznakom i udžbenici tzv. nacionalne grupe predmeta kojima se proizvode politički poslušnici vladajućih etno-nacionalnih kriminogenih skupina srž su problema, i odatle treba početi svaka suštinska promjena.
D.: Naveli ste u osvrtu da su “dvije škole pod jednim krovom” formirane i ustanovljene kao “privremeno rješenje” davne 1999. godine, na prijedlog Ureda visokog predstavnika i federalnog resornog ministarstva. Koliko su se u svojoj privremenosti dosad transformirale? Šta ste saznali na terenu, na primjerima škola u Žepču i Mostaru?
Alina Trkulja: Međunarodna je zajednica, na čelu sa OSCE-om, dosta radila na administrativnom ujedinjenju podijeljenih škola i tu se vide neki prvi koraci ka prevazilaženju segregacije. Gimnazija Mostar ujedinjena 2004. i Srednja mješovita škola u Žepču ujedinjena 2005. godine se često spominju kao svijetli primjeri. Administrativno-pravno ujedinjenje podijeljenih škola u praksi znači da se od postojeća dva pravna subjekta u istoj zgradi formira jedan. Takve škole imaju zajednički školski odbor, zajedničkog direktora, zamjenika direktora, koji su iz različitih konstitutivnih naroda, zajednička tijela koja upravljaju školom, te vijeća učenika i roditelja. No, učenici i učenice prema ovom modelu preko deset godina nakon ujedinjenja škola svu nastavu pohađaju u različitim odjeljenjima prema tome da li prate NPP na bosanskom ili NPP na hrvatskom jeziku. Očigledno je da se za djecu u istom odjeljenju ne može organizirati nastava po dva nastavna plana i programa. Dakle, samo administrativnom integracijom škole teško se može moderirati i osigurati prijelaz iz segregacije u inkluziju. Suvišno je reći da se njime ne rješava problem neravnopravnosti djece roditelja iz srpskog naroda ovdje u manjinskom položaju te ostalih, i uopće diskriminacije onih roditelja/staratelja pa i djece koji žele obrazovanje zasnovano na principima interkulturalnosti i upoznavanja kulturalnih i drugih specifičnosti kako u BiH tako i, što da ne, regionu.
D.: U posljednje se vrijeme svaki put kada se govori o “dvije škole pod jednim krovom” pocrtava važnost sudske presude kojom se potvrđuje da su ovakve škole diskriminatorne. Od sudske presude javnost jeste očekivala da postane prekretnicom na putu ka rješavanju problema, no, prava je prekretnica, zapravo, bila ne ona, već građanski bunt, pobuna učenika i učenica Srednje strukovne škole u Jajcu. Gdje ste u toj ravni tu pobunu i inicijativu “Bolja škola” smjestili u svom istraživanju?
Alina Trkulja: Javnost se jeste na kratko uzburkala nakon što je Općinski sud u Mostaru 2012. godine donio presudu koju je kasnije potvrdio i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine kojom je naloženo, između ostalog “da (škole) integracijom stvore osnov multikulturalnosti škole i obrazovanja djece bez obzira na etničku pripadnost po jedinstvenom planu i programu na materinjem jeziku”. Potom je zavladao muk, do pobune mladih ljudi u Jajcu koji naprosto nisu željeli pristati na to da više ne idu skupa u školu. Nisam stekla dojam na samom početku da oni do kraja razumiju i pružaju otpor nacionalizmima u školama, samo su željeli ići zajedno. Kasnije su taj svoj bunt dosta jasnije artikulisali, uz podršku inicijative “Bolja škola”, i javno naveli da se pored ukidanja sistema “dvije škole pod jednim krovom” u osnovnim školama u SBK zalažu i za jedinstven kvalitetan nastavni plan i program bez nacionalističkih obilježja, koji bi svi zajedno izučavali. Obrazovni radnici i radnice iz inicijative “Bolja škola” su u više navrata naglašavali da je nužno pronalaziti inkluzivna, interkulturalna rješenja i insistirali na zajedničkoj školi. Kao osnov takvom rješenju naveli su jedan nastavni plan i program za sve učenike uz uvažavanje nacionalnih posebnosti/specifičnosti, zasnovan na zajedničkoj jezgri, kompetencijama i ishodima učenja, sa fokusom na inkluziju. Kreiranje tog i takvog jedinstvenog nastavnog plana i programa, dakle, i sudske instance a i inicijative protiv podijeljenog obrazovanja, vide kao suštinsko rješenje problema.
D.: U drugom dijelu istraživanja posvetili ste se modelima za mogući daljnji rad na rješavanju pitanja podijeljenog obrazovanja. Naveli ste tri takva: separativni, kompromisni i inkluzivni. Šta bi predstavljao svaki od tri modela i da li se ijedan od njih približava onome za šta se zalaže inicijativa “Bolja škola” i njihovi simpatizeri?
Alina Trkulja: Separatni model, onako kako je danas primijenjen u SŠ Žepče i Gimnaziji Mostar, podrazumijeva administrativno-pravno ujedinjenje škola uz nastavak razdvajanja djece po etnonacionalnom principu u različita odjeljenja prema NPP-u na bosanskom i NPP-u na hrvatskom jeziku, ovisno od toga koji prate.
Kompromisni model je zapravo model kojim je rezultirao bunt u Jajcu: sva djeca prate opću nastavu po jednom NPP-u (i jednoj jezičkoj varijanti), a oni koji to žele, nacionalnu grupu predmeta po drugom ili trećem NPP-u (i drugoj jezičkoj varijanti). Iako bi mogao biti rješenje i za podijeljene škole uz njihovu administrativnu integraciju, u praktičnom smislu ovaj model podrazumijeva da djeca dio nastave prate zajedno, a dio odvojeno, tako da se i njime nastavlja separacija, a problem nacionalne grupe predmeta i njihovog sadržaja ostaje.
Treći je mogući model inkluzivan, s ciljem pojedinačne uključenosti svih učenika i učenica u obrazovni sistem na ravnopravnoj osnovi. Zasnovan je na razvoju i primjeni jednog nastavnog plana i programa kojim bi se svim učenicima u svim dijelovima BiH omogućilo kvalitetno obrazovanje i to da podjednako uče o različitim kulturnim specifičnostima i identitetima u BiH i regionu. Uspostavljanje ovakvog interkulturalnog obrazovanja ne podrazumijeva nužno multikulturalne učionice, ali bi jedinstveni nastavni plan i program zasnovan na principu pluralizma omogućio učenje “svih o svima” i zajedničko pohađanje nastave bez razdvajanja, i u tom smislu najbliži je ranije spomenutom rješenju koji se predlaže unutar inicijative “Bolja škola”.
D.: Vaš osvrt opet aktuelizira vječito aktuelno pitanje jezika gdje naglašavate kako su jezici konstitutivnih naroda u BiH ravnopravni i službeni jezici, te je diskriminatoran svaki pokušaj izvođenja nastave na samo jednom jeziku, dodajući svemu tome i oVo što ste u izvještaju također istakli: da su praksa, realnost i struka pokazali da se radi o jednom policentričnom jeziku, lako je shvatiti da se pitanje jezika u raspravama o fenomenu “dvije škole pod jednim krovom” ali i u slučajevima obrazovanja bošnjačke djece u Republici Srpskoj u pravilu potura kao kukavičije jaje. “Poštivanje zakonskog okvira i izučavanjem jezika u školama na način da obuhvati specifičnosti svih varijanti (pa i različite nazive) osiguralo bi se pravo na učenje maternjeg jezika svima”, kažete u osvrtu. Šta je praksa, iskustvo na terenu, u oba entiteta, šta u Distriktu Brčko i kada je u pitanju nastava jezika, ali i izrada udžbenika (gdje se pitanju jezika, pridružuje i pitanje pisma)?
Alina Trkulja: Trenutni zakonski okvir je takav da podrazumijeva postojanje tri ravnopravna službena jezika u BiH i dva pisma. Svaka škola kao javna ustanova prema tome mora omogućiti korištenje sva tri jezika i oba pisma. O tome sam kratko pisala u kontekstu činjenice da je Ustavni sud 2004. godine donio presudu kojom se održavanje nastave na samo jednom od tri smatra diskriminatornim te otvara pitanje vitalnog nacionalnog interesa druga dva konstitutivna naroda. I pored toga mi imamo škole koje rade po NPP na bosanskom, škole koje rade po NPP na srpskom i škole koje rade po NPP na hrvatskom jeziku, tu i tamo dajući djeci roditelja iz konstitutivnog (konstitutivnih) naroda u manjinskom položaju mogućnost da odvojeno pohađaju nastavu maternjeg jezika. U Brčko distriktu se nastava maternjeg jezika ranije pratila zajedno, u međuvremenu je podijeljena.
Jezik se, naravno, potura kao kukavičije jaje, to je jasno kao dan. Onima kojima je to jasno, jasno im je da se i to pitanje lako i brzo da riješiti. Kako? Pod jedan, zakonski okvir ako nije dobar, a nije, jer precizira postojanje tri jezika tamo gdje, pošteno govoreći, postoji jedan, treba ga mijenjati. Pa nek’ ga zove ko kako hoće. Pod dva, analiza udžbenika “Čemu (ne) učimo djecu” nedvosmisleno je utvrdila da je neujednačena upotreba službenih pisama široko rasprostranjena, te da su uz udžbenike koji u samo manjem omjeru koriste drugo službeno pismo, prisutni i udžbenici objavljeni na samo jednom od njih. Uskraćivati djeci učenje jednog od dva službena pisma u Bosni i Hercegovini, činiti ih nepismenima za gro literature i kulturno-historijskog naslijeđa na ovim područjima zarad uskih nacionalističkih interesa, za mene je zločin.
D.: Na koncu, govoreći o obrazovanju i obrazovnim politikama u BiH kroz prizmu postojanja monoetničkih škola i nastavnih planova i programa, smatrate li da bi inicijative poput “četvrtog programa” doprinijele istinskom, a ne samo pluralizmu tri konstitutivna naroda. Kako ste naveli u istraživanju, u jednom se izvještaju rađenom u BiH primjećuje upravo to, da se ne može govoriti o roditeljskom pravu na izbor u situaciji gdje postoji samo jednonacionalna škola koju pohađaju djeca iste etničke pripadnosti ili jednonacionalna škola u koju idu djeca različite etničke pripadnosti. Gdje su ostali u obrazovnim politikama?
Alina Trkulja: Današnji sistem obrazovanja u BiH niti je odgovarajući za pripadnike konstitutivnih naroda kada su i tamo gdje su u položaju manjine, niti za manjine i uopće sve one koji u BiH (osjećaju da) ne pripadaju konstitutivnim narodima. Svoju djecu upisujemo u škole bez mogućnosti da odaberemo onu koja bi radila po nastavnom planu i programu izvan trojne matrice segregacije obrazovanja.
U pomenutom je izvještaju specijalne UN izvjestiteljice za kulturna prava, između ostalog rečeno i da se u ovakvom sistemu obrazovanja vrlo jasno radi o diskriminaciji roditelja/staratelja koji žele da im djeca odrastaju u pluralnoj sredini. Djeca koja imaju različito kulturno naslijeđe su, također primjećuje izvjestiteljica, u ovakvim monoetničkim školama izložena samo jednom njegovom dijelu.
Računam na to da će se u budućnosti, uprkos sveprisutnoj skepsi, probuditi i svijest i savjest, struke prije svega, te da će se, možda kroz kreiranje jedne šire platforme, raditi na jedinstvenom nastavnom planu i programu. Podrška jednom takvom poduhvatu, biće potrebna kako od relevantnih aktera iz međunarodne zajednice tako i nevladinog sektora i tzv. građanskih političkih platformi.
Žive bile, pa vidjele.