Bosna i Hercegovina (BiH) se nalazi na šestom mjestu koje dijeli sa Armenijom, po broju umrlih na 100.000 stanovnika od posljedica izazvanih zagađenim zrakom, ukazuje istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije iz 2016. godine. Svake godine u BiH prerano umre oko 3.300 ljudi zbog izloženosti zagađenju zraka lebdećim česticama PM 2,5 navodi se u Analizi rada i transparentnosti okolišnih inspekcija u BiH (Analiza) iz 2023. godine.
Stanje okoliša je nepovoljno. Zrak, voda, zemljište, šume i biodiverzitet su ugroženi. U zimskom periodu sami smo svjedoci prekomjernog zagađenja bosanskohercegovačkih gradova. “Kao najčešći uzroci zagađenja izdvajaju se upotreba čvrstih goriva (uglja i drveta) u individualnim ložištima te emisije iz saobraćaja”, navodi se u Analizi. “U industrijskim centrima dodatni izvori zagađenja su emisije iz industrijskih postrojenja.”
Analiza Svjetske banke iz 2019. godine o upravljanju kvalitetom zraka u BiH pokazuje da se devet posto ukupnog godišnjeg mortaliteta može pripisati zagađenju zraka. Na kvalitet zraka utiče i geografski položaj gradova u kotlinskim predjelima i slabija cirkulacija vjetra u zimskim mjesecima.
Složeno ustrojenje BiH zakompliciralo je i sam proces sprovođenja inspekcijskih nadzora. Nadzor je reguliran s 13 zakona i nekoliko desetina podzakonskih akata koje primjenjuju inspekcije u svom radu. U BiH postoji 13 uprava za inspekcijske poslove, koji organizaciono u sebi imaju ekološko-građevinsku inspekciju koja ima zadatak da vrši nadzor u oblasti okoliša.
“Unutrašnja organizacija razlikuje se od kantona do kantona, pa tako u pojedinim kantonima inspekcije funkcioniraju unutar ministarstva okoliša (i drugih poslova), dok su u nekima osnovani kao samostalne upravne jedinice”, navodi se u Analizi čiji su autori Sandra Kobajica, Samir Lemeš, Esad Bećirović i Mirza Avdić.
Zakonski okvir za borbu protiv ekološkog kriminala u BiH je prilično sličan europskom okviru, ističe profesor Politehničkog fakulteta u Zenici Samir Lemeš, ali samo u normativnom smislu. “Kad je u pitanju implementacija, tu smo daleko od prakse EU”, dodao je.
Najveću prepreku za primjenu tih zakona predstavlja instrument dokazivanja. “Pravosuđe insistira na čvrstim dokazima prije donošenja presude, pa tako i očigledni slučajevi zagađenja ili uništavanja okoline prođu nekažnjeno jer onaj tko pokreće postupak nema odgovarajuće dokaze – laboratorijske nalaze, naučne studije i istraživanja koja bi dokazala uzročno-posljedičnu vezu”, rekao je Lemeš.
Dodao je kako na prste se mogu nabrojati presude po članovima krivičnog zakona koji tretiraju ovu oblast i uglavnom se sve svodi na prekršajno kažnjavanje, kod kojeg je visina kazne u velikoj nesrazmjeri u odnosu na počinjenu štetu.
U BiH se godišnje prikupi 1,2 milijuna tona komunalnog otpada, prema podacima Agencije za statistiku BiH iz 2021. godine. Oko 77 posto stanovništva ima pristup uslugama organiziranog odvoza otpada, a stopa reciklaže je samo 14 posto, navodi se u Analizi. U Federaciji BiH (FBiH) postoji više od 1.400 lokaliteta divljih deponija, pokazuju podaci Agencije za statistiku BiH.
Usprkos relativno dobro uređenom sustavu, mnogo industrije u praksi, prije svega mala i srednja poduzeća, ne posluju u skladu s uvjetima postavljenim u okolinskim dozvolama, navodi se u Analizi. Pojedini pravni subjekti samo formalno pokušavaju ispuniti uvjete, dok je značajan broj onih koji nisu u potpunosti svjesni zakonskih obveza.
U BiH ne postoji državni zakon o zaštiti okoliša. Visoko decentraliziran sustav vlasti usporava koordinaciju politike i provođenje reformi, ostavljajući politički okvir fragmentiranim i lišenim izvršne vlasti, naveli su autori Analize. “Ekološko nasilje i ekološki kriminal u BiH nam pokazuju kako su dvije ključne oblasti u post-ratnoj rekonstrukciji zemlje: vladavina prava, i pogotovo, nekažnjivost za zločine skoro pa propali projekat”, rekao je Damir Arsenijević, profesor na Univerzitetu u Tuzli.
Ističe kako se skoro dvije decenije radi na ove dvije oblasti a slučajevi trovanja ljudi i životne sredine poput GIKIL-a u Lukavcu ili bivšeg HAK-a u Tuzli pokazuju da nismo nigdje odmakli. “Nikakva odgovornost za počinjena krivična djela, nikakav rad sa žrtvama, mi čak nemamo ni pobrojane sve mrtve u ovoj zemlji od onih koji se trovanjem ljudi bogate na ovim smrtima”, rekao je Arsenijević.
“To nisu samo domaće elite, to su međunarodne korporacije koje nastavljaju logiku rata radi crpljenja profita”, nastavio je. “Vladavina prava i nekažnjivost za zločine neće biti rješenje. Moramo kao društvo zauzeti stav da nećemo biti kolonija kapitala koji truje, da nećemo biti politička i ekološka deponija.”
Ranija su medijska izvješća ukazivala da se pored zagađujućih čvrstih čestica iz sagorijevanja kamenog uglja i gašenja vrelog koksa, koje se ispuštaju u atmosferu, otrov iz postrojenja GIKIL-a pušta i u susjednu rijeku.
“Analizom rezultata utvrđeno je da su na lokalitetu rijeke Spreče, nizvodno od GIKIL-a, dana 4. kolovoza 2018. godine i 6. kolovoza 2018. godine, bile visoke koncentracije ukupnih policikličnih aromatskih ugljikovodika (PAH) i koncentracija fenolnog indeksa”, navedeno je u dokumentaciji Agencije za vodno područje rijeke Save.
Koksni gas sadrži katran, benzol, sumpor i ostale slične supstance. Benzol je u većim koncentracijama kancerogen. Ekoforum iz Lukavca tvrdi da koksara dnevno u okoliš ispušta 68 tona polutanata. Institut Kemal Kapetanović u Zenici u svibnju 2022. godine objavio je Informaciju o kvaliteti zraka u Zeničko-dobojskom kantonu. Pregled bilansa emisija SO2 pokazuje da su energetska i industrijska postrojenja daleko najveći izvori emisija ovog polutanta sa učešćem od 90,35 posto.
Prema Općem okvirnom sporazumu za mir u BiH država je administrativno podijeljena na dva entiteta, FBiH i RS. Brčko, koje je bilo predmet spora i međunarodne arbitraže, proglašeno je distriktom. FBiH se sastoji od 10 kantona, koji su dalje podijeljeni na općine. U FBiH postoji 79 općina/gradova. RS je administrativno podijeljena na 62 općine/grada. Entiteti i Distrikt su odgovorni za zaštitu okoliša.
Samo su međunarodni ugovori, kao što je Aarhuska konvencija, u nadležnosti državnog nivoa. Ne postoji ministarstvo koje se isključivo bavi pitanjem zaštite okoliša, već sve upravne jedinice kombiniraju pitanja okoliša sa drugim poslovima, kao što su turizam, građevinarstvo, saobraćaj, komunikacije, prostorno planiranje, naveli su autori Analize.
Kao jedan od glavnih razloga nastavka zagađenja u BiH je potkapacitiranost inspekcijskih tijela. U Analizi se navodi da su “inspekcijske aktivnosti uglavnom ograničene na provjeru dokumentacije, a samo u rijetkim slučajevima inspekcije angažira eksterne laboratorije za vršenje mjerenja zagađenja.”
Prema Analizi rada i transparentnosti okolišnih inspekcija u BiH niz je izazova koji umanjuju učinkovitost transparentnosti rada inspekcijskih organa na polju okoliša u BiH. Među njima su potkapacitiranost, nedovoljno usavršavanje inspektora, neusklađenost pravnih propisa, blaga kaznena politika za učinioce prekršaja te nepostojanje posebnog sudskog odjeljenja za ekološke delikte.
Ovaj tekst je izrađen uz podršku projekta „Misli o prirodi!“ koji implementira Centar za promociju civilnog društva, a finansijski podržava Švedska. Sadržaj ovog materijala je isključiva odgovornost Global Analitike i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva i Švedske.