Neposredno po završetku prošlih izbora malo ko je mogao očekivati ovakav rasplet situacije u formiranju vlasti. Većina onih koji iole prate politiku mogla je lako zaključiti – nacionalisti su opet pobijedili i jahat će na vlasti. Rezultati su se tako posložili da nije moguća promjena vlasti, ne barem u onom obimu u kojem bi se moglo reći da ovdašnje troetnički podijeljeno društvo ima šansu da makar malo slobodno prodiše. Međutim, iza tog površnog prvog pogleda otkrilo se da, iako su nacionalističke ideologije SNSD-a, HDZ-a i SDA odnijele pobjedu, njen tronožac nije previše stabilan, jer mu je jedna noga, ona SDA-ova, poprilično oslabljena. Dogodilo se ono što se moralo zbiti najmanje deceniju-dvije ranije – udruživanje opozicije protiv bahate, kriminogene, nepotističke Izetbegovićeve vlasti koja u mentalnom ropstvu i surovoj egzistencijalnoj ovisnosti drži najveći dio bošnjačke populacije, dovedene na rub siromaštva ili stjerane duboko ispod tog ruba. I dok je Dodikov i Čovićev autoritarni vlastodržački aparat uništio opoziciju na prostoru BiH sa srpskom, odnosno hrvatskom etničkom većinom, na onom sa bošnjačkom započeo je potpuno suprotan proces – udruživanje opozicije. SDA se nakon prvotnog šoka teško oporavljala, jer joj nije pošlo za rukom da starim trikovima potkupi dovoljan broj zastupnika u kantonalnim skupštinama, pa je konačno izbačena s vlasti u Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu, a lako se to moglo desiti i u Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom i Goraždanskom.
Piše: Enver Kazaz, Prometej.ba
Onog časa kad je bila sigurna da je kupila Stranku za BiH, kojoj je, podsjećanja radi, Haris Silajdžić 2006. godine naredio da odbaci Aprilski paket ustavnih promjena i time na dugi rok zavije BiH u crno, a potom i jednog zastupnika zeničke Snage centra, te uz njega vjerovatno i dva zastupnika Nezavisnog bloka u parlamentu Federacije BiH, Izetbegovićeva stranka je krenula Dodikovim i Čovićevim stazama i pokušala uništiti opoziciju pozivajući je u neprincipijelnu, tzv. patriotsku koaliciju. Za tu prljavu rabotu našla je saveznike u samoj opoziciji, prije svega one sklone demagoškim patriotskim parolama i ličnoj koristi od bavljenja politikom. Zaoštravajući diskurs krize do maksimuma, čak prizivajući nekakvu skoru ratnu opasnost, SDA je, uz pomoć svoje propagandne mašinerije (a u nju spada većina elektronskih medija s osloncem u Federalnoj televiziji, portala, novinskih izdanja, čak i novinara koji se izdaju za građanski orijentirane, ali ne mogu odoljeti zovu patriotizma) proizvela pravu patriotsku histeriju. U toj histeriji negdašnji hvalitelji Harisa Silajdžića odluku BH bloka da odbije Izetbegovićevu ponudu za ulazak u koaliciju sa SDA izjednačili su s odbijanjem Aprilskog paketa, tobože zabrinuti za opstanak države. Začas je svaki racionalni politički diskurs zamijenjen kvazipatriotskom histerijom i emocionalističkim reakcijama u kojima su se pojedini političari utrkivali s novinarima u potpunom sluđivanju javnosti.
No, zašto je BH blok bio izložen takvoj vrsti medijske i političke propagande, pogotovu SDP i Naša stranka u njemu? Prije odgovora na to pitanje, nužno je istaći da su se u toj propagandi udružili Komšić i Izetbegović gotovo na istim ideološkim osnovama i gotovo istim sredstvima. I dok je prvi u svojim histeričnim reakcijama lupetao o mračnim strukturama koje ne vole baklavu, pa su zato HB (što bi u Komšićevim pijačnim asocijacijama valjda trebalo značiti da su hrvatski nacionalisti i bošnjakofobi) blok u BH bloku, drugi, partijski i nacionalni vođa, izložio je Peđu Kojovića, predsjednika Naše stranke, otvorenom govoru mržnje, slagavši da je u Sarajevo došao iz Srbije. Je li svjestan Izetbegović da je tom laži na Kojovićevom čelu ucrtao moguću metu izlišno je pitanje, jer njegov čin ulazi u povijest beščašća kao mržnja iza koje stoji najodvratniji oblik borbe za vlast.
Vratimo se BH bloku, najdragocjenijoj pojavi na političkoj sceni od rata naovamo. Najdragocjenijoj zato što, bez obzira na činjenicu da nije formalizovana nikakvim aktom, nosi u sebi obećanje paradigmatske političke promjene i definitivan, kako bi rekao Žarko Papić, početak kraja vladavine nacionalnih partija. Paradigmatska važnost BH bloka sadržana je u dvije ravni. Prva je okupljanje onih političkih partija koje se određuju pojmom ljevica, iako je Naša stranka ideološki gledano liberalni centar, a Demokratska fronta liderokratska partija bez jasno definirane ideologije, samo deklarativno opredijeljena za socijaldemokratiju, dok se treća članica bloka, SDP, pod vođstvom Nermina Nikšića iznutra demokratizirao i načinio relativno snažan zaokret ka obnovi socijaldemokratske ideologije. Nakon što je svojom liderokratskom vladavinom Zlatko Lagumdžija razbio SDP, ovaj blok znači i pokušaj učenja na prošlim greškama i dugoročnog utvrđivanja političke budućnosti. To okupljanje nosi i obećanje da će politički, ideološki i institucionalno jačati ideja multietničke i građanske Bosne i Hercegovine i da će tu ideju zastupati jak politički subjekt s mnogo simpatizera, pristalica i sa brojnim glasačkim tijelom. Druga ravan odnosi se na promjenu filozofije vlasti. Ona je do sada uglavnom bila u funkciji partijskih elita, a BH blok baziran je na uvjerenju da bi konačno mogla biti u funkciji građanstva. Ta ravan donosi nadu u ozdravljenje bosanskohercegovačkog urušenog sistema institucija koje vrše vlast nad građanima, a ne u njihovo ime, nipošto ne kao njihov servis. Istodobno, to je i obećanje pravednosti u sistemu institucija, s uvjerenjem da bez vladavine zakona i obračuna s nacionalističkim kriminalom, korupcijom, nepotizmom i pljačkaškom privatizacijom BiH nema budućnosti. Te dvije ravni ukazuju da je BH blok ostvarenje žudnje za obnovom multietničke BiH kao države ravnopravnih naroda i građana, žudnje za koju se činilo da je umrla pod poratnom, gotovo dvodecenijskom vladavinom nacionalističkih političkih partija.
Drugim riječima, nacionalističke partije SDA, HDZ, SDS i SNSD su svojom vlašću sržno podijelile bosanskohercegovačko društvo i namjesto multietničke izgradile troetničku Bosnu i Hercegovinu i u institucionalnom, i u kulturološkom, i u ideološkom smislu. BH blok obnavlja ideju multietničke države, s jasnom ravnotežom između kolektivnih i individualnih prava. Takva promjena političke paradigme naprosto se ne smije prepustiti slučaju, a za nju je potrebno tražiti saveznike i u partijama izvan BH bloka, onako kako je to učinjeno stvaranjem koalicije u Sarajevskom kantonu koja je, barem prema prvim utiscima, oformila najbolju kantonalnu vladu od rata naovamo. SDA i HDZ su podijelile Federaciju BiH na etničkom principu, dijeleći čak i institucije sistema prema etničkom kriteriju. Ne treba posebno isticati da su te dvije partije npr. ekonomski sistem podijelile, pa se tačno zna koje su hrvatske, a koje bošnjačke državne firme. Dalje od HT Mostara i BH Telecoma, ili Elektroprivrede HZHB i Elektroprivrede BiH ne treba ići. Onako kako je SNSD posrbio i pravoslavizirao Republiku Srpsku, SDA i HDZ su bošnjakizirale i kroatizirale kantone s etničkim većinama, a onda društvenom polju nametnule svoje klerikalističke fantazme ukinuvši granicu između religije i ideologije.
Ulazeći u takav društveni, institucionalni, politički i ideološki kontekst, BH blok može izvršiti njegov obrat samo ako ne pristane ni kakvo koketiranje s nacionalističkim ideologijama i ako logiku patriotske odgovornosti s razine ideološke parole, karakteristične npr. za Komšića, Izetbegovića ili Miru Lazovića, spusti u praktično djelovanje, u rad institucija na načelima zakonitosti. Naravno, tome treba dodati i odlučnost u rješavanju ustavne krize zemlje, koja je u ovom momentu svedena na svega dva pitanja: promjenu Izbornog zakona u Federaciji BiH i provedbu presude Sejdić-Finci. Ako na principima multietničnosti i građanske ravnopravnosti krene u donošenje principa za rješavanje tih problema, BH blok može ispuniti svoju povijesnu misiju. Naime, nacionalizam od rata naovamo ne želi riješiti ustavnu krizu zemlje, jer na njoj bazira svoju logiku međunacionalnog sukoba u kojem se politički prostor poima kao borba za dovršavanje ratnih ciljeva u miru, a zemlja drži u stanju nezavršenog rata. To stanje nacionalističkim partijama omogućuje stalno održavanje na vlasti, a kraj ustavne krize značio bi početak obnove multietničke BiH.
Zašto je SDA s tolikom propagandnom snagom krenula u rušenje BH bloka i zašto se protiv njega digla patriotska kuka i motika, čitav medijski i politički šljam? Odgovor na to pitanje je jednostavan. BH blok je po broju osvojenih mandata u predstavničkim domovima na federalnoj i državnoj razini relativni pobjednik izbora. Bez predizborne koalicije i zajedničke kampanje, on je postao najjači politički subjekt u državi, a na razini Federacije pogotovo. Te snage i njenog djelovanja u budućnosti uplašila se SDA i pokušala napraviti stupicu u koju je uz pomoć medijskih i političkih satelita htjela uvući BH blok. Stupica je vrlo jednostavna, a odlično ju je objasnio predsjednik SDP-a Nermin Nikšić. Naime, SDA je svojim glasovima isporučila Dodiku srpski dio Doma naroda na državnoj razini, a Čoviću hrvatski na etnitetskoj i državnoj razini. Tako te dvije partije na državnoj razini imaju 8 od ukupno 15 delegata, pa mogu na svaki način kontrolirati djelovanje državnog parlamenta. To znači da bi, u slučaju da je ušao u vlast, svaka inicijativa BH bloka u provedbi ustavnih promjena i donošenju zakona bila veoma lako blokirana, a na taj način očuvan SDA-ov i ukupan nacionalistički koncept troetničke države i spriječena obnova multietničke. A to, nadalje, podrazumijeva da bi BH blok ušao u vlast baziranu na nacionalističkoj logici, koja uz to ima sve institucionalne mehanizme u svojim rukama. Takva vlast bi moralno, politički i ideološki degradirala BH blok na duže vrijeme i uništila njegovu budućnost. Na taj način bi lijevo orijentirana opozicija SDA-u u budućnosti bila osuđena na političku smrt. Nož pod grlom BH bloka držale su, dakle, demagoške patriote, uz halabuku u kojoj su ulazak u vlast tretirale kao sveti patriotski zadatak, šireći takvu vrstu političke panike kao da se zemlja nalazi u ratnom stanju. Pritom su otvoreno lagale, jer se državotvorne odluke ne donose u izvršnoj vlasti, već u onoj zakonodavnoj, tj. dvodomnim parlamentima na federalnoj i državnoj razini. Tamo, dakle, gdje je SDA svojim glasovima isporučila dva doma naroda strankama koje proglašava neprijateljima države.
Takav antipatriotski patriotizam i takvu manipulaciju javnošću demaskirao je Nermin Nikšić, dokazavši na prekjučerašnjoj sjednici Glavnog odbora SDP, na kojoj je odbijena kolacija s nacionalnim strankama, da se unutarpartijskom demokratizacijom stranke može otvoriti dijalog o svakom pitanju i logikom argumenta doći do najbolje odluke. Ta količina unutarpartijske demokratije budi nadu, jer je jasno da samo u sebi demokratične partije mogu stvoriti demokratično društvo. Lagumdžijina liderokratija je gotovo usmrtila SDP, Nikšićeva unutarpartijska demokratija pretvorila ga je u snagu sposobnu da okupi BH blok. Ako se ima u vidu da je on relativni pobjednik prošlih izbora, onda je sigurno da će u budućnosti postati daleko najjača politička snaga u Federaciji i za sve vremena u političku prošlost poslati SDA, a gotovo izvjesno, razvojem multietničkih političkih koncepcija, i HDZ, te se po tom principu širiti i na prostor Republike Srpske. Stoga je SDA uz pomoć svojih političkih poslušnika, nabrijanih na demagoški patriotizam, i krenula u borbu na život i smrt sa BH blokom. Zato smo i svjedočili najprljavijoj mogućoj kampanji protiv SDP-a i Naše stranke. Ali, iz te kampanje obje ove partije izašle su još jače, a perspektiva BH bloka, bez obzira na Komšićeve ispade, spasonosna po BiH. Stoga je nužno da Demokratska fronta i dalje ostane u punom kapacitetu u ovom bloku i pridruži se borbi za multietničku i socijalno senzibiliziranu državu s punom zaštitom svih kolektivnih i građanskih prava.