Erik Murić - Eka, The Dissidents: Krili smo se od regrutacije, spavali pod mostovima u Kelnu...

Punk pokret osamdesetih godina prošlog vijeka bio je rasprostranjen širom bivše Jugoslavije, a nije zaobišao ni Bosnu i Hercegovinu. Za razliku od Slovenije, Srbije i Hrvatske punk se kod nas „primio“ nešto kasnije. Dok je bosanski odgovor na punk, new primitives, dobio medijski prostor i dosta brzo došao do šire publike, bh. hardcore punk bendovi nastali su i do kraja ostali u undergroundu. Ovdje vam donosimo priču o prijedorskom hardcore punk bendu The Dissidents, jednom od mnogih, čiji je muzički put zaustavio rat.

Razgovarao Robert Jandrić, AbrašMEDIA

Sa nama je Erik Murić – Eka, jedan od ljudi iz prve prijedorske punk generacije, iz sredine ’80. – ih. Kako to da ste se uopšte primili na punk? U to vrijeme on u Prijedoru i nije bio baš popularan?

I nije nešto bio popularan. Prvo se Sexy pojavio. Ja sam tada još slušao neki metal, nešto. I onda sa njim nešto usput. A onda nam se pojavio frend iz Australije, koji nije znao pričati naš i donio hrpu nekih kaseta. Tad kad sam čuo Chaos UK i tako te neke bendove, to k’o da me udarilo sto šaka odjedanput u glavu i to je bilo to.

I vi ste se odlučili napraviti bend.

Imali smo ime benda, imali smo crteže, postere, pjesme, sve, ali nismo imali muziku. Krenulo je ovako, sjedimo, kao ja i ti… Hoćemo li napraviti bend? Hoćemo. Ko će šta svirati? Dušan kaže ja ću gitaru, ovaj ja ću bas, ovaj ja ću pjevat’, reko’ dobro meni ostaju onda bubnjevi.

Jeste li znali išta svirati?

Niko ništa. Nisam vidio bubnjeve ni na televiziji (smijeh). Ha ja. Skotali smo ime, The Dissidents, pošto i sam znaš kakav je Prijedor grad, i svi naši gradovi, da ne možeš sa njima. Ali i ne samo u vezi Juge bivše, nego u vezi cijelog svijeta, pošto smo anarhisti. I onda, prvi demo. Pošto smo imali sve tekstove, kontamo moramo imati i muziku. Ne možemo k’o Emir (loklalna legenda), ono, čovjek odsvira na ustima sve, i gitaru i otpjeva. I onda je Dušan uzeo dvanaesterac španski. Ukopčao ga u liniju, gurnuo u gitaru mikrofon. Ja izvadio ono iz rerne za peći pite, stavio eksere, stavio krpu odozgo, k’o fus, i uzeo ono za kiseljenje kupusa, kacu, i Serđo pošto nije imao basa držao činelu neku staru, iskrivljenu. Tako smo napravili prvi demo i onda smo počeli prašiti. Svirali smo tu po Prijedoru tri, četiri koncerta, Doboj, Banjaluka dva, samo su imena pjesama bila ista, a muzika svaki put drugačija. To je bio trash, hardcore/trash. Više trash na prvom demu. Na drugom je već bilo pola-pola, pošto smo pola drugog dema snimali ovdje u Prijedoru, a pola kod ekipe iz KBO! u Kragujevcu i tamo završili ostatak. Na tom demu je Vuja svirao drugu gitaru pa je zvučalo i nešto melodičnije.

Vi ste vjerovatno bili jedini pankeri u Prijedoru osamdesetih godina. Kako je to izgledalo?

Bilo nas je četiri – pet. Onda je Emir došao, i Ema. Šest. I ne razlikuje se puno u odnosu na sada. Isto je ovako. Ovi cajkaju, a mi smo bježali što više možemo iz Prijedora. Vratimo se, budemo tu, ako vježbamo, super, vježbamo, ako ne, onda izađemo, cugamo. To je obavezno bilo pored Sane. Eto, sreća da smo imali što sad nemamo, par svojih mjesta, raje koja nije bila u panku, ali koja nas je poštovala, tako da je bilo tri – četiri kafića u kojima smo mogli i povraćati, i svirati, i zaspati na šanku, i svašta nešto… Koliko vidim, to sad nemamo.

Šta se desilo sa bendom? Kako ste prestali svirati?

Kako smo prestali svirati? Zbog sranja. Zbog sranja smo se morali razići. Počela hajka na Sexy-ja i na mene. Htjeli su nas regrutovati. A mi taman napravili treći demo. Zaletjeli se poslije drugog dema, idemo sad šljakati. Tako da smo radili na Cresu. Ja radio k’o smećar, Sexy radio u prodavnici, Dušan radio u mjenjačnici, Serđo u Karlobagu radio. Tako da smo, kad smo se vratili, kupili sve instrumente i napravili taj treći demo. U Prijedoru smo imali super koncert u Mašinskoj, zamalo je nismo zapalili, kod Šide smo imali dva, i taj kafić zamalo nismo zapalili. Banjaluka. U KSET-u smo svirali sa nekim banjalučkim bendom, ne mogu se sjetiti više imena. Sexy je nešto bio u kurcu, tako da smo tri stvari svirali sa pjevanjem i kad je on otišao sa stjedža, onda smo i mi potonuli.

I šta ste uradili kad je došlo do regrutacije?

Dolazili na vrata, donosili one pozive, moraš ići u vojsku, ovo – ono… Aj bježi, uzmem pocijepam ono, nemoj dolaziti. On opet dođe. Nemoj bolan dolaziti, on opet dođe… Ma nemoj bolan dolaziti baciću te ja s čovječe terase, jesi normalan, neću bolan u vojsku, bježi, idi. I onda sam se sakrivao kod Sexy-ja. Imali smo malu gajbicu, u kojoj je Sexy odrastao i tu smo se sakrivali. Starom sam rekao da gleda tu okolo da proda te bubnjeve ako može, pošto nisam imao love da raspalim van. Ali su nam Dušana zarobili. Stari sjeb’o Dušana, posl’o ga. Mi smo bili u pregovorima sa Fricom iz KUD Idijota, da on dođe, u Banjaluci da snimimo taj treći demo. I čekaj, čekaj, međutim ovi su navaljivali, tako da je Amir razgulio prvi, a ja i Sexy smo čekali do zadnjeg. I kad smo vidjeli kakav se Dušan vratio, skontali smo da će tu biti malo problema. Šteta što nije otišao sa nama.

Koja godina je to bila?

Devedest i prva. Sexy i ja smo otišli za Serđom u Keln. Tamo ništa nismo mogli dobiti. Spavali, ovako, pod mostovima, sušionama po zgradama. A nekad i na krevetu. Onda smo našli ovu frendicu iz Zagreba, pa smo brijali kod nje. Onda smo Sexy i ja zapalili u Minhen i tamo smo pronašli jedan dobar bend, zove se Organised Noise. Mislim da imaju tri ploče snimljene. Pa smo sa njima brijali. Moglo je i tu nešto biti, ali nedostajao nam je Dušan, a i samo to šta se ovdje dešava, nismo znali, nismo mogli biti u kontaktu nikako. Telefoni pukli, sve puklo. Mi onda popucali, tako da nam nije bilo do muzike.

Nešto za kraj?

Ako slušate pank, poruka vam je jasna, tu vam ne trebam puno pričati. Što se tiče muzike, možete je praviti na razne načine. Kad sam ostao sam, kad nisam imao benda, počeo sam učiti afričke udaraljke, džembe, konge, svašta nešto, na ulici, na zgradama. Svirao sam s ljudima iz Rusije, iz Makedonije, tako da ko hoće da se bavi muzikom i živi pank život, biće mu lijepo sigurno. Neće se zajebati.

Diskografija:

„Riotous Assembly“ (1. garage demo + live, DIY izdanje, 1987.)
„Dead men tell no lies“ (2. garage demo, DIY izdanje, 1987.)
Kompilacije:
„Vi ste… krdo slonova“ (Beyoop, 1986.) – 2X D. M., SISTEM ORGANIZIRANE REPRESIJE, WSW, THE DISSIDENTS…
„Make love not war“ – WSW, THE DISSIDENTS, ŽENEVSKI DEKRET…
„Free Trash Art“ – (FTA, 1987.) GENERALI, NBS, THE DISSIDENTS, SISTEM ORGANIZIRANE REPRESIJE, INCEST

Ovaj intervju je dio serijala NOVA SCENA

Oni su bendovi, umjetnici, ljudi koje nećete vidjeti na TV-u, o njima nećete čitati u žutoj štampi, a čitava “scena” opstaje upravo zahvaljujući njihovom predanom i nesebičnom radu. Na ovoj sceni nema novca, samo prijateljstvo, ideje i muzika.

Pročitajte još:

FakOfBolan: Dok god nema profita koji će posvađati ljude, Paradiso će postojati

Fistra, AK 47: Bitno je direktno se obratiti publici

Ženevski dekret: Lajali smo, kritikovali sistem, a nismo bili svjesni koliko nam je fino bilo u odnosu na ono što nas je čekalo

Penny Rimbaud: CRASS je bio nevjerovatno efikasna mašina

Maske, Monte Paradiso: Opstajemo zato što smo ostali isti, otvoreni prema ljudima i prijateljski raspoloženi

Daško, Red Union: „Boriti se za pravu stvar, a protiv zla, nikad nije greška“

Hobson’s Choice: Vrijednosti iza kojih čvrsto stojimo su ljubav, poštovanje i prijateljstvo

Moca i biznismeni: Socijalni protesti u BiH su najprogresivnije društveno dešavanje u zadnjih 20 godina

Zadnji popis: Sva životna iskustva oslikavaju se i u bendu

Luka Marijanović: Crustalno Jasno bi trebao biti odgovor na sve ono što nas muči

Hor bečkih šnicala: Suština je u tom šmeku drugarstva