Prošli mjesec su tri na oko nepovezana skupa pokazala pravi karakter ovdašnje vlasti i društveni poredak u kojem živimo. Pretenciozno i ekstravagantno vjenčanje u porodici Izetbegović, zatim privatno-stranački dernek na Kozari u režiji Dodika i rođendansko partijanje Čovića jesu u razmacima od par dana bili glavna medijska i politička tema za raju. Na stranu količina kiča i nekusa koja je pratila ove skupove, ali liderska bezobzirnost na teške socijalne i ekonomske okolnosti u kojima živi njihov narod u koji se kunu pokazuje svu osionost vladajućih moćnika i trenutnu nepomjerljivost stanja u BiH. To su jedini pobjednici rata iz kojeg smo svi izašli kao gubitnici. Iza njih stoje nacionalne stranke koje ih oblače i hrane skoro tri desetljeća, stvorivši im carstvo sebičnosti kroz korupciju i nepotizam kao „opće dobro“ za narode kojima pripadaju. Svi oni imaju narodni cool look, a u „demokratskom deficitu“ svojih naroda postaju vječiti predsjednici i borci „za domovinu koju žele urediti po mjeri svog naroda“. Oni se jedini pitaju kako će uglavnom netransparentno i nezakonito postaviti u upravljačkim strukturama javnog sektora svoje stranačke kadrove. Kriterij će biti samo jedan: nastaviti tamo gdje smo stali kao stranka u prethodnom mandatu.
Piše Dino Mustafić, Peščanik.net
To znači, stranački i etnički spustiti šapu na državna poduzeća, staviti nacionalna obilježja u kancelarije, poslovne hale i na radničke kapije kao dokaz ljubavi prema „svojim“, prebaciti lovu na stranačke i privatne račune kao dokaz kontinuiteta žudnje za profitom. Tako se mire ljubav i kapital oligarhije čiji je krajnji cilj eksploatacija. Tako se nekolicina bogati dok se većina pretvara u klošare, kopa po kontejnerima i moli za pomoć. Tako se u BiH stvorio etno kapitalizam sa etno feudalcima kao raj na zemlji. Račun koji plaća obična raja je propadanje javnog standarda, male i neredovite plaće, nesigurne penzije, visoka stopa nezaposlenosti i poniženja u izobilju.
Jedino vrijednosno, političko i ideološko uvjerenje je zauzeti javna poduzeća za stranačke menadžere, ekonomski celebrity akumuliranog divljeg kapitala kojeg nakon svakog izbornog ciklusa gledamo kao reality show etno-klero-kleptomana. Oni su vjernici nacije koji će se i na Boga pozvati kada treba drpiti lovu svjesni da će njihovi glasači biti vjerni toj naciji, čak i kada čine velike lopovluke. Zato nova politička nesuglasja u BiH nisu iznenađenje, ratom i blokadama se prijeti kada se nema više od čega namiriti veliki feudalni stomak i prohtjevi koji se imaju. Takvi bogataši sa tako hedonističkim životom mogu biti primjer i najbolje pozicioniranoj klasi na Zapadu. Mi prisustvujemo godinama ratnom nastavku implicitnog nasilja nad pravom i zakonom iznutra i odsustvom političke opcije koja to može spriječiti reformskom politikom produktivne ekonomije kroz stručnost i kompetenciju. Taj politički prostor nikada nije iskoristila opozicija spram etničkih oligarhija u odbrani principa depolitizacije javnih poduzeća, nultoj toleranciji na kriminal i nepotizam. Još se polaže nada u sarajevsku vlast zvanu Trojka(SDP, Naša stranka i Narod i pravda) da ima snage stati u kraj dosadašnjem izraženom oportunizmu i vulgarnom konformizmu zahvaljujući kojem se desnica drži na vlasti više-manje skoro dvadeset godina. Krajnje je vrijeme da se vrati u politički prostor priča o socijalnim i klasnim pravima, da se insistira na ukidanju svih oblika eksploatacije, isključivanja i diskriminiranja, sa što pravednijom raspodjelom tereta ekonomske krize koja kulminira pandemijskim štetama i okolnostima života.
Etablirana etno klasa srednjovjekovnih vladara života i smrti kroz nominalno višestranačje nije nikakav istorijski usud, već odgovornost cjelokupnog društva. Godinama gledamo i trpimo kako nam ispred nosa furaju u skupocjenim autima sa zatamljenim staklima na putu do svojih filmskih hacijendi za čiji se pejzaž iz dnevnog boravka može promijeniti i tok korita rijeke. Eutanazirana raja nema više socijalni refleks gladnog stomaka jer sistemski se kroz obrazovanje i režimske medije zatvorio politički i kulturni model koji je idejno i vrijednosno formirao porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja sa postojećim „bezalternativnim“ poretkom. Sve je urađeno da se mentalno konstruira nadogradnja u kojoj se reprodukuju materijalni odnosi vladajućih sa ciljem onemogućavanja klasnog osvješćivanja i identiteta većine, sirotinjske raje kojoj se u zamjenu za život dostojan čovjeka nudi nacionalistički mit o ugroženosti i prežvakane bajke o stranom investitoru i privatnom poduzetništvu uz religijske priče o pravdi na drugom svijetu. Tri etno kleptokratska kartela, vrlo nalik na mafijaške družine uvijek stvaraju privid koji im je potreban za nastavak statusa quo kada u igru uvode kategoriju vitalnog interesa, priču o nacionalnoj ugroženosti i potrebi zbijanja nacionalnih redova. I dok se sirota raja zabavlja time, etno feudalci nastavljaju sa svojom temeljnom djelatnošću – bogatim životom omogućenim pljačkom svekolikog društvenog bogatstva.