Elon Musk je jedan od najglasnijih zastupnika medijske deregulacije, koju uporno prikazuje kao „slobodu govora“. Kada je 2022. godine kupio Twitter, kupio je moć veću od bilo koje moći koja se može dobiti na izborima. Kupivši ga, odstranio je mjere protiv govora mržnje i lažnih informacija, pa je ta mreža brzo postala nalik na prašumu neprovjerenih informacija pomiješanih s rasnom i političkom tenzijom. Takvo stanje medija ima direktan utjecaj na rast populizma i desnice.
Piše: Fran Kušan Munjin, H- Alter
Dana 8. veljače desničari iz koalicije Domoljubi za Europu (treće najveće stranke u Europskom parlamentu) sastali su se u Madridu i diskutirali o obnovi Europe u njihovoj viziji (Make Europe Great Again), odzvanjajući slogan Trumpove kampanje. Do nedavno se smatralo da iza njihovog hitrog uspjeha stoje autoritarne velesile, Kina i Rusija, koje pokušavaju destabilizrati Europsku uniju. No pojava Elona Muska na skupu njemačke stranke AfD u siječnju 2025. kao i dolazak vlasnika Googlea, Facebooka i Amazona na inauguraciji Donalda Trumpa, pokazuju da u korist desnice rovari još netko – hiperbogati tehnokrati i oligarsi velikih društvenih mreža.
Ne može se znati je li najopasniji protivnik europske demokracije kineski politbiro, ruski predsjednik ili dvadeset štrebera u Silicijskoj dolini, no jedno je sigurno – društvene mreže igraju važnu ulogu u političkim procesima 21. stoljeća, a povratak populizma odvija se u sferi interneta. Bujanje krivih informacije pomoglo je Borisu Johnsonu da nagovori britansko stanovništvo na Brexit, ksenofobične paranoje dale su polet Trumpovom pokretu u Americi, a tijekom pandemije COVID-a, teorije zavjere protiv cjepiva i zdravstvenih ustanova usporile su imunizaciju stanovništva i dovele do smrti nebrojenih ljudi. Sve to su procesi koji se odvijaju na društvim mrežama, pa se one, stoga, nikako ne mogu smatrati politički neutralnima. Način na koji one funkcioniraju ima izravne posljedice na društvo, pa stoga i na političke odluke koje ono donosi. Kada je 2022. godine Elon Musk kupio Twitter, kupio je moć veću od bilo koje moći koja se može dobiti na izborima. Što on, i drugi poput njega, žele i mogu učiniti od društva, neka su od pitanja koje moramo postaviti.
Potrebno je najprije opisati karakter europske desnice kakva danas postoji. Desnica se često koristi kao etiketa svih ideoloških pokreta koji zastupaju konzervativne i nacionalističke ideje, što dovodi do pogrešnog mišljenja da su sve desničarske stranke jedne drugima slične. Jean-Yves Camus, franucuski politolog i predavač na Sorbonni, u razgovoru za H-Alter ističe da se tri najveće stranke europske krajnje desnice – francuski RN (Rassemblement National), talijanski Fratelli d’Italia i njemački AfD (Alternative fur Deutschland), zapravo značajno razlikuju.
„RN i Fratelli nastali su kao neofašističke, antisemitske i rasističke grupe u poslijeratnoj Europi, koje su postupno evoluirale u umjerenije oblike, pa se kao takve predstavljaju na izborima“, kaže Camus. „AfD ima sasvim suprotnu putanju. Oni su nastali 2013. kao liberalna euroskeptična stranka koja je postala nacionalistički ksenofobni pokret. Neko vrijeme su čak bili pod nadzorom njemačkih sigurnosnih službi.“
Uspoređujući moderne desničare s onima iz tridesetih godina prošlog stoljeća, Camus dodaje da se oni znatno razlikuju jer u modernoj desnici nema niti kulta vođe, ni planova za nasilno preuzimanje vlasti, niti antisemitizma, ni ideje o rasnoj superiornosti, što su neka od glavnih obilježja totalitarne desnice. No, kao zajedničko obilježje Camus naglašava prezir prema liberalnoj demokraciji, najviše zbog zaštite koju ona pruža manjinama i strancima.
Mnogi bi rekli da sličnosti ima više nego razlika. Među njima je njemački politolog Matthias Quent, koji u AfD-u vidi puno dokaza da nacizam nije stvar prošlosti. Quent upozorava na činjenicu da AfD u svojim govorima imitira retoriku i oživljuje simbole iz doba nacizma, te da otvoreno napada kulturu sjećanja (Erinnerungskultur) koja služi kao obrana od povratka njemačkog društva u svoje najcrnije razdoblje. Također vrijedi dodati da se mnoge od tih stranaka u javnosti predstavljaju znatno umjerenijima nego što to zapravo jesu. Na primjer, Fratelli d’Italia odbacuju epitet „fašisti“, no njihova stranačka mladež Giuventu Nazionale redovno organizira sastanke na kojima se pjevaju fašističke pjesme, hvale Benita Mussolinija, a članovi se pozdravljaju sa Sieg Heil kada misle da ih nitko ne gleda.
Mora se stoga prihvatiti da, iako su desničarske stranke različite, one dijele jedan karakter koji se u ovom slučaju može opisati kao otpor europskoj federalizaciji, otpor rasnoj, etničkoj te seksualnoj raznolikosti. Zajedničko imaju također, iako to ne iskazuju uvijek eksplicitno, nostalgiju prema djelovima svoje povijesti koju bi racionalna osoba najradije zaboravila. One su možda različite od fašista 20. stoljeća, no sama činjenica da između njih postoji veza predak-potomak je zabrinjavajuća, jer znači da će one, negdje više, negdje manje, obnavljati principe, ponašanja, simbole i ideje fašizma.
Kako u priču ulazi Elon Musk? Prije svega, on je osobno povezan s tradicijom fašizma i rasne segregacije. Njegova obitelj pripadala je privilegiranoj bjelačkoj manjinu u Južnoj Africi u doba apartheida, koji je njegov djed otvoreno podržavao. Ovaj pristup, iako osoban, zanimljiv je u tome što pokazuje uzorak – obiteljsko ludilo koje preskače generacije. Joshua Haldeman, djed koji vozi avione, piše pamflete protiv cjepiva, simpatizira Hitlera, podržava masakre crnog stanovništva, uvjeren je da u svijetu postoji židovska zavjera protiv bijele rase. Unuk Elon djedov avion pretvara u raketu za Mars, a djedove novine pretvara u globalnu digitalnu mrežu. To otvara sljedeće, i najvažnije, pitanje.
Koji je zapravo odnos između rasta desnice i načina na koji funkcioniraju društvene mreže? Prava prijetnja koju Musk predstavlja u ovoj situaciji nije to što je on najbogatiji čovjek na svijetu, već činjenica da je pod njegovom upravom Twitter, koji koristi svaki četvrti stanovnik EU. Ono čime desničari hrane svoje pratitelje, odnosno alat kojime privlače ljude u svoje krilo, su lažne vijesti i govor mržnje. Zato je regulacija medija bila jedan od najvažnijih oružja kojime se liberalna demokracija mogla braniti protiv populizma i desničarenja. Uspostava povjerljivih izvora informacija smatra se „četvrtom granom vlasti“, koja onemogućava političarama ili privatnim tijelima da lažu građanima. Elon Musk je jedan od najglasnijih zastupnika deregulacije, koju on uporno prikazuje kao „slobodu govora“. Kupio je Twitter kako bi, između ostalog, odstranio mjere protiv govora mržnje i lažnih informacija, pa je on brzo postao nalik na prašumu neprovjerenih informacija pomješanih s rasnom i političkom tenzijom. Takvo stanje medija ima direktan utjecaj na rast populizma i desnice čiji predvodnici lako mogu koristiti lažne informacije u napadima na svoje političke protivnike i kao propagandu za svoje ideje. Svaka predrasuda, da bi funkcionirala, mora biti pokrijepljena lažnim vijestima, kao što svaka lažna vijest nastaje kako bi potkrijepila neku predrasudu. U dereguliziranom medijskom sustavu, stoga, predrasude cvijetaju, a moć izbora, na kojemu se bazira instituacija demokracije, potpuno nestaje. Musku takav sistem odgovara jer mu daje platformu da bez pravnih posljedica širi teorije zavjera (djed je sigurno ponosan), i još važnije, jer je financijski isplativ. Promet društvene mreže se znatno poveća kada se maknu zabrane lažnih vijesti i govora mržnje, a one same predstavljaju trošak, jer bi bilo potrebno plaćati ljude koji provjeravaju točnost informacija ili procjenjuju predstavlja li određena objava govor mržnje ili ne. Čim je kupio Twitter, Musk je otpustio 7 500 zaposlenika, od kojih je većina radila upravo to.
Deregulacija, nažalost, nije jedini faktor. To bi značilo da je mreža samo indiferentna prema točnim i netočnim informacija, no Jean-Yves Camus smatra da je Elon Musk, nakon kupnje Twittera, modificirao njegov centralni algoritam kako bi on davao prednost informacijama koje idu u prilog desnici – lažnim vjestima i govorima mržnje. Ako je to istina, Twitter (sada X) bio bi medijski prostor koji ne samo da ne zna razliku između istine i laži, nego preferira laž u odnosu na istinu. Drugim riječima, desnica raste jer ljudi provode vrijeme na stranicama koje su namjerno dizajnirane da promoviraju netoleranciju i šire krive informacije.
Bitka će se voditi oko članka 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima koji garantira slobodu izražavanja, odnosno koji zabranjuje državi da intervenira u „širenju mišljenja, informacija i ideja“. Rijetko gdje se to pitanje čini tako važnim kao u Njemačkoj, gdje državna vlast zabranjuje ideje koje bi se mogle povezati s nacizmom, a desničari, svjesno ili nesvjesno, invociraju Povelju kada kažu da imaju pravo nositi kukaste križeve kao dio svoje slobode izražavanja. Sam koncept društvene mreže je test članka 11., jer su one dizajnirane u nadi da promoviraju upravo to ljudsko pravo, a sada se čini kao da iz njega proizlaze neki od najvećih problema 21. stoljeća – teorije zavjere, lažne informacije, netrpeljivost, nepovjerenje, mržnja, populizam.
Njemački parlamentarni izbori održat će se 23. veljače, ankete pokazuju da će AfD povećati broj zastupnika u Bundestagu, a nije nemoguća i situacija u kojoj sljedeći njemački kancelar dolazi iz AfD-a. Europska unija trenutno nema načine da osujeti uspon desnice, komentira Jean-Yves Camus. Ratovi u Ukrajini i Bliskom Istoku razotkrili su neučikovitost njezine diplomacije, a recesija je razotkrila neučinkovitost njezine ekonomske politike. Stvorile su se nejednakosti u društvu, od čiji niži slojevi, koje teže pogađa recesija, postaju ugljen za rast desnih stranaka. Vatra kojom taj ugljen gori su društvene mreže, koje EU ne može regulirati. Jedno je sigurno – Europa ulazi u razdoblje nesigurnosti i slabosti, u kojemu su njezine najcjenjenije vrijednosti napadnute izvana i iznutra, a malo je onih koji bi stali u njihovu obranu.