Počeci bavljenja fotografijom Seada Šašivarevića vezani su za japansku “Mirandu”, prvu film kameru koju su 80-tih godina prošlog stoljeća imali u porodici. Interesovanje za fotografiju i stare analogne aparate nije iščezlo u godinama odrastanja i još ga drži, ali je njihova upotreba naprasno prekinuta ratom.
– Nakon rata sam, kad su to životne okolnosti dozvolile, nastavio sakupljati i koristiti stare foto aparate i objektive. Početkom 2000-tih godina dolazi do pojave digitalnih aparata i ja sam pomalo stidljivo koketirao s njima – priča za Fenu.
Sa ‘izlaskom’ Sonyijevih full-frame digitalnih bezogledalnih aparata 2013. godine, koji su omogućili upotrebu svih ikad napravljenih objektiva putem adaptera, Šašivarević faktički definitivno stupa u svijet digitalne fotografije i to vrijeme smatra početkom ozbiljnijeg bavljenja fotografijom.
– Otad moja želja za novim znanjem, poboljšanjem, nadogradnjom i istraživanjem raznih tehnika i žanrova ostala je jednako neutaživa – naglašava.
Fotografiju opisuje kao svjetlosni otisak, refleksiju jednog trenutka u vremenu, doživljena i zabilježena od osobe koja stoji iza fotoaparata. U prirodi ljudskog bića jeste da doživljajem stimulira emociju. Ta emocija se, kaže, prenosi na fotografiju, nekad sa manje a nekad sa više uspjeha.
– Moje fotografije reflektuju stanje moje duše, način na koji doživljavam svijet oko sebe. One su u biti ogledanje, moj način da svoje nemjerljivo oduševljenje savršenstvom koje nas okružuje zabilježim i podijelim, približno jednako tom doživljaju. Pri tome fotografiju i fotoaparate smatram divnim alatom koji mi to omogućuju. A sam čin stvaranja fotografija i prisutnost na mjestima, rumenim od jutarnjeg svjetla, smatram najljepšim darovima tog procesa. Ono na šta sebe konstantno podsjećam jeste da u svemu tome ostanem skroman i sebi ne dajem, ama baš nikakvu, posebnu važnost već naprotiv, odjeven u svjesnog posmatrača, svakodnevno osjećam i živim sreću i zahvalnost – potcrtava.
U središtu interesovanja fotografa Seada Šašivarevića je bjelašničko selo Lukomir, gdje tokom ljeta organizira školu fotografije na otvorenom.
Kako ističe, Lukomir je, na prvi pogled, ukrao njegovo srce. Misli da se ta ljubav neće promijeniti, sve dok je živ. To bjelašničko selo, ušuškano u obronke istoimene planinske ljepotice, romantizirano je kao posljednje bosanskohercegovačko selo.
– Koliko god “posljednje bosansko selo” zvučalo romantično, upozorava da tradicija i kultura bjelašničkih sela iščezava. Zabilježiti je fotografijom, dokumentom i prenijeti što većem broju ljudi širom svijeta, način je na koji sam ja vidio i želim tu baštinu dugotrajno očuvati od zaborava i zaštititi. Jednog dana kad nas, koji svjedočimo ove trenutke, više ne bude ostat će zabilježene te divne priče jednog vremena i jedne bogate tradicije – smatra Šašivarević.
Kako bolje uspjeti u tome, do napraviti školu fotografije u kojoj će polaznici preuzeti ulogu zaštitnika Lukomira.
– Kreiranjem fotografija, razmišljajući o njima, oni se neminovno poistovjećuju sa ljudima koji žive u Lukomiru, njihovom tradicijom, načinom života. Dijeljenjem tih fotografija promoviraju Lukomir na dva načina i to prema posmatračima koji stiču dojam i u kojima se budi želja da i sami posjete Lukomir i prema stanovnicima Lukomira koji počinju shvatati da je upravo ta bogata tradicija ono što ih krasi i privlači posjetioce. Time i oni sami shvataju važnost opstanka tradicije, motivirani su da je očuvaju – naglašava.
Šašivarević kaže da postoji nekoliko dodatnih stvari koje lično želi potaknuti za Lukomir. To su asfaltiranje ceste do Lukomira, priprema i izgradnja parkinga ispred ulaza u selo, izgradnja kulturnog centra u selu, obnova svih objekata u tradicionalnom stilu, očuvanje tradicije i starih zanata te razvoj turističke ponude kroz adekvatna školovanja i obuke koja će omogućiti određenu perspektivu mladima iz Lukomira.
– To se može postići dobrim dugoročnim planom, na principu samoodrživosti. Pozivam sve zainteresovane na razmjenu ideja i udruživanje u realizaciji takve plemenite ideje – ističe.
Smješten na nadmorskoj visini od 1.500 metara Lukomir je, osim pejzaža koji ostavljaju bez daha, jedinstven i po tome što je van svake svjetlosne polucije.
– Mliječni put, vidiljiv u julu i augustu, tada je u Lukomiru doslovno iznad sela i to predstavlja poseban doživljaj kako običnom posmatraču tako i pravu poslasticu za fotografe. Škola je u velikoj mjeri zbog toga i organizirana upravo u tim mjesecima, a obogaćena je sasvim drugačijim iskustvom fotografiranja noćnih fotografija – ističe.
Tokom ta dva mjeseca pedesetak polaznika škole radi u pet grupa. Iako različitih starosnih dobi (od 9 do 70 godina) i profesija, sve ih je spojila ljubav prema prirodi, tradiciji i fotografiji.
U trajanju od tri dana (od petka do nedelje) sa organizovanim prijevozom i smještajem na bazi punog pansiona u ugodnom ambijentu, ujedinjujući snage sa partnerima agencijom Visit Konjic, polaznicima je na otvorenom ponuđen poseban doživljaj.
Buđenje u zoru na izlazak sunca, ispraćaj stada ovaca na ispašu, kušanje domaćih specijaliteta i organske hrane, posmatranje mliječnog puta u kasne noćne sate. Ujedno to je bila prilika za svakog od polaznika da u razgovoru sa stanovnicima Lukomira upozna historiju, način života, značenje nošnji i rukotvorina, stekne uvid upravo u tu tradiciju. Svaki od njih, noseći po neku uspomenu iz Lukomira, neizbježno je podržao opstanak i očuvanje te tradicije.
Sponzori projekta Sony BiH i ASBIS BiH omogućili su fotoaparate za polaznike koji nisu imali svoje odnosno laptop i projektore za prezentacije.
– U većem broju grupa smo imali goste predavače, renomirane bh. fotografe. U toku je, na socijalnim medijima, glasanje i izbor najboljih fotografija koje su uradili polaznici. Njih će nagraditi sarajevski BlackBox, sponzor škole. Nakon toga ćemo izabrati fotografije koje će činiti prodajnu izložbu, pod nazivom “Lukomir – bajka koja traje”. Prikupljeni novac predat ćemo zajednici Lukomira, za obnovu krova tamošnje džamije. Želimo i konkretno pomoći, uzvratiti za ono što nam je dato – istaknuo je.
Za Šašivarevića želje za narednu sezonu su jasne. Svijet je, kaže, premali, za velika srca ljudi Lukomira.
– Vodeći su svim navedenim ciljevima i principima namjera mi je od Lukomirske ljetne škole ispisati svjetski prihvaćenu bajku – kazao je.
Šašivarevićeva fotografija Lukomira odabrana je ove godine za poštansku marku BH Pošte, za Svjetski dan turizma – 27. septembar. Smatra da je to predivno za Lukomir i stanovnike toga sela, a njemu je to svojevrsna potvrda da je na pravom putu.
– Zahvaljujem ljudima iz BH Pošte što su prepoznali Lukomir kao važnu turističku destinaciju s kojom se naša država treba ponositi i na Svjetski dan turizma, putem poštanske markice, skrenuli pažnju na to bjelašničko selo te povećavali svijest o potrebi njegovog očuvanja – naglasio je.
Sead Šašivarević autor je i fotografije rijeke Cvrcke, koja je putem društvenih mreža korištena u apelu Leonarda di Capria za očuvanje bh. rijeka. Kao i veliki broj bh. građana i umjetnika i on se, kaže, odmah uključio u medijsku kampanju zaštite naših rijeka.
Smaragdno zelene boje, Cvrcka je pravi dragulj prirode. Pitka u gotovo cijelom svom gornjem toku. Bogata je životom i nastanjena od autohtone mekousne pastrmke.
– Drago mi je da je upravo ta rijeka, dijeljenjem od Leonarda di Caprija, postala svjetski poznata. Uvjeren sam da će publicitet koji je proizvela u državi i regiji osvijestiti društvo i izabrane predstavnike vlasti te poslužiti za promjenu odnosa prema tom i ostalim bh. draguljima te u krajnjoj mjeri prema građanima koji su jasno rekli šta misle o tome. Pozivam sve relevantne subjekte, od građana preko stručnjaka do institucija da tom pitanju, u javnom diskursu i tribinama, pristupe vizionarski postavljajući i temeljeći budući razvoj Bosne i Hercegovine na očuvanju prirode i rijeka – naglasio je Šašivarević.
Na pitanje koliko su ljudi u BiH svjesni ljepote prirode i šta bi trebalo učiniti da se kvalitetnije zaštiti Šašivarević ističe da je svako od nas u prilici da nešto uradi po tom pitanju.
– Počnimo s tim da ne ostavljamo smeća, iza sebe. U ovom trenutku se vodi žestoka borba za očuvanje naših planinskih rijeka, na kojima je planirana izgradnja hiljade mini-hidro centrala. Umjetnici širom regije ustali su, uz nekoliko pravih boraca za bolje sutra naše djece. Zajedničkom porukom poslali su jasno “NE” nepromišljenom uništavanju našeg trenutnog i sutra najvećeg bogatstva koje možemo ostaviti našoj djeci u amanet. Neka to bude naša prva zajednička pobjeda – poručio je.
Fotograf i zaljubljenik u prirodu Sead Šašivarević za sebe kaže da je istinski Bosanac i Hercegovac. Kako kaže živimo u prelijepoj državi, a konačno smo to počeli otkrivati sad, uslijed zabrane putovanja zbog pandemije virusa korona.
– Moja je iskrena želja da se tim otkrivanjem podigne i svijest o potrebi očuvanja prirodnih ljepota Bosne i Hercegovine. Volim svaki pedalj naše države, našu tradiciju, kulturu i naše ljude – poručio je u razgovoru za Fenu.
Porijeklom iz Banje Luke Sead Šašivarević mostarski je zet, a Sarajevo u kojem se afirmisao i gdje živi za njega je jedan od najljepših gradova na svijetu.
(FENA)