Boris Buden: Ideja revolucije podrazumijeva i drugačiju ideju demokracije, takvu koja transcendira koncept liberalne, partijske demokracije i svega ovoga što danas kolabira pred našim očima, uključujući i jednostavno realpolitičko razlikovanje lijevog i desnog. „Zapad“ je rasistički koncept koji omogućuje nadnacionalnu reprodukciju ne samo hegemonijalnih odnosa, nego i rat za resurse, nasilnu regulaciju katastrofalnih posljedica kapitalističke globalizacije koje dolaze do izražaja u migracijama.
Borisa Budena, publicista, sveučilišnog nastavnika, prevoditelja, aktivista i druga, upoznala sam krajem 1992. u uredu Antiratne kampanje u Tkalčićevoj 38. Spremali smo se tada ponovo pokrenuti objavljivanje ARKzina u ambicioznijem, promijenjenom formatu i Vesna Kesić ga je pozvala da nam se pridruži. Boris je vrlo brzo dobio svoju stalnu kolumnu “Blut und Buden”, u kojoj je bespoštedno dekonstruirao ratno-nacionalistički projekt u kojem smo živjeli, i postao važan član redakcije. Izabrane kolumne objavili smo 1996. u knjizi Barikade, drugoj knjizi ARKzinove novopok renute biblioteke Bastard. U vremenu svojevrsnog déjà-vu, kada na europskoj razini ponovo svjedočimo ratnohuškačkom novinarstvu i cenzuri, rastućem nacionalizmu i rasizmu, hipokriziji političkih i intelektualnih elita, iskoristila sam priliku Borisovog gostovanja na Subversivu da porazgovaramo o revoluciji, otporu, stanju demokracije na tzv. Zapadu.
Razgovarala: Vesna Janković, H-Alter
Na nedavno održanom Subversive festivalu održao si predavanje “U slijepoj ulici razoružane kritike: Kako smo odbacili ideju revolucije?” U međuvremenu su održani izbori za europski parlament, koji su pokazali (očekivano) jačanje europske desnice. Rat u Ukrajini eskalira, kao i situacija u Palestini/Izraelu. Klimatske promjene se ubrzavaju, a europska ljevica se čini prilično pogubljena… Kako u datim okolnostima uopće misliti revoluciju?
Ja nisam političar niti vodim neku revolucionarnu partiju, tako da je moje pitanje glasilo: kako to da nam je ideja radikalne i nagle promjene nestala s uma u trenutku kad imamo eskalaciju rata i prijetnju nuklearnom katastrofom koja može uništiti čovječanstvo preko noći. I kada, s druge strane, imamo globalno zatopljenje i činjenicu da većina znanstvenika koji se bave klimom predviđa da nas umjesto porasta globalne temperature od 1.5°C iznad predindustrijske razine, kako je bilo dogovoreno u Parizu 2015. godine, čeka porast od 2.5°C a neki smatraju čak i 3°C. U tom slučaju doći će do ogromnih promjena u načinu života koje se ne sastoje samo u tome da će nam postati vruće, nego i u tome da će dvije milijarde ljudi morati napustiti tzv. klimatsku nišu čovječanstva, odnosno pojas u kojem se civilizacija razvila zadnjih 10 tisuća godina. Dakle, riječ je o silnim migracijama, gladi, političkim sukobima, ratovima za resurse… Mi otvoreno klizimo u to stanje, a nitko nema ideju kako da se to zaustavi. Umjesto toga, tema je kako pobijediti u Ukrajini. Iako ni na to pitanje nitko također nema odgovor.
Koji su razlozi zbog kojih smo prestali misliti revoluciju?
Ja sam naveo niz razloga zbog kojih je ideja revolucije izbijena iz naših glava. Ona nije naprosto nestala, nego je izbijena radikalnom kontrarevolucionarnom politikom koja traje jako dugo, još od Oktobarske revolucije, ako ne i prije. Ona je planski provođena i zasnovana je na interesu opstanka kapital-odnosa, odnosno kapitalizma po svaku cijenu, pa i po cijenu uništenja ne samo prirode, nego i čovječanstva.
Ideja revolucije podrazumijeva i drugačiju ideju demokracije, takvu koja transcendira koncept liberalne, partijske demokracije i svega ovoga što danas kolabira pred našim očima, uključujući i jednostavno realpolitičko razlikovanje lijevog i desnog. Rat u Ukrajini je dobar primjer za to. U ovom trenutku desničari marširaju pod zastavom mira, dok ljevičari huškaju na rat. Situacija je kaotična, ali to ne znači da bismo trebali slijediti desnicu kako bismo došli do mira, niti slijediti ljevicu kako bismo pobijedili u ratu. Riječ je o tome da shvatimo da postojeći sistem kapitalističke demokracije, sa svojim lijevim, centrističkim i desnim partijama nije u stanju niti zaustaviti rat, niti ostvariti pretpostavke za neki trajni mir, pa makar u smislu slijeđenja kantovskog ideala vječnog mira. A to pitanje rata ili mira tijesno je povezano s našim odnosom prema prirodi. Čovječanstvo nećemo spasiti tako što ćemo početi poštivati prirodu, ali nastaviti međusobne ratove. Danas je više nego ikad prije jasno da je to međusobno povezano. Stojimo pred ogromnim izazovima, doslovno pred pitanjem opstanka čovječanstva, a razoružali smo naše kognitivne i imaginativne sposobnosti. Naša politička i društvena imaginaciju je potpuno bespomoćna pred izborom između ljevice koja vodi u rat do posljednjeg čovjeka i desnice koja vodi prema miru koji će značiti daljnje kapitalističko uništavanje i prirode i društva i nacionalističko-šovinističko-rasističko nasilje prema tzv. drugima.
Pod pretpostavkom da bi tu radikalnu promjenu trebala ipak pokrenuti ljevica, što s činjenicom, koju ističu mnogi analitičari, da je desnica uspjela mnogo bolje prepoznati potrebe onih slojeva/klasa koji su bili tradicionalno lijevo biračko tijelo?
Ono što su bili tradicionalni ideali ljevice, a to je društvena pravda, solidarnost, odnosno mir i borba protiv kapitalističkih ratova, to se danas u iskrivljenom obliku javlja kao povratak potisnutog u desnim politikama, dakle kroz sve otvoreniji nacionalizam, odnosno rasizam, ne samo na razini nacionalnih država nego i formama postnacionalne suverenosti, na primjer u normativnom identitetskom bloku koji zovemo Zapad. Zapad je rasistički koncept koji omogućuje nadnacionalnu reprodukciju ne samo hegemonijalnih odnosa, odnosa dominacije, nego i rat za resurse, nasilnu regulaciju katastrofalnih posljedica kapitalističke globalizacije koje dolaze do izražaja u migracijama itd. U Njemačkoj vidimo da se AfD i stranke centra, CDU i CSU, slažu oko razgradnje socijalne države u ono što se zove “hladno društvo”, nastojeći zajedno s liberalima dovesti do kraja projekt neoliberalne deregulacije svega postojećega. No, desnica nije jedinstvena. Ima različite projekte, ali njen najveći uspjeh može zahvaliti ljevici odnosno njenom odustajanju od ideje radikalne promjene, od radikalne kritike kapitalizma.
Ne bi li ta revolucija, da bi bila uspješna, morala biti globalna?
Da, samo je danas polje globalnog okupirala fascinacija geopolitikom i normativnim identitetskim blokovima. Nije tu riječ samo o Zapadu. Tu je i takozvani Ruski svijet, odnosno nekakva, jednako tako blokovska formacija takozvanih antizapadnih zemalja, Kine, Irana itd. Riječ je o konceptu nekakvog multipolarnog svijeta koji bi trebao biti pravedniji, jednakiji. Nitko međutim ne dovodi u pitanje kapitalistički karakter toga multipolarnog svijeta. Možda je to razlog zbog kojeg antikapitalistička ljevica u tim konfliktima uopće ne sudjeluje. Njezin stari projekt internacionalizma čini se da nije prevodiv u jezik današnje geopolitike, jezik kapitalističke globalizacije, bila ona unipolarna, bipolarna ili multipolarna. Što se pak tiče mainstream ljevice, zelenih i socijaldemokrata, oni još uvijek pokušavaju uloviti ratnohuškački vlak kapitalističkog, liberalnog Zapada, kako bi navodno obranili demokraciju protiv agresije takozvanih antizapadnih “autokracija”. Ta se mainstream ljevica svrstala danas iza svojih vođa Bidena i Netanyahua i spremna ih je slijediti sve do nuklearnog Armagedona. Lakše joj je započeti Treći svjetski rat, nego izaći s nekom idejom političkog rješenja ovih ratova koji bjesne u Ukrajini i Palestini. Ako je danas jasno da se projekt dviju odvojenih država Palestinaca i Židova nikada neće realizirati, što je alternativa? Rat do uništenja jednog od dvaju suprotstavljenih identiteta? Je li doista genocid bilo jedne bilo druge strane jedino rješenje? Čini se da jest, i da je takozvani Zapad, zajedno sa svojom mainstream ljevicom, to i prihvatio kao rješenje. Zato podupire onu jaču stranu da to što prije obavi.
To vrijedi i za Ukrajinu. Zapad je ondje spreman do posljednjeg Ukrajinca braniti poredak zasnovan na međunarodnom pravu odnosno na suverenosti nacionalnih država, premda je sam prethodno gazio tu suverenost gdje god je stigao, ignorirao to međunarodno pravo i rušio poredak zasnovan na njemu. Kako da mu vjerujemo da brani postojeće granice u Evropi, kad ih je sam prekrajao. I ako s druge strane nema sumnje da su Putin i njegova nacionalistička, imperijalistička kamarila jedna zločinačka banda, koja je, bez obzira na povode, pokrenula ovaj besmisleni rat, ipak oni nisu do sada učinili ništa što Zapad nije učinio prije toga. To što se danas događa u Ukrajini i Palestini nije ništa bitno drugačije od onoga što se događalo u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji. To su ratovi konačnog razgraničenja kapitalističkih blokova, ratovi u kojima oni uspostavljaju svoje granice kao prostore kaosa, bezakonja, ekonomske, političke i moralne pustoši, mjesta zločina i genocida za koje nitko neće odgovarati.
Jednom takvom ratu razgraničenja već godinama svjedočimo na hrvatskim granicama, na koje bi domaći desničari sada izveli i pravu vojsku. Kako se sva ova događanja odražavaju na situaciju u našoj regiji?
To što mi zovemo regija i nije ništa drugo nego jedan konvolut granica. Presječena je napola Šengenom, dakle granicom između EU-a i ostatka svijeta, a potom i granicama navodno suverenih država, pa onda etničkim, konfesionalnim, jezičnim i mnogim drugim. O suverenim državama nema smisla govoriti. Sve su te države u nekom vazalnom odnosu, dakle u odnosu neofeudalne ovisnosti o nadređenim instancama moći, bilo da je to Bruxelles, moćne članice Evropske Unije, kao Njemačka na primjer, NATO, Sjedinjene Države ili ono što se naziva Zapadom, a što nitko ne zna što je to zapravo. Nitko u toj regiji nije ni ekonomski suveren. A ima li demokracije ako nema suverenosti? Tko je suveren, ako nije narod? Riječ je o stanju koje nije zasnovano ni u kakvom poretku, nego u rasulu i kaosu. Imamo dvije i pol albanske države koje su također u nekom nedefiniranom statusu. Imamo ostatak ostataka Makedonije čiji se opstanak dovodi u pitanje sa svih strana. Imamo Srbiju koja želi kompenzirati gubitak jednog svog dijela, cijepanjem susjedne države i prisvajanjem njenog otcijepljenog dijela. Ima li Bosna i Hercegovina u tom kaosu budućnost? Ne vjerujem. Sve to skupa nije, kao što sam rekao, nikakav poredak, nego režim koji ja zovem Pax Americana. Ne samo zato što su sve granice i odnosi među tim narodima dogovoreni u Sjedinjenim Državama, nego i zato što taj kaos sliči situaciji u Libiji, Siriji, Iraku ili Ukrajini. To više nisu funkcionalne nacionalne države. Te nacije nisu “oslobađane” zato da bi bile suverene, nego upravo suprotno, da bi postale vazali u novim neofeudalnim odnosima globalne dominacije. To nije poredak zasnovan na međunarodnom pravu. To je balans straha i moći u stanju privremeno suspendiranog nasilja koje svaki čas može ponovo eksplodirati.
Jedna od teza koje cirkuliraju jest da aktualni ratovi zapravo predstavljaju pokušaj Amerike da zadrži položaj svjetskog hegemona, koji je poljuljan.
Nažalost, bilo bi dobro kada bi se radilo o onoj cikličkoj logici o rađanju, usponu i propadanju imperija, tipa Rimskog carstva. No, mi živimo pod prijetnjom nuklearnog rata. Nije riječ o propasti jednog imperija kojeg će zamijeniti neki drugi. Ovo što se zbiva može biti “konačno rješenje” za sve nas. A što se tiče gubitka moći SAD-a Immanuel Wallerstein datira početak propadanja još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. SAD je bila jedina dominantna svjetska sila samo između 1945 i 1970. Kolaps Sovjetskog Saveza i čitavog Istočnog bloka nije, kako mnogi vjeruju, obnovio moć Amerike. Ne samo da ga je ona dočekala nespremna, ona ga nije ni željela, kako tvrdi Wallerstein. Prema njemu, bio je to samo još jedan korak dalje u slabljenju SAD-a i jačanju multipolarnosti. Taj proces je snažno ubrzan nakon 2001. i Bushove promašene vojne intervencije u Iraku. Naposljetku, u liku SAD-a imamo pred sobom vojnu silu koja stalno gubi ratove ostavljajući iza sebe kaos. Vijetnam je još i dobro prošao, ali na što sliče Afganistan ili Irak? Na što će sličiti Ukrajina, koja je već danas nepovratno uništena. To nimalo ne opravdava Putina odnosno Rusiju, naprotiv! Ono najgore u slučaju Putina je nažalost činjenica da je on tek predobar učenik Zapada. Nema ništa u onome što je Putinova Rusija napravila u Ukrajini, a što taj takozvani Zapad nije napravio prije toga: vojne intervencije koje krše međunarodno pravo, gaze suverenost i teritorijalni integritet drugih država, njihove nelegalne okupacije, mijenjanje granica u Evropi i šire, razaranje čitavih država i postojećeg poretka utemeljenog na međunarodnom pravu. I kada ih sam ne čini, iako ih često čini, Zapad otvoreno podržava ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i čak možebitni genocid.
Kakav je stvarni položaj Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog kaznenog suda koji bi trebali osigurati ostvarenje međunarodne pravde?
Kada je Međunarodni kazneni sud izdao nalog za hapšenje Vladimira Putina – zbog odvođenja ukrajinske djece u Rusiju – bivši laburistički premijer Britanije Gordon Brown je to pozdravio kao veliki napredak međunarodne pravde i pohvalio Južnu Afriku što nije pozvala Putina na sastanak BRICS-a u Johannesburgu. Zašto danas ne napiše nešto o Netanyahuu? Izraelci su samo u Gazi pobili skoro 14 tisuća djece, a Južna Afrika je podnijela tužbu protiv Izraela zbog genocida. Gordon Brown i čitav Zapad sada šute. Zašto ne napiše nešto o Bidenu koji uvodi sankcije ili prijeti njima Međunarodnom sudu pravde, odnosno Međunarodnom kaznenom sudu u Hagu? SAD i čitav Zapad su, znamo to, načelno “nekažnjivi” pred međunarodnim sudovima. A kad nema jednakosti pred sudovima, onda nema ni pravde. Kako dakle možemo očekivati ostvarenje međunarodne pravde od onih koji sebe stavljaju iznad njezinih zakona i kažnjavaju njezine institucije. A Putinova Rusija, umjesto da se suprotstavi toj razornoj logici nepravde, ona ju, naprotiv, koristi u realizaciji vlastitih imperijalnih interesa, nekakvog sumanutog Ruskog svijeta: „Ako oni mogu nekažnjeno rušit’ i ubijat’, onda možemo i mi.“ U ruskom napadu na Ukrajinu nema ništa defenzivno, a još manje principijelno u smislu borbe za ideal nekog pravednijeg, multipolarnog svjetskog poretka. Samo gola destrukcija kako prema van tako i prema unutra.
Čini se da hipokrizija Zapada nikada nije bila očiglednija, no događa se u trenutku snažne medijske cenzure u zapadnim demokracijama, praćene porastom rasizma, ne samo desnice. Sjetimo se izjave socijalista Borella o idiličnom europskom vrtu okruženom džunglom. Pri tome u medijskim izvještajima upadljivo nedostaju gledišta globalnog Juga, koja se bitno razlikuju od europskih i američkih. Kako ti to vidiš?
Osjećaj važnosti Evrope koji je bio toliko silan 1990-ih, kada se činilo da je Evropa ime za rješenje svih naših problema, potpuno je nestao. Samo ove naše građanske, liberalne elite još uvijek zazivaju nekakvu “normalnu, uređenu državu”, koja kao da već realno postoji tamo u Evropi, na Zapadu, u Njemačkoj na primjer. Pri tom inzistiraju na onome što se zove “civilizacijska razlika”, razlika između nas civiliziranih ljudi i primitivaca, barbara, razlika između elite predodređene da vlada i onih koji ne znaju niti zaslužuju vladati ni sami sobom. Čitav koncept postkomunističke tranzicije odnosno proširenja EU-a na istok slijedi paradigmu te “civilizacijske razlike”, a ne, primjerice, načelo solidarnosti, dakle jednakosti. Naličje tog procesa je naravno takozvana prvobitna akumulacija kapitala, eksproprijacija odnosno privatizacija državnog ili, kao kod nas, društvenog vlasništva.
U političkom smislu to je proces uspostave neofeudalnih odnosa, kao forme postnacionalne suverenosti u kojoj su svu vlast prigrabile birokratske elite centra, strateški razmještene po stvarnim i imaginarnim institucijama globalne moći, od Bruxellesa do Pentagona, od MMF-a do NATO-a, od francuskog predsjednika, britanskog premijera, njemačkih ministara financija i privrede, do takozvanog „Zapada“. U odnosu prema njima, nacionalne države evropske periferije s njihovim narodima, kao Hrvatska na primjer, su poput nekadašnjih vazala u odnosu prema njihovim feudalnim gospodarima. To uključuje i one izvana koji čekaju na ulazak u Uniju misleći da će to riješiti sve njihove probleme. Njima je Evropa još uvijek nekakav ideal. A ta Evropa svoju potrošenu veličinu i uzoritost vidi jedino još u tom nekritičkom pogledu izvana u kojem, uostalom, perverzno uživa. Ako stotine hiljada Ukrajinaca ginu za tu Evropu i taj NATO, onda možda i Evropa i NATO stvarno nešto vrijede. A što će one silne udovice i siročad dobiti kad jednog dana ispuze iz ruševina? Dobit će evropsku i NATO-vsku figu.
Ne čini li se da se upravo u odnosu prema ratu u Ukrajini pokazuje sva politička nemoć Europe?
Evropa je danas potrošeni ideal. S pozornice svjetske politike izgurao ju je „Zapad“ – opskurni subjekt cijelog niza aktivnosti: te izvozi demokraciju, te sebe i druge naoružava, uvodi sankcije, mijenja režime, ratuje itd. Ali mi ne znamo tko je to. Kad je u travnju 2022. izgledalo da bi rat mogao biti zaustavljen na samom početku – dogovor u Istanbulu između Ukrajine i Rusije o zaustavljanju borbi je bio gotovo usuglašen – odjednom se u Kijevu pojavio Boris Johnson i Zelenskome navodno rekao: “The West is not yet ready for peace“. Problem nije u tome je li Zapad spreman za mir ili za rat, nego u tome tko je legitimirao Borisa Johnsona da govori u ime nečega što se zove Zapad. Jesmo li ga mi birali? Tko je legitimirao tog čovjeka da govori u ime stotina milijuna ljudi, političara kojeg je cijela njegova administracija držala notornim lažljivcem i šarlatanom! Dominic Cummings, njegov bivši savjetnik, ga upravo tako naziva i usput za Ukrajinu kaže da je “corrupt shithole” (“korumpirana septička jama”). Moje pitanje je: kako smo došli do toga da šarlatani i lažovi, bez ikakve demokratske legitimacije, odlučuju o životu i smrti stotina tisuća ljudi? Je li to ta demokracija koju Boris Johnson kao predstavnik Zapada brani od autokrata Putina?
Već dugo se eufemistički govori o “demokratskom deficitu” u EU, ali se posljednje dvije godine stanje rapidno urušava. Kakva je ta “zapadna demokracija” danas?
Zapad nije demokracija. Mehanička suma parlamentarnih demokracije sama nije nikakva demokracija. A kad je o pravdi riječ, već smo rekli da je Zapad instancija apsolutne “nekažnjivosti”, Zapad može razarati i ubijati nekažnjeno. Ali tko mu je dao to pravo? Jesmo li mu mi demokratski dali to pravo? Što znači kada naši ratni zločinci, koji su odsjedili 10-15 godina zbog “neselektivnog granatiranja” gledaju sada ono što se događa u Gazi i pitaju se: “Čekaj malo, ja nisam ni stotinjak djece pobio, a odsjedio sam 15 godina, a ovi su pobili hiljade i dalje ih ubijaju, a nikome ništa?” To znači da je čitava naša poslijeratna priča o miru koji se zasniva na pravdi, na kažnjavanju ratnih zločinaca bez obzira na čijoj su strani bili, danas poništena. Mi živimo u bezakonju, potpuno izloženi arbitrarnoj volji moćnika. To je taj Zapad. I to nema nikakve veze s demokracijom koju bismo, navodno, od tog Zapada trebali učiti.
Na ovogodišnjem Subversivu gostovala je i Angela Davis, koja je između ostaloga ustvrdila da Europa još uvijek živi u iluziji da je “bijeli/bjelački” kontinent…
Što to znači kad Evropa sebe vidi kao bijeli kontinent? To da živi u prošlosti. Evropa nema budućnosti kao bijeli kontinent, ne samo zbog nemogućnosti svoje demografske obnove, nego i zbog svoje provincijalizaciji na svim poljima života, uključujući i ekonomsko. Evropa više ne može parirati nekim drugim dijelovima svijeta koji tehnološki i ekonomski napreduju mnogo brže. Trauma te dekadencije, gubitka superiornosti, marginalizacije i provincijalizacije, i u političkom smislu, je taj emocionalni rezervoar iz kojeg desnica crpi energiju za svoju rasističku propagandu. Ali taj resantiman je autodestruktivan. Ako Evropa uopće ima neku budućnost, onda ju ima samo s onu stranu ideje “bijelog kontinenta”. Bijelo uostalom nije boja kože. Bijelo je moć. Bijelo je dominacija, eksploatacija. Bijelo je ime za nekažnjivost, za nepravdu. O tome se radi.
Nije li apsurdno da ta iluzija opstaje unatoč činjenici da Europa ne može ekonomski opstati bez migrantskog rada, o čemu možemo svjedočiti odnedavno i u Hrvatskoj?
Današnja Evropa ne može preživjeti bez imigracije, a to znači bez politike i biopolitike graničenja. Nije tu riječ o nekakvom blokiranju granica kako to sebi zamišlja desnica koja bi htjela vidjeti vojsku na njima, sasvim u skladu s logikom totalne sekuritizacije društvenog života. Granice su filteri i sve ovisi o tome tko ih kontrolira i u čijem interesu, što propuštaju, a što blokiraju. Uostalom, granice između bijelog i nebijelog posvuda su unutar Evrope, one reguliraju odnos između rada i kapitala, dakle klasne odnose, a ne samo kulturne razlike. One su točke u kojima Evropa egzercira svoju pasivnu i svoju aktivnu agresiju i nasilje. Evropa danas ratuje na tim granicama, ne samo u Ukrajini, nego i na Balkanu, Libiji, Siriji, Iraku. Na tim krvavim granicama zatupljeni su svi naši moralni osjećaji, najprije onaj solidarnosti, suosjećanja i moralne obaveze prema ljudima u nevolji. Navikli smo se na tisuće leševa koje plutaju Mediteranom. Glavna uloga Frontexa nije u zaštiti europskih granica, nego u normalizaciji nasilja i smrti na tim granicama. Najprije smo anestezirani onim leševima djece na mediteranskim obalama Evrope, tako da nas danas masakr djece u Gazi uopće više ne dira. Uostalom to i nisu bijela djeca. Ili da kažemo krležijanski, ni med decom ni pravice. Ali ni među bijelima, također. Zapad i Europa je spremna žrtvovati još stotine tisuća Ukrajinaca bez jasnog koncepta kako završiti taj rat. Kada je njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock pozvala na “konačnu pobjedu” u Ukrajini, nitko ju nije pitao što to konkretno znači. Je li ona spremna poslati u smrt dvije generacije mladih Nijemaca, da postave zastavu EU-a na Kremlj, ili možda misli u nuklearnom ratu zbrisat’ Rusiju s lica zemlje? Pomirili smo se s tim da rat i eskalacija imaju smisla bez odgovora na pitanje: čemu? Zaboravili smo poučak Clausewitza da je rat nastavak politike drugim sredstvima, a što implicira da se mora također okončati u nekom političkom obliku. Kojem? U čijem interesu? U interesu trajnog mira, ili tako kako su završili naši ratovi devedesetih, naime političkim priznanjem ratne logike etničkog čišćenja? Kao da je to svejedno.
Ipak zabrinjava izostanak masovnijeg građanskog angažmana na zagovaranju pregovora i diplomatskog rješenja. Gdje su danas antiratni glasovi?
Prije pokretanja zapadne invazije na Irak, zasnovane na lažima Pentagona i CIA-e koje su podupirali New York Times, Washington Post, CNN, i podržavali giganti informacijske tehnologije – AT&T, Google, Facebook, Microsoft – u Londonu su organizirane najveće antiratne demonstracije u povijesti Velike Britanije. Ljudi su jasno osjećali da ih lažu i da se sprema nešto što neće dobro završiti. Ali političke elite, uključujući one lijevo-liberalne, poput laburista Blaira, povele su svoje narode u rat koji je završio s pola milijuna civilnih žrtava, raspadom zemlje i političkim kaosom koji traje do danas. Anne Applebaum, povjesničarka i takozvani ekspert za istočnu Europu i Rusiju – koja, usput, nikada nije bila u Rusiji – i trenutno najglasniji jastreb Pentagona u ukrajinskom ratu, ratna huškačica koja je zagovarala i u potpunosti podržala invaziju Iraka 2003, i intervencionističku politiku američkih neocona, kao što danas zagovara permanenti rat Zapada protiv takozvanog zla, dobila je ove godine u Njemačkoj čak dvije nagrade za mir: „Carl von Ossietzky nagradu grada Oldenburga“ i, doslovno, „Nagradu za mir njemačkih izdavača“. Stvarnost u kojoj živimo, evropska, zapadna, demokratska, poprimila je eksplicitno – ne metaforički – orwellijanski karakter. Evropa, Zapad je danas Oceania iz Orwellove 1984. sa svojim glavnim sloganom „War is Peace“!
Na predavanju u KIC-u, koncept otpora suprotstavio si jugoslavenskom narodnooslobodilačkom pokretu. Možeš li elaborirati razlike?
Danas koncept “otpora fašizmu” (resistance) dominira diskursom o Drugom svjetskom ratu u nas, i to u pozitivnom smislu. Činjenica je međutim da kod nas nije bilo nikakvog otpora fašizmu. Dana 14. travnja 1941. KPJ ne poziva na otpor fašizmu, nego na borbu, narodnooslobodilačku borbu. Partizani sebe nikada nisu zvali pokretom otpora, ni prije 1942. od kada se zovu NOV i POJ, dakle Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije. Krajem 1944. oni broje 650 000 boraca organiziranih u 52 divizije i četiri armije i drže stotine kilometara fronta u konvencionalnom ratu. To nije nikakav pokret otpora. Naprotiv, otpor se javlja tek nakon 1945. Tako povjesničar Wolffy Krašić piše knjigu Hrvatski pokret otpora – Hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945.-1966. i posebno ističe Hrvatski pokret otpora pod vodstvom Jakše Kušana. Vjekoslav Maks Luburić također je organizirao otpor, ili točnije, „Hrvatski narodni odpor“. Ideja otpora je zasnovana u pomirenje fašista i antifašista, a ne u antifašističkoj borbi. Da skratim, na postjugoslavenskom području pojam „otpora“ pripada diskursu povijesnog revizionizma. U Srbiji danas pripadnici pokreta otpora fašizmu su četnici Draže Mihajlovića, a ne partizani. Zapravo, u službenoj politici sjećanja Evropske unije, koja je utemeljena u tri rezolucije Evropskog parlamenta, uopće nema mjesta za jugoslavenske partizane. Upravo zato što oni nisu pružali nikakav otpor fašistima, da bi sačuvali nekakvo predfašističko stanje, nego su za cilj imali radikalnu revolucionarnu promjenu društva kroz narodnooslobodilačku borbu.
Kad danas u Berlinu u Memorijalnom centru njemačkog otpora gledamo pripadnike tog otpora u nacističkim uniformama, kao na primjer Clausa von Stauffenberga koji je organizirao atentat na Hitlera, onda znamo da on u projektu otpora nije imao u vidu, recimo, promjenu uloge žene u društvu. Za razliku od AFŽ-a, koji se, još jednom, zove „front“, a ne otpor, i koji je kao takav bio masovni pokret od dva milijuna članica. Njemački „Otpor“ (Widerstand) imao je za cilj sklopiti primirje sa zapadnim saveznicima i nastaviti rat protiv Crvene armije. „Otpor“, je također ime za onaj srpski pokret protiv Miloševića, koji je u Budimpešti organizirala CIA i koji je nakon toga obavljao poslove takozvanog „regime change“ za američki račun, odnosno sudjelovao je u onim šarenim revolucijama u pedesetak zamalja svijeta, koje su, usput, sve propale, a što se vidi danas, između ostaloga, i u ratu u Ukrajini. Pojam „otpora“ služi dakle primarno u revizionističke svrhe. Cilj mu je da konačno i nepovratno kompromitira, pojam revolucije. I u tome je uspio.
Ali što da radimo s revolucijama “koje su pojele vlastitu djecu”?
Mislim da treba postaviti drugo pitanje: A što da radimo s kontrarevolucijama koje su uspjele pobijediti svaku revoluciju? Što je sa Staljinovom kontrarevolucijom koja je poništila sve emancipacijske dosege Oktobra? Što je s kontrarevolucijom snaga tehnokracije, kako se to zvalo u bivšoj Jugoslaviji, koje su upravo kroz Savez komunista sputale, i na koncu uništile, ideju i praksu samoupravljanja? Što je s međunarodnim financijskim i ekonomskim institucijama koje su u ime nevidljive ruke tržišta promicale partikularne političke i ideološke interese, sabotirajući svaki pokušaj otpora kapitalističkoj eksploataciji? Umjesto prikazivanja revolucije kao monstruma koji samoga sebe proždire, dok na drugoj strani stoji normalni, fini, uređeni, mirni svijet koji bi bio sasvim u redu da nisu došli suludi revolucionari i pokušali nešto promijeniti, treba se suočiti s realnom historijom kontrarevolucija i njihovih veličanstvenih uspjeha. Danas valjda nema više nijedne revolucionarne ideje koju te kontrarevolucije nisu uspjele kompromitirati.. O tome je riječ! Ti revolucionari koji jedu svoju djecu i nisu ništa drugo nego kontrarevolucionari.
Moje pitanje je dijelom inspirirano i našom lokalnom, zagrebačkom situacijom. Prije tri godine imali smo mini-revoluciju koja je dovela na vlast Možemo! I to na vrijednostima municipalizma, građanske participacije i drugih zeleno-lijevih ideja. Međutim, od tada kao da (ponovo) svjedočimo Michelsovom željeznom zakonu oligarhije.
Ne treba se bojati možemovske oligarhije. Nisu oni krokodili u hrvatskoj demokratskoj bari. Prije će biti da su krokodilska lovina. Eno, korporativni mediji ih već čereče u svojim raljama. Odlučili su otjerati ih s vlasti, i u tome će uspjeti. Mislim ipak da ova velika škola kroz koju M! prolazi nije uzaludna. Dobro je znati realne limite. Ne samo vlastite, nego i limite parlamentarne, partijske demokracije. Netko će iz svega toga nešto naučiti. Na primjer to, da se nikakvo žrtvovanje lijeve radikalnosti kako bi se zadobile simpatije centra, na koncu ne isplati. Kao što nema smisla shvaćati taj centar kao nekakvo otjelovljenje realnosti, mjerilo zbilje kakva ona zbilja jest. Upravo u poistovjećenju sebe sa stvarnošću bez alternative taj centar demonstrira svoju sumanutost, svoj patološki zaborav stvarnosti. Ne samo u Zagrebu i ne samo kod nas. Široki, sveevropski i svezapadni liberalni, neoliberalni i neokonzervativni centar, čije oligarhije drže danas sve u svojim rukama, je onaj najopasniji ekstremist u ovoj postdemokratskoj priči u kojoj smo se zajedno s M! našli. Ako nas ne odvede u Treći svjetski rat, ostavit će nas spržene na suncu.