Htio bih navesti ovdje neka općenita zapažanja o skitnicima. Kad čovjek o tome razmisli, skitnice su neobična pojava i vrijedi ih razmotriti. Čudno je da čitavo jedno pleme, što broji na desetke tisuća ljudi, baza gore-dolje po Engleskoj poput lutajućih Židova. Ali premda tu činjenicu očito valja razmotriti, čovjek ne može ni početi sa razmišljanjima dok se nije oslobodio stanovitih predrasuda. Predrasude izviru iz stava da je svaka skitnica, ipso facto, ujedno i nitkov. U djetinjstvu su nas učili da su skitnice nitkovi, pa stoga u našem umu postoji neka vrst idealnog ili tipičnog skitnice – odvratnog, razmjerno opasnog stvora koji bi radije umro nego radio ili se oprao, i jedino bi prosio, pio i potkradao kokošinjce. Ovaj bauk od skitnice nema puno veze sa zbiljskim životom, baš kao ni opaki Kinez iz priča po časopisima, ali ga se vrlo teško otarasiti. I sama riječ ‘skitnica’ smjesta ga priziva u misli. A vjerovanje da on postoji zamagljuje prava pitanja što ih nameće skitnja.
Izbor i priprema AbrašMEDIA
Pozabavimo se temeljnim pitanjem skitnje: zašto skitnice uopšte postoje? Čudno, ali vrlo mali broj ljudi zna što je skitnicu natjeralo na cestu. A vjerovanje u bauka skitnicu navodi ih da za to iznalaze najčudnije razloge. Kažu, na primjer, da skitnica skiće zato da bi se izvukao od rada, da bi lakše prosio, da bi našao priliku za zločin, ili – najneuvjerljiviji od svih razloga – zato što voli skitati. Čak sam u jednoj knjizi o kriminologiji pročitao da je skitnica atavizam, povratak na nomadski stupanj razvoja društva. A zapravo, razlog za skitnju neprestano nam je pred nosom. Naravno da skitnica nije nikakav nomadski atavizam – moglo bi se onda isto tako tvrditi da je i trgovački putnik atavizam. Skitnica skita ne zato što mu se to sviđa, već iz istog razloga zbog kojeg automobil vozi po lijevoj strani; zato što postoji zakon koji to propisuje. Ako mu ne pomogne župa, čovjeku u oskudici preostaje jedino prihvatilište, a budući da u svakom prihvatilištu smije ostati samo jednu noć, automatski mora biti neprestano u pokretu. Skiće zato što, prema zakonu, može birati između skitnje i smrti od gladi. Ali ljudi su odgojeni da vjeruju u bauka skitnicu, pa im više odgovara da misle kako za skitnju zacijelo postoji neki zločinački motiv.
Zapravo, od bauka skitnice preostat će vrlo malo kad ga pomnije razmotrimo. Uzmimo općenito prihvaćen stav da su skitnice opasni. Na stranu iskustvo, možemo a priori ustvrditi da ima vrlo malo opasnih skitnica, jer da su opasni, prema njima bi se drugačije ponašali. Prihvatilište ubožnice često zna u jednoj noći primiti i do stotinu skitnica, a nadgleda ih osoblje od najviše tri vratara. Tri goloruka čovjeka ne bi mogla savladati sto razbojnika. Zaista, čim čovjek vidi kako skinice dopuštaju da ih maltretira osoblje ubožnice, jasno mu je da su to najkrotkija i najpokornija stvorenja što ih se može zamisliti. Ili, uzmimo tvrdnju da su svi skitnice pijanci – tvrdnju koja je već na prvi pogled smiješna. Nedvojbeno bi mnogi skitnice pili da imaju prilike, ali po prirodi stvari takva im se prilika ne pruža. U ovom času pola litre blijede, vodenaste tekućine što je nazivaju pivom stoji u Engleskoj seadam penija. Da bi se od toga čovjek napio, mora potrošiti najmanje pola krune, a onaj koji raspolaže s pola krune obično nije skitnica. Stav da su skitnice drski, društveni paraziti (“okorjeli prosjaci”) nije posve neosnovan, ali važi samo za mali postotak. Hotimično, cinično parazitsko ponašanje, kakvo Jack London opisuje u knjigama o američkim skitnicama, nije Englezima u krvi. Englezi su rasa opterećena savješću, s vrlo razvijenim osjećanjem da je bijeda grešna. Ne može se ni zamisliti da bi prosječni Englez namjerno postao parazitom, a nacionalni karakter ne mijenja se tek tako, samo zato što je čovjek ostao bez posla. Zaista, čim se podsjetimo da je skitnica samo nezaposleni Englez, zakonom prisiljen na lutanje, smjesta nestaje bauk skitnice. Ne kažem, dakako, da se svi skitnice odlikuju karakterom bez mane; naprosto hoću reći kako su oni obični ljudi, a ako su gori od drugih, to je posljedica njihova načina života, a ne uzrok.
Iz ovog slijedi da stav “tako im i treba!” što ga ljudi rado zauzimaju prema skitnicama, nije ništa prikladniji nego što bi bio da su posrijedi kljasti ili bogalji. Kad to uvidimo, možemo zamisliti sebe na mjestu skitnice i shvatiti kako on živi. To je krajnje jalov i izrazito neudoban život. Opisao sam prihvatilište u ubožnici – rutinski dio dana – ali tri su zla o kojima valja nešto više reći. Prvo je glad, sudbina što je dijele valjda svi skitnice. U prihvatilištu im daju obrok, koji po svoj prilici nije ni predviđen da zasiti, a sve preko toga mora se dobaviti prosjačenjem – dakle kršeći zakon. Tako gotovo svaki skitnica trune iznutra zbog nedovoljno ishrane; kao dokaz, dovoljno je samo pogledati ljude koji čekaju pred prihvatilištem ubožnice. Drugo veliko zlo života skitnice – na prvi pogled možda sporedno, ali zapravo značajno jest da je posve odsječen od dodira sa ženama. O ovome moramo nešto pobliže reći.
Skitnice su odsječeni od žena u prvom redu zato što na njihovom društvenom nivou žena gotovo i nema. Moglo bi se pomisliti da će među siromašnima spolovi biti ravnomjerno zastupljeni, kao i inače. Ali nije tako: zapravo, može se reći da se ispod stanovitog nivoa društvo sastoji isključivo od muškaraca. Brojke koje navodim, što ih je objavila uprava grada Londona prema stanju dobivenom tokom noći, 13. veljače 1931. kazat će brojčani odnos muškaraca i žena koji žive u neimaštini:
Na cesti noć provelo 60 muškaraca, 18 žena.
U skloništima i domovima 1057 muškaraca, 137 žena.
U kripti crkve Sv. Martina u polju, 88 muškaraca, 12 žena.
U gradskim prihvatilištima, 674 muškarca, 15 žena.
Iz ovih se brojki vidi da tamo gdje se prima milostinja ima otprilike deset puta više muškaraca nego žena. Razlog tome je što nezaposlenost očito više pogađa muškarce nego žene; osim toga, svaka iole privlačna žena može, kao krajnji izlaz, naći nekog muškarca da je izdržava. Posljedice za skitnicu jest da je osuđen na trajni celibat. Jer, dakako, ne treba ni napominjati da, dok skitnica ne može naći ženu na vlastitom nivou, one iznad – čak i posve malo iznad – nedohvatne su poput mjeseca. Nećemo sad ulaziti u razloge, ali činjenica je da se žene neće nikad, ili gotovo nikad, udostojati da uzmu muškarca koji je mnogo siromašniji od njih. S toga skitnica ulazi u celibat onog časa kada stupi na cestu. Nema nikakve nade, da nađe suprugu, ljubavnicu ili bilo kakvu ženu osim – vrlo rijetko, kad može sebi priuštiti nekoliko šilinga – prostitutke.
Očito je što iz ovoga neizbježno slijedi: homoseksualizam, na primjer, i povremeni slučajevi silovanja. Ali još dublje od toga, tu je poniženje što nagriza čovjeka koji je svjestan toga da ga drže nesposobnim za brak. Seksualni nagon, da ne idemo dalje od toga, osnovni je nagon, i ako je čovjeku uskraćeno zadovoljanje tog nagona, to ga može isto tako narušiti kao i prava, tjelesna glad. Zlo bijede nije toliko u tome što čovjek pati, već što trune tjelesno i duševno. A nema nikakve sumnje da seksualna izgladnjelost pridonosi procesu truljenja. Odsječen od čitave ženske vrste, skitnica se osjeća kao da se srozao na rang invalida ili luđaka. Nikakvo poniženje ne bi moglo više potkopati čovjekovo samopoštovanje.
Treće veliko zlo u životu skitnice jeste prisilna dokolica. Naši zakoni o skitnji tako su udešeni da skitnica, ako ne hoda cestom, čami u ćeliji; ili pak leži na tlu i čeka da se otvori prihvatilište. Očito je da je to turoban, ubitačan život, osobito za neobrazovanog čovjeka.
Osim ovih moglo bi se nabrojiti još niz manjih zala – da spomenemo samo jedno, neudobnost, koja je neodvojiva od života na cesti; moramo imati na umu da prosječni skitnica ne posjeduje nikakvu odjeću osim one koju nosi na sebi, hoda u čizmama koje mu nisu po mjeri i ne sjedi na stolici katkad mjesecima uzastopce. Ali najvažnije je što su patnje skitnice potpuno beskorisne. On živi nevjerovatno neugodnim životom, a tako živi bez ikakve svrhe. Nitko ne bi mogao ni izmisliti nešto uzaludnije nego što je pjsešačenje od zatvora do zatvora, osamnaest sati u ćeliji ili na cesti. U Engleskoj postoji sigurno nekoliko desetaka tisuća skitnica. Svakog dana oni troše bezbrojne kiloponde energije – dovoljno da se izore tisuću jutara zemlje, izgrade kilometri cesta, podignu deseci kuća – na puko, beskorisno pješačenje. Svakoga dana svi zajedno protrate valjda deset godina buljeći u zidove ćelija. Oni ovu zemlju stoje barem jednu funtu tjedno po čovjeku, a ništa ne daju za uzvrat. Vrte se i vrte u krug, u beskrajnoj, dosadnoj igri dodavanja koja nije ni od kakve koristi, niti je predviđeno da bude od kakve koristi bilo kome. Zakon održava ovaj proces, i već smo tako na njega navikli da se više uopće ne čudimo. Ali to je zbilja glupo.
Ako se složimo s time da je život skitnice beskoristan, postavlja se pitanje može li se išta poduzeti da se stanje poboljša. Očito bi se, na primjer, prihvatilišta u ubožnicama mogla urediti tako da se u njima može boraviti, a to se već ponegdje i radi. Posljednih godina prihvatilišta u nekim ubožnicama preuređena su – ako su glasine istinite, tako da ih se ne može prepoznati – a govori se da će se to isto napraviti u drugim ubožnicama. Ali to ne zadire u srž problema. Problem je kako skitnicu iz poluživog lutalice kojem je neprestano dosadno pretvoriti u ljudsko biće koje poštuje samo sebe. To se ne da postići pukim poboljšanjem kmfora. Čak i kad bi prihvatilišta postala raskošno udobna (to se nikad neće desiti)(1), život skitnice svejedno bi bio uzaludan. Opet bi bio prosjak, odsječen od braka i domaćeg života, potpuni gubitak za društvo. Potrebno ga je osloboditi bijede, a to se može postići jedino tako da mu se da posao – ne posao samo da bi radio, već posao od kojeg može uživati i neku korist. Sad u velikoj većini prihvatilišta po ubožnicam skitnice uopćte ne rade. Jedno vrijeme morali su tucati kamen da dobiju jesti, ali s tim se prestalo, jer su obradili dovoljno kamena za godine i godine unaprijed, i stvorili nezaposlenost među kamenorescima. Sad im ne daju ništa da rade, jer za njih naoko nema nikakvog posla. A zapravo se upravo nameće način kako da postanu korisni: svaka ubožnica mogla bi imati vlastito malo gospodarstvo, ili barem kuhinjski vrt, a svaki sposobni skitnica koji bi se pojavio mogao odraditi jedan čitav dan. Urod s gospodarstva ili iz vrta mogao bi se upotrijebiti za hranu za skitnice, a ta bi hrana i u najgorem slučaju bila bolja od nezdrave dijete kruha, margarina i čaja. Naravno, prihvatilište ne bi nikad moglo u potpunosti samo sebe izdržavati, ali ipak bi se tome približili, i sigurno bi se to u budućnosti osjetilo na dažbinama. Moramo, naime, imati na umu da su u sadašnjem sistemu skitnice čisti gubitak za zemlju, jer ne samo što ne rade, već žive na dijeti koja neizježno narušava zdravlje, tako da se gubi ne samo novac, već i životi. Vrijedilo bi iskušati sistem koji bi ih pristojno hranio i omogućio im da proizvedu barem dio hrane za vlastite potrebe.
Moglo bi se prigovoriti da se gospodarstvo, pa čak ni vrt, ne može obrađivati isključivo usputnim jednodnevnim radom. Ali nema pravog razloga zašto skitnice u prihvatilištu ne smiju ostati duže od jednog dana; mogli bi tamo ostati mjesec dana, pa čak i godinu ako za njih ima posla. Neprestano kretanje skitnica umjetno se podržava. Sad skitnica pada na teret općinskog budžeta, i stoga je svakoj ubožnici cilj da ga što prije potjera u sljedeću; otuda i zakon da smije ostati samo jednu noć. Ako se vrati prije nego što prođe mjesec dana, kažnjavaju ga pritvorom od tjedan dana, a budući da je to isto što i zatvor, naravno da je skitnica neprestano u pokretu. Ali ako on za ubožnicu predstavlja radnu snagu, a ubožnica za njega pristojnu hranu onda je to nešto sasvim drugo. Ubožnice bi se razvile u djelomično samodostatne ustanove, a skitnice koji bi se naselili ovdje ili ondje, već prema potrebi, prestali bi biti skitnicama. Radili bi nešto razmjerno korisno, pristojno jeli i živjeli na jednom mjestu. Uspije li plan, možda bi ih postupno čak i prestali držati ološem, tako da bi se mogli oženiti i uklopiti u društvo.
Ovo je samo gruba skica, i mogli bi se navesti brojni prigovori. Ipak, to je prijedlog kako da se poboljša stanje skitnica, a da se pritom ne optereti budžet. A rješenje u svakom slučaju mora biti slično ovome. Jer ako se postavlja pitanje što da se radi s ljudima koji su neishranjeni i bez posla, automatski se nameće odgovor – neka sami uzgajaju vlastitu hranu.
Izvor: George Orwell, Nitko i ništa u Parizu i Londonu;
Prevela: Maja Novoselić
Izdavač: ITRO August Cesarec; Zagreb
Tisak: “Liburnija”, Rijeka, 1984
(1) Valja reći da su se u posljednje vrijeme prihvatilišta poboljšala, barem što se spavanja tiče. Ali većina je ostala ista kao i prije, a ništa bitno se nije promijenilo u hrani (op.a.)
Pročitajte još:
George Orwell: Većini ljudi socijalizam znači besklasno društvo, ili ne znači uopće ništa
George Orwell: Otkrivanje španjolske tajne