Vrste koje čine morska staništa kao što su gorgonije, koralji, alge, morske trave, morski fanerogami i drugi, organizmi su koji pomažu u stvaranju i strukturiranju podvodnih krajolika. To su prirodna skloništa za druge vrste i daju biomasu i kompleksnost morskom dnu. Ali ove ključne vrste u morskim ekosistemima trenutno su ugrožene klimatskim promjenama i drugim poremećajima koji proizlaze iz ljudskih aktivnosti. Nova studija objavljena u časopisu Global Ecology and Biogeography upozorava da čak ni u zaštićenim morskim područjima (MPA, engl. marine protected areas) genetička raznolikost ovih vrsta nije zaštićena, iako je ključna za odgovor i adaptaciju tih populacija na promjene prirodnog okoliša.
Tradicionalno, upravljanje morskom biološkom raznolikošću i konzervacijski planovi uzimaju u obzir faktore poput bogatstva vrsta. Genetička raznolikost, jedna od glavnih komponenti bioraznolikosti, odražava genetičku varijaciju koja postoji među organizmima iste vrste i odlučujući je faktor u sposobnosti populacija da se prilagode i prežive. Uprkos njenoj važnosti, genetička raznolikost dosad je bila zanemarena u planovima upravljanja i očuvanja, uključujući crveni popis Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN).
Nova studija primijenila je makrogenetičke tehnike za identificiranje općih genetičkih obrazaca različitih morskih vrsta na velikim prostornim razmjerima. Autori su analizirali podatke iz globalne baze podataka koja sadrži informacije o genetičkoj raznolikosti (temeljene na DNK markerima mikrosatelitima) za više od 9300 populacija od 140 vrsta u različitim morskim regijama širom svijeta.
Provincije sjeverozapadnog Atlantika i Bengalski zaljev regije su u kojima je utvrđena najveća genetička raznolikost vrsta morskog krajolika. Dosta visoke vrijednosti (iznad svjetskog prosjeka) također su utvrđene u Sredozemlju. Nasuprot tome, morske pokrajine s najnižim vrijednostima genetičke raznolikosti su Gvinejski zaljev i jugozapadni Atlantik.
Rezultati također ukazuju na pozitivnu korelaciju između genetičke raznolikosti i bogatstva životinjskih i biljnih vrsta koje čine morska staništa. Međutim, rad upozorava na zabrinjavajuće stanje: Mreža zaštićenih morskih područja (RAMP) u velikim okeanskim ekoregijama ne štiti područja u kojima je genetička raznolikost vrsta koje čine morska staništa najveća. “Na globalnoj razini, nema razlika u genetičkoj raznolikosti unutar i izvan granica zaštićenih područja”, naglašavaju autori.
Autori su također identificirali specifičan obrazac u distribuciji genetičke raznolikosti vrsta koje čine morska staništa, a koji se razlikuje od dosadašnjih unimodalnih obrazaca. “Ovo je bimodalni latitudinalni obrazac: to je složen biogeografski model prema kojem genetička raznolikost ovih vrsta varira s geografskom širinom, gdje postoje dva vrha u genetičkoj raznolikosti u umjerenim zonama i mali pad u genetičkoj raznolikosti na ekvatoru”, napominje profesorica Cristina Linares pri ICREA Academia (UB-IRBio), jedna od koordinatora studije zajedno s Jean-Baptisteom Ledouxom (CIIMAR).
Ovo naučno otkriće relevantno je jer se do prije nekoliko desetljeća smatralo da je raspodjela bioraznolikosti na planetu unimodalna, odnosno da ima najveće vrijednosti na ekvatoru, a da se smanjuje prema polovima. “To nije uvijek slučaj, posebno u smislu raznolikosti vrsta u morskim ekosistemima. Na primjer, u slučaju bentoskih vrsta, ovaj obrazac je biomodalan, a ne unimodalan u pogledu bogatstva vrsta i genetičke raznolikosti”, objašnjava Cristina Linares. Dodatno, u njihovom istraživanju bimodalni obrazac je uočen za životinjske ali ne i za biljne vrste, kada su ih analizirali odvojeno.
Zaključci rada ukazuju na potrebu uključivanja genetičke raznolikosti populacija u planove upravljanja i očuvanja bioraznolikosti na planetu.
Izvor: ScienceDaily
Prevod: AbrašMEDIA