Bosnu i Hercegovinu su nedavno potresala dva događaja. Jedan su bili protesti građana u Sarajevu u vezi nedonošenja zakona o JMBG, a drugi su bili studentski protesti u Banjoj Luci. Iako su kratko trajali, izazvali su brojne reakcije i oprečne stavove, kako među građanima, tako i u političkoj eliti. Ovo posebno važi za proteste u Sarajevu, koji su po prvi put doveli do blokade jedne institucije.
Piše: Goran Marković
Odmah se postavilo pitanje ko je organizovao ove proteste i s kojim ciljem. Ciljevi su, naravno, odmah svedeni na stranačka prepucavanja, ukidanje Republike Srpske i slične nacionalističke parole. Istina je da su tome doprinijeli i neki učesnici protesta u Sarajevu, koji su u prvi plan istakli svoje unitarističke, takođe nacionalističke, parole, nosili obilježja RBiH i sl. Politizacije protesta, dakle, nije nedostajalo.
Slično je bilo i sa protestima u Banjoj Luci, gdje se odmah postavilo pitanje politizacije od strane opozicije, zatim pitanje da li se ovim protestima ruši Republika Srpska, čiji očevi su stvarali Republiku Srpsku a ko to nije činio i slična pitanja. Sve je začinjeno neviđenim prostaklukom i bahatošću jedne od Dodikovih perjanica, ime nije vrijedno pomena, koji je u maniru ostrašćenog vlastodršca „častio“ studente najpogrdnijim izrazima.
Šta je važno u protestima?
Važno je i to ko je proteste organizovao. Nije svejedno da li ih je organizovala neka nevladina organizacija pod kontrolom SDA (kako neki tvrde za proteste u Sarajevu), dio službi bezbjednosti (kako tvrde drugi) ili su oni organizovani spontano (kako misle treći). Od toga ko ih je organizovao, mnogo važnija je druga stvar.
Građani su podržali ovaj protest u većoj mjeri nego što su podržali mnoge druge manifestacije, uključujući skupove koje su organizovale političke stranke. Velika većina građana nije imala nikakve informacije o tome ko je organizator protesta, ni stvarni ni prikriveni, ako je takvog bilo. Njih je pogodila obična ljudska priča, čak nezavisno od toga da li je nju neko tendenciozno plasirao. Osim toga, protesti su predstavljali izraz nagomilanog nezadovoljstva, čak i nezavisno od konkretnog problema povodom kojeg su se protesti desili. To često tako biva. Povod bude slučajan, nešto se desi što podstakne ljude da protestuju, iako to nisu namjeravali, niti su bili pripremani na to, iako u životu imaju mnogo krupnijih problema zbog kojih nisu protestovali. U stvari, oni protestuju zbog svih tih problema, i onih bivših i onih sadašnjih.
Protestima izražavaju ne samo svoje nezadovoljstvo režimom nego i čitavim sistemom. Jer, u Bosni i Hercegovini je teško napraviti razliku između režima i sistema. Teorijski, ona naravno postoji. Međutim, parlamentarna većina je toliko široka da obuhvata veliku većinu poslanika, a sve partije su se već smjenjivale na vlasti, tako da su građani mogli uvidjeti istovjetnost njihovih programa. Njihovo nezadovoljstvo se akumulira godinama i ono nije samo nezadovoljstvo ovom vladom, već i svim prethodnim vladama u kojima se smjenjuju iste stranke i isti ljudi.
Suština ovih protesta nije bila u tome hoće li se prilikom određivanja JMBG voditi računa o međuentitetskoj liniji razgraničenja. Suština protesta u Banjoj Luci nije bila u tome hoće li studentski lideri to iskoristiti kao odskočnu dasku za svoje buduće političke karijere ili za malo medijske pažnje. To su sporedni efekti protesta, koji su iskorišteni od političkih elita da se protesti ispolitizuju u većoj mjeri nego što je to opravdano.
Protesti su, naravno, politički. I jedni i drugi. Samo je pitanje u čemu se ogleda njihov politički karakter. Suština protesta je u tome da su u jednom slučaju građani, a u drugom studenti shvatili značaj protesta i iskazali spremnost da u njima učestvuju. Bez obzira na organizatore i potencijalne mutne radnje raznih mešetara u svemu tome, građani i studenti su izašli na ulicu da pokažu svoje nezadovoljstvo. Može biti da oni nisu bili spremni da se bore duže od nekoliko sati, koliko je sve trajalo u Banjoj Luci, ili nekoliko dana, kao u Sarajevu. Ali, ne treba zaboraviti da su ovi protesti silno uzbunili političku elitu, pogotovo u Sarajevu, gdje je došlo do blokade zgrade Parlamentarne skupštine, što je za političku elitu predstavljalo šok i iznenađenje. Blokada je pokazala da su političke elite izgubile kontrolu situacije i, što je za njih još gore, legitimitet. Zato je srpska politička elita odmah potrčala da iskonstruiše glupu priču o tome kako nisu bezbjedni u Sarajevu, kao da su samo oni bili zatočeni u zgradi skupštine. Okupljanje građana iskorišteno je za novu nacionalističku homogenizaciju u smislu da je van skupštine vršen pritisak da se usvoji zakon sa određenom sadržinom.
Problem sa JMBG zaista postoji, a iskorišten je od strane nacionalista da se ponovo istaknu u prvi plan tzv. nacionalna pitanja. To je, naravno, u konkretnom slučaju bilo potpuno nepotrebno. S jedne strane, ako entiteti postoje, logično je da se određivanje JMBG vrši u okviru entitetskih teritorija. S druge strane, dosad je već izvršen prenos nadležnosti u toliko slučajeva, entiteti su izgubili svoje vojske, a dijelom i nadležnosti u policijskim poslovima, a sad se postavlja pitanje da li se međuentitetska linija razgraničenja mora poštovati po ovom pitanju. Želimo reći da, kako god stvari postavili, postoje argumenti za i protiv i da ovo pitanje nije političko u užem smislu, pa nije bilo potrebe da se oko njega lome tolika koplja.
Neko je tokom protesta istakao parolu ukidanja entiteta i to je, naravno, poslužilo kao odličan argument onima koji su tvrdili da su protesti organizovani od strane SDA. U konkretnom slučaju, i oni koji jesu i oni koji nisu za ukidanje entiteta potpuno su promašili time što su ovaj problem i proteste kao takve povezivali sa ukidanjem entiteta kao jednim od najtežih političkih problema koji će sigurno još dugo izazivati ogorčene političke rasprave.
S druge strane, u Banjoj Luci je politizacija išla u drugom pravcu i ticala se pitanja jesu li studenti instrumentalizovani od strane opozicije. To je sasvim nemoguće, i to iz najmanje dva razloga. Prvo, opozicija pati od parlamentarnog kretenizma, što znači da se ograničava na parlamentarne metode borbe i uopšte ne shvata značaj socijalnih pokreta. Ona nema nikakve čvrste i stalne veze sa tim pokretima, tako da ne može ostvariti bilo kakav značajan uticaj na njih.
Ne znamo, naravno, da li je bilo kontakata sa pojedincima iz opozicije, ali to nije ni bitno. Važno je samo to da li su opozicione stranke kao organizacije instrumentalizovale studente, a to se sigurno nije dogodilo. Drugo, opozicione stranke nemaju poseban legitimitet u narodu, pa ni među studentima. Nema nekog posebnog oduševljenja za opozicione programe i političare, niti u narodu postoji nada da opozicija može bitno bolje i drugačije.
Šta je važno za (buduće) proteste?
U svakom slučaju, protesti su bili i prošli. Došli su iznenada i brzo su se ugasili. To nije prijatno, ali je sasvim očekivano. Bez prethodne pripreme, bez jasnog cilja i programa, bez organizacije koja bi ih usmjeravala, protesti ne mogu potrajati. Oni mogu samo buknuti kao požar koji se brzo ugasi. To nije sporno jer je neizbježno.
Važnije pitanje je kako da protesti budu pokretač promjena. Da bi to bilo moguće, potrebno je da ih organizuje neko zaista ozbiljan, a to znači neko ko ima program i taktiku djelovanja. Ljudi sa značkama iz ratnog doba, koji predstavljaju opskurne nevladine organizacije, ili čak nemaju nikoga iza sebe, sigurno ne mogu biti nosilac ozbiljnih protesta. Dakle, potrebna je ozbiljna, makar i vrlo malobrojna organizacija, ili više njih.
Da bi protesti imali karakter ozbiljnih društvenih procesa, potrebno je da budu praćeni jasnim programom. Zahtjevi tipa „dole vlada“ sasvim su neartikulisani i ne mogu imati nikakav poseban značaj u protestima. Čak nije suštinsko pitanje hoće li vlada pasti ili neće, već da li će rezultat protesta biti djelotvoran pritisak na vladu da prihvati određene zahtjeve demonstranata. Pošto su sve dosadašnje vlade bile neosjetljive na građanske zahtjeve, nije realno očekivati dolazak vlade koja bi svojevoljno, na osnovu vlastitog uvjerenja, uvažavala zahtjeve socijalnih pokreta i interesnih organizacija, shvatajući njihovu ozbiljnost. Dakle, manje je važno koja vlada pod pritiskom prihvata zahtjeve. Mnogo važnije je da zahtjevi budu prihvaćeni.
Ali, da bi zahtjevi bili prihvaćeni, prvo moraju biti formulisani. To treba da budu zahtjevi koji proizlaze iz svakodnevnih životnih nedaća. Oni treba da budu ekonomski i socijalni po sadržini. Mogu biti i politički, pod uslovom da ne idu u korist nacionalista. Zahtjevi tipa „ukinimo entitete“, koji su se čuli u Sarajevu, a koji nisu bili povod okupljanja građana, mogu samo da kompromituju proteste, navodeći vodu na nacionalistički mlin.
Da bi zahtjevi bili prihvaćeni, potrebna je organizacija, koja će definisati zahtjeve i osmišljavati način borbe za njih. Ad hoc okupljanja mogu biti korisna kao izraz narodnog nezadovoljstva, ali ništa više od toga.
Organizacija mora biti stalna, imati svoje aktiviste i vođstvo, svoju infrastrukturu, definisan program i način djelovanja. Bolje je da ima više takvih organizacija, kako nijedna od njih ne bi za sebe monopolisala borbu za društvene promjene. Te organizacije, iako formalno ne moraju biti političke stranke, nužno će imati politički karakter, jer će, makar to ne bilo rečeno, zagovarati političke promjene. One, u prvom redu, neće smjeti da paktiraju sa političkim strankama, iz sasvim jednostavnih razloga: naše političke stranke već su se kompromitovale vršenjem vlasti i, drugo, naše stranke nisu prave stranke nego su više interesne grupe, koje vode ljudi obuzeti vlastitim interesima. S takvim strankama promjene nisu moguće. Takve stranke boje se protesta i alternative.
Suštinski uslovi uspješnih protesta su vrijeme i iskustvo. Vrijeme je potrebno da bi se steklo iskustvo. Iskustvo je potrebno da bi se znali definisati ciljevi i odrediti način djelovanja. Za to su potrebni ljudi koji posjeduju ne samo praktična iskustva nego i teorijska znanja. Dakle, potreban je neko ko može da predvidi kakav će biti tok protesta i ko može da formuliše suvisle zahtjeve. To nije moguće preko noći. Takvi ljudi i takve organizacije se stvaraju godinama.
Na kraju, zamislimo da su ovi protesti bili izrežirani od strane nekog nama nevidljivog režisera. To se čak može dogoditi i u budućnosti, ako nije ovaj put. Ali, čak i režirani protesti mogu da prevaziđu očekivanja i želje svog režisera, makar on mislio da vlada situacijom. Da bi to bilo moguće, potrebno je da se praksamo u protestu, da razvijamo kulturu otpora, da stvaramo alternativne organizacije i razvijamo alternativne ideje. Bez toga, studenti će protestovati dok im se ručak ne ohladi, a „bebolucija“ će trajati koliko i pampers pelene.