Ustavni sud Bosne i Hercegovine nedavno je donio odluku kojom odbija kao neosnovan zahtjev 30 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti pojedinih članova Zakona o proglašenju 25. novembra Danom državnosti Republike Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je utvrdio da pomenute odredbe ovog zakona nisu u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Protokolom br. 12 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Jednostavnije rečeno, Ustavni sud je utvrdio da u osporenom zakonu nema odredaba koje bi imale diskriminatoran karakter. Odluka je donesena većinom koja nije uključivala dvojicu srpskih sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske.
Piše: Goran Marković, Novi plamen
Šta je sporno?
Srpska politička elita od početka svoje egzistencije, 1990. godine, osporava 25. novembar, ali posljednjih godina to čini naročito glasno. Donedavno, sve je ostajalo na riječima. Naime, osporeni zakon donesen je još 1995. godine, tokom rata, a ukaz o njegovom proglašenju potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Njegova Stranka demokratske akcije (SDA) kontrolisala je tadašnje institucije Republike Bosne i Hercegovine. Taj zakon nikad nije ukinut. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, koji je donesen u Dejtonu, svi zakoni koji su bili na snazi u trenutku stupanja na snagu ovog ustava, nastaviće da važe ukoliko nisu u suprotnosti sa novim ustavom i sve dok nadležne institucije ne odluče suprotno. Tako, ovaj zakon se u Federaciji Bosne i Hercegovine nastavio primjenjivati i poslije rata, u kojoj se 25. novembar obilježava kao Dan državnosti, ali ne i u Republici Srpskoj, koja ignoriše ovaj zakon. To prećutno ignorisanje prekinuto je time što je srpska politička elita izazvana nedavno donesenom odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je Dan Republike Srpske, 9. januar, proglašen neustavnim. Kao protivmjeru, trideset poslanika Narodne skupštine Republike Srpske pokrenulo je postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, tvrdeći to isto za 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine.
Šta je, dakle, bilo sporno za srpske poslanike? Prvo, za njih je sporno to što je ukaz o proglašenju ovog zakona potpisao Alija Izetbegović, koji je stajao na čelu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, koju Srbi iz Republike Srpske nisu priznavali, nego su ratovali s njom. Oni joj nisu priznavali ni legalitet ni legitimitet, ali narodni poslanici to nisu mogli otvoreno reći u svom zahtjevu za ocjenu ustavnosti, nego su istakli da je zakon donesen u vrijeme tragičnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Implicitno, htjeli su reći da zakon nisu donijeli predstavnici svih naroda. Drugo, podnosioci zahtjeva su istakli da je donošenjem ovog zakona postojala jasna namjera da se ustanovljenjem 25. novembra kao dana državnosti isključi jedan, srpski, narod iz njegovog obilježavanja, što ima obilježja diskriminacije. Ona je prisutna zato što, po mišljenju podnosilaca zahtjeva, 25. novembar se vezuje samo za bošnjački i hrvatski narod, tako da ovaj datum odnosno njegovo obilježavanje kao dana državnosti isključuje srpski narod, koji se ne može s njim poistovijetiti.
Iz navedenog slijedi da su sporne dvije stvari, koje, po našem mišljenju, nemaju isti značaj. Prvo, sporno je to što u donošenju ovog zakona nisu učestvovali predstavnici sva tri naroda. Dakle, nije bilo konsenzusa o ovom važnom datumu. Treba biti pošten, pa iznijeti neka zapažanja s tim u vezi. Prvo, u ratno vrijeme, kad Bosna i Hercegovina faktički nije ni postojala kao država, njena skupština nije ni mogla donijeti ovakav zakon, a da u njegovom donošenju učestvuju legitimni predstavnici tri naroda. Drugo, i što je veći problem, ovakav zakon nije mogao biti donesen ni nakon rata, kada je skupština ustanovljena, jer predstavnici tri naroda imaju suprotna viđenja o značaju ovog datuma. Zato, suština problema nije u tome ko je donio ovaj zakon, već šta je njegova sadržina.
Kad već govorimo o donosiocima zakona, istaknimo još jednu činjenicu. Kada je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ocjenjivao ustavnost Dana Republike Srpske, srpski poslanici nisu pravili problem od činjenice da je odluku o ustanovljenju Republike Srpske donijela Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine, niti da nesrpski poslanici nisu bili zagovornici ustanovljenja Dana Republike. Prema tome, ako je Dan Republike Srpske izraz volje srpskih poslanika, zašto Dan državnosti ne bi bio izraz volje bošnjačkih i hrvatskih poslanika?
Čak i tvrdnja o tome da su ovaj zakon donijeli bošnjački i hrvatski političari, dakle predstavnici dva naroda, ne može se uzeti kao tačna, budući da je Skupštinu i Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine kontrolisala Stranka demokratske akcije, uz beznačajno učešće drugih stranaka. Tu skupštinu suštinski nije priznavala ni Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), u to vrijeme ubjedljivo najjača hrvatska stranka. Štaviše, HDZ po svom ideološkom i političkom profilu ne baštini vrijednosti 25. novembra odnosno ZAVNOBiH-a, već im se protivi, tako da je nemoguće tvrditi da je donošenje spornog zakona, 1995. godine, predstavljalo potez dva naroda protiv trećeg.
Ustavni sud je odbio ovaj argument tvrdnjom da je u vrijeme donošenja ovog zakona Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata država, a da je poslijeratna Bosna i Hercegovina nastavak one ratne, i to je potkrijepio normom iz čl. I Ustava, koja govori o kontinuitetu Bosne i Hercegovine sa Republikom Bosnom i Hercegovinom.
Ne bismo, za razliku od Ustavnog suda, prihvatali ove argumente, jer su sporni, pogotovo onaj po kome je dovoljno to što je Republika Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata država. Iako je to tačno, njena skupština nije vršila suverenu vlast na cijeloj državnoj teritoriji, niti su je Srbi i Hrvati priznavali kao legitiman organ. Naš argument bio bi taj što je sporni zakon donesen, a, po samom dejtonskom ustavu, nikad nije stavljen van snage, niti je osporen od nekog organa, pa je, prema samom dejtonskom ustavu, on još uvijek na snazi. Činjenica da ga je donio neki organ u ratu sama po sebi nije dovoljna da se on proglasi neustavnim, jer bi se tako mogli osporavati svi zakoni koje su zaraćene strane donosile, iz istog razloga i sa istim argumentom.
Drugi argument podnosilaca zahtjeva bio je da se sa ovim datumom mogu poistovijetiti samo dva naroda, i to bošnjački i hrvatski, jer ovaj datum predstavlja istorijsko naslijeđe dva naroda, zbog čega je srpski narod diskriminan. Diskriminacija se ogleda u tome što zakon obavezuje Srbe da obilježavaju datum s kojim se ne mogu poistovijetiti, koji oni ne smatraju svojim. Da bi ispitao osnovanost ove tvrdnje, Ustavni sud je morao da ocijeni simboliku i istorijski značaj 25. novembra.
Dođosmo do politike
Tako, ponovo dođosmo do politike, istorije i ideologije. Vidimo da suština problema nije u tome ko je donio zakon ili da li se njime uvodi diskriminacija, već šta predstavlja ZAVNOBiH i da li zbog njegove suštine i sadržine treba da bude obilježavan kao državni praznik. Dakako, ta suština je nekako morala biti prikrivena, pa se u osporavanju 25. novembra pošlo od donosioca zakona i okolnosti u kojima je zakon donesen.
Ustavni sud je citirao odgovarajuće odluke i rezolucije Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, održanog 25. novembra 1943. godine. Na temelju te analize, došao je do zaključka da obilježavanje ZAVNOBiH-a ni na kakav način ne isključuje srpski narod, niti ga stavlja u podređen položaj u odnosu na Bošnjake i Hrvate.
Kako bi i mogao? ZAVNOBiH je osmislio parolu, koja je zapravo srž njegove politike, da Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska. Drugim riječima, niko nema pravo da prisvaja Bosnu i Hercegovinu (razumije se, ni neki njen dio), jer u njoj treba da budu ravnopravna tri njena naroda. O kakvom se onda tu isključivanju i diskriminaciji može govoriti? Razumije se da separatisti i nacionalisti ne mogu prihvatiti ovu parolu, jer je njihova parola ili razbijanje Bosne i Hercegovine, ili dominacija jednog naroda (tačnije, njegovih političara) u Bosni i Hercegovini. ZAVNOBiH ne znači isključivanje bilo kog naroda. On znači isključivanje nacionalističkih politika, bez obzira na to da li su one separatističke ili hegemonističke. Zato, ZAVNOBiH smeta srpskim poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srpske. On je suprotan njihovom cilju da Bosna i Hercegovina, u bližoj ili daljoj budućnosti, nestane, a da danas bude što labavija, ako je moguće konfederalna, zajednica.
Oni koji osporavaju ZAVNOBiH zaboravljaju da su u partizanskoj vojsci u Bosni i Hercegovini Srbi činili većinu i da su oni igrali značajnu ulogu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a. Naravno, ne pada nam na pamet da razvrstavamo partizane po nacionalnoj pripadnosti. Njima samima, kao i nama, to je odvratna rabota. No, ovo što smo rekli može poslužiti upravo kao pitanje srpskim poslanicima kojima je ZAVNOBiH mrzak. Zašto im je mrzak ako su Srbi u njegovom oblikovanju imali tako značajnu ulogu? Vjerovatno zato što to nisu oni Srbi koji su ideološki (a možda i čisto privatno, porodično) bliski tim poslanicima. Njima su vjerovatno draži oni Srbi koji su nosili kokarde, hranili se italijanskim makaronama, a naređenja i opremu primali od Nijemaca i Italijana. Ako je tako, a držimo da jeste, ZAVNOBiH ne može biti drag tim srpskim poslanicima sve da su u Mrkonjić Gradu sjedile sve same vladike.
ZAVNOBiH jeste bio pod najvećim uticajem komunista. To je i logično, budući da su se ostale političke stranke raspale već u aprilu 1941. godine, dok su komunisti ostali jedina politička stranka koja je organizovala ustanak. Međutim, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a učestvovali su i mnogi predratni političari koji nisu pripadali Komunističkoj partiji Jugoslavije. Osim toga, na ovom zasjedanju nisu donošene odluke kojima se uvodi socijalizam, nego odluke koje su određivale državnopravni položaj Bosne i Hercegovine. Prvo, ZAVNOBiH je značio jugoslovensku budućnost Bosne i Hercegovine, jer se založio za ostanak Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji. To je odgovaralo svim narodima, a Srbi i Hrvati su imali poseban razlog da prihvate ovo rješenje, jer je ono značilo da će svi Hrvati i Srbi ostati u jednoj državi. Drugo, Bosna i Hercegovina je postala federalna jedinica, što je imalo epohalni značaj za njen dalji razvitak. Treće, narodima Bosne i Hercegovine je garantovana ravnopravnost.
Ono zbog čega je ZAVNOBiH neprihvatljiv srpskim političarima, koji zbog toga osporavaju Dan državnosti, je činjenica da on insistira na cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Doduše, ta cjelovitost podrazumijeva punu ravnopravnost tri naroda, ali ni ideja ravnopravnosti nije dobrodošla među srpskim nacionalistima.
Kako god, nemaju osnova za tvrdnju da 25. novembar kao Dan državnosti isključuje i diskriminiše Srbe, jer se Srbi itekako mogu poistovijetiti sa ZAVNOBiH-om. Na kraju, mada ne najmanje važno, ZAVNOBiH je simbol antifašizma, a Srbi u Bosni i Hercegovini su dali veliki doprinos pobjedi nad fašizmom. Istina, oni su taj doprinos dali u partizanskoj vojsci, a srpski poslanici su vjerovatno skloniji četnicima, i tu nastaje „mali“ problem.
Ni Alijino maslo nije za Ramazana
U ovom „ratovanju“ povodom Dana državnosti, ni druga strana nije bez svojih grijeha prema ZAVNOBiH-u. Izetbegović i cjelokupna bošnjačka politička elita insistirali su i insistiraju na obilježavanju 25. novembra baš zato što ga definišu danom državnosti. Akcenat je na državi i državnosti Bosne i Hercegovine. ZAVNOBiH je odredio Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu cjelinu, kao federalnu jedinicu. Po njihovom mišljenju, ZAVNOBiH je preteča državnosti Bosne i Hercegovine iz 1992. godine. Kontinuitet postoji, a pošto je ZAVNOBiH simbol države, treba ga obilježavati. Pošto bošnjačka politička elita insistira na opstojnosti Bosne i Hercegovine kao države, važno je obilježavati 25. novembar upravo kao Dan državnosti. Naravno, tu je dodatni argument, a to je baštinjenje tradicija antifašističke borbe, koju ZAVNOBiH simbolizuje.
Ova argumentacija je potpuno pogrešna, jednostrana i, kao takva, idealna za srpske nacionaliste, koji ZAVNOBiH ne priznaju uopšte. Vijećnici ZAVNOBiH-a nisu imali na umu stvaranje države Bosne i Hercegovine, već su je vidjeli kao jednu od federalnih jedinica u sastavu federalne Jugoslavije. Prema tome, ZAVNOBiH-u je inherentno jugoslovenstvo, koje bošnjačka politička elita ne baštini ni u kom obliku. Drugo, ZAVNOBiH je dosljedno insistirao na ostvarenju ideje nacionalne ravnopravnosti. Bošnjačka politička elita ne baštini ni ovu ideju ZAVNOBiH-a. Istini za volju, ona zvanično ne može ni da je poriče, jer bi to, u datim društvenim i političkim okolnostima, bilo nemoguće. Međutim, ratna i poslijeratna dešavanja pokazuju da ideja kako je Bosna i Hercegovina i srpska i hrvatska i muslimanska, nije našla svoje uporište u programima onih koji su svojevremeno izglasali zakon po kome je 25. novembar, Dan državnosti, državni praznik.
Na koncu, ni ideja socijalne pravde i stvaranja naprednog društva nema nikakvo uporište kod bošnjačke političke elite, koja sprovodi neoliberalni program, u čijem središtu se ne nalazi socijalna pravda. Naprotiv, znatan broj pripadnika bošnjačke političke elite izrazito su konzervativni, kako u svojim ekonomsko-političkim pogledima, tako i pogledima na odnose u društvo i ostvarivanje pojedinih ljudskih prava.
Tako, nađosmo se u situaciji da današnje političke elite ne žele i ne prihvataju ZAVNOBiH. Srpska politička elita ga se otvoreno odriče, hrvatska o njemu ćuti, iako je jasno da ga, već prema svojoj ideološko-političkoj konstituciji, ne može prihvatiti, dok ga bošnjačka glasno brani, ali u stvari ga prihvata krajnje jednostrano, iskrivljujući njegov smisao i značaj. Borba vođena oko 25. novembra pred Ustavnim sudom nema nikakve veze sa idejom antifašizma, socijalne pravde, nacionalne ravnopravnosti ili multietničnosti. Ona ima veze sa viđenjem države očima srpske i bošnjačke političke elite. Dok prvoj smeta država Bosna i Hercegovina, pa želi da je negira barem tako što će izbrisati Dan državnosti, dotle se druga zaklinje u tu državu, pa se kiti perjem branilaca Dana državnosti. I jedni i drugi su u krivu. Prvi, zato što su separatistički nacionalisti, drugi zato što su unitaristički i hegemonistički nacionalisti. Kao takvi, ni prvi ni drugi nemaju ništa zajedničko sa ZAVNOBiH-om.
U čemu je razlika između 1. marta i 9. januara?
Druga odluka Ustavnog suda tiče se (ne)ustavnosti obilježavanja 1. marta kao državnog praznika. Ustavni sud je donio odluku po kojoj obilježavanje 1. marta nije diskriminatorno, jer ne isključuje srpski narod, pa prema tome nije u suprotnosti sa Ustavom. Dok se sa prvom odlukom Ustavnog suda, koja se tiče ZAVNOBiH-a, slažemo, sa ovom drugom ne bismo mogli da se složimo. Ali, ne samo zbog njenog sadržaja ili sadržaja zakona kojim se 1. marta ustanovljava kao državni praznik, već zbog jedne odluke Ustavnog suda koja se, u suštini, bavila istim pitanjem, a to je odluka kojom se obilježavanje 9. januara, kao Dana Republike Srpske, smatra neustavnim.
Neko može postaviti pitanje kako se valjanost jedne odluke može izvoditi iz valjanosti druge odluke Ustavnog suda. U suštini, to i ne radimo, već samo ukazujemo na nedosljednost Ustavnog suda, koja, kako ćemo niže obrazložiti, postoji. Osim toga, treba znati da se i Ustavni sud, donoseći odluke, ponekad poziva na svoju prethodnu praksu, odnosno na odluke koje je već donio, ne kao pravno obavezujuće za situaciju koju tek treba da riješi, već kao na prethodnu praksu u okviru koje je razmatrao određena pitanja i zauzeo određene stavove. To je mogao da uradi i ovaj put, jer radi se o „slučajevima blizancima“. Samo, u tom slučaju ne vjerujemo da bi donio odluku kakvu je donio.
Donoseći odluku o neustavnosti obilježavanja Dana Republike Srpske, Ustavni sud je zaključio da je to praznik koji isključuje Bošnjake i Hrvate, koji se s njim ne mogu poistovijetiti, jer se tim praznikom obilježava uspostavljanje Republike Srpske, nakon čega su Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj stradali, bili podvrgnuti etničkom čišćenju i zločinima. Stoga, obilježavanje ovog datuma budi kod njih negativne emocije, pa se oni osjećaju diskriminisanim, jer moraju da obilježavaju ili da trpe obilježavanje ovog praznika kao entitetskog. Kako je Republika Srpska entitet tri naroda a ne jednog, nije prihvatljivo obilježavanje kao entitetskog praznika onog datuma odnosno događaja s kojim se poistovjećuje samo jedan narod.
Otprilike, to je bila argumentacija Ustavnog suda. U ovom predmetu, u kome je postavljeno pitanje opravdanosti obilježavanja 1. marta kao državnog praznika, Ustavni sud je mogao, ili čak morao, ako ne želi primjenjivati dvostruke aršine, primijeniti istu argumentaciju. Ako se sa 9. januarom može poistovijetiti samo jedan narod, onda se sa 1. martom mogu poistovijetiti samo dva naroda. Tačno je da Bošnjaci i Hrvati ne prihvataju 9. januar, jer smatraju da im je nametnut život u Republici Srpskoj (ili protjerivanje iz nje), što oni nisu željeli. Ali, jednako tako je tačno da Srbi nisu željeli da žive u nezavisnoj Bosni i Hercegovini, a većina ih smatra da su protjerani sa svojih ognjišta u onim mjestima gdje su ostali u manjini, što se desilo nakon što je Bosni i Hercegovini priznata nezavisnost.
Tačno je da Bošnjaci i Hrvati imaju negativne emocije prema 9. januaru i da se smatraju diskriminisanim što im neko nameće da slave taj datum. Ali, i Srbi se jednako tako osjećaju diskriminisanim, jer im neko nameće da obilježavaju 1. mart, prema kome imaju negativne emocije. Negativne emocije i osjećaj diskriminisanosti Bošnjaka i Hrvata vrijede jednako kao i kod Srba. Osim u odluci Ustavnog suda.
U čemu je prividna razlika? U tome što je 1. marta održan referendum, na koji je izašlo 64 % građana, a skoro svi su glasali za nezavisnost. Dakle, to je bilo neposredno izjašnjavanje svih građana, pri čemu je svako mogao da glasa, i formalno posmatrano, ne zna se ko je glasao za, ko protiv, a ko je apstinirao. Prema tome, Srbi ne mogu da tvrde da 1. mart nije njihov praznik, ili da su diskriminisani ako moraju da ga obilježavaju, jer nema dokaza da nisu učestvovali na referendumu. Nasuprot tome, odluka od 9. januara 1992. godine o uspostavljanju Republike Srpske nije djelo svih građana, već srpske političke elite, tada okupljene u Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Ta odluka, pak, donesena je nakon plebiscita, koji su Srbi organizovali potkraj 1991. godine.
Ustavni sud se morao upustiti o formulisanje svog stava o istorijskim događajima, tj. o značaju 1. marta, o tome ko je glasao na tom referendumu i kakve stavove su imali pripadnici pojedinih naroda. Ne samo to. Ustavni sud je morao da zauzme vrijednosni sud o istorijskim događajima, u smislu njihovog diskriminatornog karaktera. Tako, odluka Ustavnog suda nije rezultat strogog pravničkog rasuđivanja. Ona nije lišena subjektivizma, koji se ogleda u slobodnoj ocjeni većine sudija Ustavnog suda o značaju pojedinih istorijskih događaja. Ustavni sud je zauzeo stav da je 1. mart izraz volje većine građana, skoro dvije trećine njih, koji su glasali za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Ipak, u duboko podijeljenim društvima, pogotovo onakvim kakvo je bilo društvo u Bosni i Hercegovini neposredno pred rat, odluke o sudbonosnim pitanjima ne mogu biti donošene po liberalnom principu „jedan čovjek – jedan glas“, jer nije dovoljno obezbijedi podršku većine građana nego i sva tri naroda. Ne slažu se svi sa ovim mišljenjem. Zato, pitanje je da li je Ustavni sud uopšte imao pravo da zauzima stav o ovom pitanju i da na osnovu njega donosi svoju odluku. Drugim riječima, da li je imao pravo da ocjenjuje da li je za Bosnu i Hercegovinu, početkom 90-ih, bio legitiman model većinske, liberalne demokratije, ili je ključne odluke trebalo donositi barem faktičkom primjenom, ako već ne ustavnim normiranjem, modela konsocijativne demokratije? Jer, takva ocjena bila bi nužna za donošenje odluke o tome da li je referendum od 1. marta izraz građanskog samoopredjeljenja ili odluke koju su dva naroda donijeli nasuprot trećem.
Ustavni sud je upravo stao na jedno teorijsko, pa i političko, stanovište, smatrajući da je referendum legitiman izraz volje većine građana, što je bilo dovoljno za osamostaljenje Bosne i Hercegovine. To je jedna od interpretacija onoga što se dešavalo 1992. godine u Bosni i Hercegovini. Međutim, to je politička interpretacija, politički stav. Ustavni sud nije imao pravo da to uradi, jer je time napustio objektivnu pravnu analizu i stao na političko tlo.