Širom Federacije Bosne i Hercegovine počeli su protesti nezadovoljnih radnika, srednjoškolaca, studenata i ostalih građana. Protesti su prvo počeli u Tuzli, a onda se proširili po svim većim gradovima. Solidarnu šetnju najavili su aktivisti nevladinog sektora u Banjoj Luci. Protesti su izazvali pažnju javnosti prvo zbog toga što su izbili sasvim neočekivano, zatim zbog toga što su bili praćeni primjenom nasilja i, na kraju, zato što su se kao požar prenosili iz grada u grad, iz kantona u kanton, prelazeći najzad i međuentitetsku liniju.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Naravno, odmah se postavilo pitanje da li ovi protesti predstavljaju uvod u „bosansko proljeće“, čemu oni služe i do čega mogu dovesti. Oni koji ove proteste odavno priželjkuju, vjeruju da su oni početak toliko željenog bunta. Malograđani, pak, samo sliježu ramenima, uvjereni da je ovo samo još jedan od protesta u kome učestvuje malo građana i koji će brzo splasnuti, poput tzv. JMBG protesta.
Prije svega, treba reći da je indikativno da se protesti ponavljaju s vremena na vrijeme. Ovo nisu prvi, a sigurno ni posljednji protesti u Bosni i Hercegovini. Sa sigurnošću se može tvrditi da je prošlo doba apsolutne građanske pasivnosti i malodušnosti. Legitimitet nisu izgubile samo političke elite nego i sistem kao cjelina. Očigledno je da građani sve manje prihvataju pravila koja sistem nameće i principe na kojima on počiva. U suprotnom, ne bi izlazili na ulice, nego bi sačekali oktobarske izbore i promijenili vlast. Drugo, ovo nije protest samo protiv režima nego i protiv sistema, na šta pokazuju najmanje dvije činjenice. Protestanti su izvikivali parole o lopovima, bandi i sl., misleći pritom na političke elite i vladajuću klasu, ne napadajući pojedine političke stranke, nego ih sve trpajući u isti koš. Mada djeluje kao simbolika ili nostalgija, protestanti su nosili Titove slike, šaljući time dublju poruku – da nisu zadovoljni ovim sistemom i da daju prednost sistemu koji identifikuju kao socijalizam, a čiji je Tito bio najistaknutiji predstavnik na ovim prostorima.
Indikativno je i to da su se protesti proširili kao požar u dobrom dijelu Bosne i Hercegovine. To je znak da su građani masovno nezadovoljni i da su samo čekali da neko počne, pa da se pridruže. To govori o nadolazećem buntovničkom potencijalu, kome treba neko da pokaže put, pravce djelovanja, neko da ga podstakne. Ovaj put, taj podsticaj su dali Tuzlaci. Činjenica da se protesti nisu zaustavili ni na kantonalnim ni na entitetskim granicama govori da su se građani pobunili zbog problema koji ne poznaju nacionalne ili administrativne granice. Ovi protesti treba da istaknu onu granicu koja već postoji, koja je najdublja, ali se najmarljivije prikriva – granicu između ugnjetača i ugnjetenih, buržoazije i radničke klase, političke elite i suštinski obespravljenih građana. Razlozi zbog kojih su protesti organizovani ukazuju da je ta granica prepoznata, da se ona ne osjeća samo stomakom nego i glavom.
Nažalost, dio protestnog folklora ukazuje na to da dio protestanata još nije dovoljno klasno svjestan i baca izvjesnu sjenku na proteste. To je ono što će nacionalisti prvo dograbiti i iskoristiti za svoje ciljeve. Radi se o tome da su na protestima nošene zastave Republike Bosne i Hercegovine. Srpski i hrvatski nacionalisti odmah će reći da su protesti usmjereni na rušenje legalne vlasti, a da u pozadini svega stoji težnja da se uspostavi Republika Bosna i Hercegovina. Naravno, to nije cilj onih koji su izašli na ulice, ali oni koji nose takve zastave sigurno šalju pogrešnu poruku ostatku društva. A čemu to? Takva „ikonografija“ samo slabi proteste, rađa nepotrebne sumnje i daje argumente nacionalistima. A tu „ikonografiju“ nose ili oni koji su potpuno nesvjesni da ta zastava (i takve zastave) nemaju nikakve veze sa socijalnom pravdom, jednakošću i borbom protiv onih socijalnih zala protiv kojih su protestanti ustali, nego da su, naprotiv, tu zastavu (i takve zastave) nosili oni koji su još prije rata (a pogotovo tokom rata) udarili temelje primitivnog, kapitalističkog, nepravednog sistema. Titove slike i zastave RBiH jednostavno ne idu zajedno, jer su to dva sistema vrijednosti, dva svijeta, dva društvena sistema. To što su i jedne i druge na ulicama, pokazuje da protestanti još uvijek nemaju jasnu svijest o onome što treba mijenjati.
Radnici i protesti
Suština je u tome da su na ulice izašli radnici. Njihovi razlozi su klasno-socijalne prirode – nezadovoljstvo vlastitim ekonomsko-socijalnim položajem, koji je posebno ugrožen u toku privatizacije i zbog nje. Zvanična sindikalna vođstva nisu imala nikakvu ulogu u organizovanju protesta, niti su im se pridružila. To je sasvim očekivano, jer su sindikalne centrale uporišta oportunističke birokratije, koja vjeruje samo u jednu dogmu – „socijalni dijalog“, tj. beskonačne razgovore sa vladama i poslodavcima, u kojima sindikati, po pravilu, ostanu kratkih rukava. Taj institucionalni pristup, vjera u pravila igre koja su odredili buržoazija i politička elita, sprečavaju sindikalnu birokratiju da rizikuje da bude prokažena kao revolucionarna, nasilna, prevratnička itd., te da u očima svojih „socijalnih partnera“ izgubi izgled društveno odgovornog subjekta. I drugo, sindikalna birokratija se istovremeno plaši i grozi svake politike, a protesti su nužno politički čin. Kako sindikalna birokratija ne želi da vodi politiku, ne može ni da učestvuje u protestima. Pogotovo kad protestanti blokiraju zgradu vlade, pa ministri moraju da bježe.
Takvo ponašanje dovodi sindikalna vođstva u opasnost da potpuno izgube legitimitet i da se nađu na marginama događaja. U ovom trenutku, za njih to nije opasno, jer protesti još nisu postali trajni i organizovani. Oni su još uvijek više spontani izraz nezadovoljstva nego osmišljena akcija vođena iz jednog centra, sa jasnim ciljem. Međutim, ako se protesti nastave i budu vodili osmišljeno, sindikalna birokratija će se naći na suprotnoj strani barikade – tamo gdje su političke elite. Ona će pozivati na mir i povratak u institucije, ali nju niko neće slušati.
Prelazak s onu stranu spontanosti
Kakvi god bili, protesti su korisni i opravdani. Oni znače prelom u razmišljanju i ponašanju građana, čak i znatnog dijela onih koji u protestima ne učestvuju. Oni su neka vrsta treninga i unošenja u društveni život novih oblika borbe i komunikacije između ugnjetenih i ugnjetača. Čak i ako ne potraju, nego se ugase poslije nekoliko dana, oni će predstavljati polaznu osnovu za neke nove proteste, štrajkove i druge oblike borbe.
Protesti su spontani u tom smislu da iza njih ne stoji nikakva organizacija, čak ni neka koordinacija koja bi ih usmjeravala. To je njihova osnovna slabost, jer proteste nema ko da planira i usmjerava. Oni mogu trajati danima, a da se ugase kao što su i počeli. Spontana provala nezadovoljstva je početni oblik otpora sistemu, ali ne može da traje dugo. Osim toga, protesti nisu zasnovani na programu. Traži se da lopovi odu, da vlada padne i slično. I šta onda? Ili, drugim riječima, zašto da vlada padne? Zato što nije ispunila očekivanja građana. Koja očekivanja? Da žive bolje, da ima više posla, manje kriminala. Kako to postići? Nema nikoga u protestnom pokretu ko nudi te odgovore. Zato i kažemo da su ovi protesti samo početna manifestacija nezadovoljstva. Da bi oni bili dugotrajni, da bi dali neke dugoročnije rezultate, moraju imati vođstvo i program.
U ovom trenutku, to nije realno očekivati. Dosad nije stvorena organizacija koja bi imala izgrađenu infrastrukturu, iskusne i politički obrazovane kadrove i razrađen program. Kad bi takva organizacija postojala, makar ona bila vrlo malobrojna i, dakako, vanparlamentarna, mogla bi mnogo smislenije i organizovanije učestvovati u protestima i dati svoj doprinos njihovom trajanju i rasplamsavanju. Nije nemoguće da ovi protesti posluže kao jedan od podstreka da se takva organizacija počne stvarati. Ali, samo počne.
Osim toga, niko ne nudi konkretan program mjera koje treba preduzeti. Protesti bez programa mogu vrlo korisno poslužiti za mobilisanje masa, za njihovo uključivanje u političku borbu, vjerovatno po prvi put u životu većine ljudi. Oni će na taj način osjetiti puls klasne borbe i to je nesumnjiva prednost ovih protesta. Da bi protesti uspjeli, to nije dovoljno. Protestanti u ovom trenutku ispoljavaju dugo gomilano nezadovoljstvo svim partijama i sistemom kao cjelinom. Ali, to ispoljavanje ne može trajati dugo. Ono mora poprimiti neke konstruktivnije forme ili naprosto prestati. Dugotrajno protestovanje koje ne daje rezultata završava razočarenjem protestanata i njihovim uvjerenjem da promjene nisu moguće. Stoga, treba protestovati tako što će se formirati nekakav štab ili koordinacioni odbor protesta, pa će neko proteste osmišljavati, i što će taj štab izaći sa listom zahtjeva, za čije uobličavanje će zatražiti pomoć različitih subjekata – od pojedinaca u sindikalnim vođstvima, preko nevladinog sektora, do pojedinaca iz akademske zajednice.
Ovi protesti treba da pruže jasno saznanje o nečemu što nije nikakva epohalna nova ideja, ali kod nas još nije zaživjela – da se mora proći mukotrpan put ka stvaranju raznovrsnih organizacija, političkih i ekonomskih, koje bi ovakvim pokretima dale organizovan i osmišljen karakter. U suprotnom, građani će izražavati nezadovoljstvo, znajući protiv koga i protiv čega su, ali ne znajući za koga i za šta su.
(AbrašMEDIA)