Čini se da će farsa u organizaciji političkih elita u Bosni i Hercegovini konačno biti okončana. Nakon što je Štefan File zaprijetio sankcijama, političke elite su pristale na sporazum, iako ga nisu mogle postići skoro četiri godine. To je još jedan dokaz za tvrdnju da Bosna i Hercegovina nije nemoguća država, ali da ona vrlo teško funkcioniše ukoliko je nacionalizam dominantna ideologija.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Dugotrajne i besplodne rasprave o načinu sprovođenja presude u slučaju Sejdić i Finci ukazivale su na odsustvo osnovnog konsenzusa nacionalnih političkih elita o tome kako Bosna i Hercegovina treba da bude uređena. Tokom rasprava, ukazivalo se na to da se presuda koristi za dublje ustavne reforme, što bi trebalo da znači da su pojedine političke elite sklone zloupotrebi i manipulaciji. To je, međutim, opšta pojava u Bosni i Hercegovini. Kao što su jedni spremni da zloupotrebama i manipulacijama zagovaraju reforme koje očigledno nemaju opštu podršku, tako su drugi spremni da zloupotrebama i manipulacijama sprečavaju bilo kakve reforme, iako je očigledno da su one nakon dvadeset godina nužne.
Nesuglasice o tome kakve ustavne reforme treba da budu sprovedene uslovljene su dvjema osnovnim činiocima: nesaglasnošću o tome da li Bosna i Hercegovina treba da postoji i kako treba da bude uređena, te željom nacionalnih političkih elita da ojačaju svoj legitimitet u procesu pregovaranja o ustavnim reformama. Osim toga, one žele da kroz proces ustavnih reformi očuvaju stečene pozicije ili da zadobiju nove. Protivljenje SDP-a najnovijem prijedlogu SDA i HDZ-a o načinu izbora članova Predsjedništva u FBiH nije ništa drugo do pokušaj ove stranke da spriječi donošenje rješenja koje ne odgovara njenim kandidatima. Dva puta je Željko Komšić biran kao kandidat SDP-a, a novi način izbora, ako bi bio usvojen, ne bi odgovarao kandidatima SDP-a već HDZ-a. Lagumdžija je toga svjestan i zato ističe parolu ugroženosti države zbog nove podjele, koja bi bila izvršena tako što bi se Federacija podijelila na dva izborna područja.
S druge strane, srpska politička elita je potpuno nezainteresovana za promjene, jer joj odgovaraju postojeća rješenja. Ona stavlja u prvi plan Republiku Srpsku, a Bosnu i Hercegovinu posmatra kao nužno zlo, pa joj je svejedno kako je riješeno pitanje izbora članova Predsjedništva, dokle god nisu ugroženi njeni interesi.
Po svemu sudeći, novo rješenje će biti usvojeno. Žalosno je to što će hrvatska politička elita, koja već dvije decenije pljačka i podjarmljuje vlastiti narod, ojačati svoj legitimitet, jer će se izboriti da Hrvati više ne budu diskriminisani u izborima za člana Predsjedništva, kao što su to bili u dva posljednja izborna ciklusa. Tako je želja SDP-a da pošto-poto ima svog člana Predsjedništva predstavljala uzrok političke krize, političke frustriranosti hrvatskog biračkog tijela i jačanja hrvatske političke elite. Kada je konačno postalo jasno da se to mora mijenjati, Lagumdžija je izašao sa tezom da bi to značilo nove podjele u Bosni i Hercegovini.
Opredjeljenje za neposredan izbor članova Predsjedništva znači da se ne može postaviti pitanje promjene ustavne uloge ove institucije kad su u pitanju njena ovlašćenja. Čim su neposredno birani, članovi Predsjedništva moraju imati značajne nadležnosti, kao i dosad. Osim toga, velika je vjerovatnoća da će članovi Predsjedništva, kao i dosad, biti Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Suština otklanjanja diskriminacije jeste u tome da se svakome omogući da se kandiduje i bude biran. Ali, suština demokratije je u tome da ne postoje grupe kojima se prava jamče, ali ih oni u praksi ne mogu ostvariti. Upravo tako će biti sa Ostalima kad se postigne dogovor u Briselu. Da bi kandidat iz reda Ostalih mogao biti izabran, mora se poistovijetiti sa politikom koju vode nacionalne stranke Bošnjaka, Srba ili Hrvata (zavisno od toga gdje se kandiduje), inače neće imati nikakve šanse da bude izabran. Mora se poistovijetiti sa politikom stranaka koje predstavljaju narode kojima taj kandidat uopšte ne pripada. Već to ukazuje na ozbiljan nedostatak i ovog ustavnog rješenja i našeg političkog režima u cjelini.
Briselska epizoda je nova mrlja u političkom životu Bosne i Hercegovine, ali i njenih političkih elita. Ona pokazuje da su ustavne reforme još uvijek tabu tema i da nema izgleda da će država u skoroj budućnosti dobiti bitno drugačije uređene institucije. Za jedne, ova epizoda pokazuje da Bosna i Hercegovina nije i ne može biti funkcionalna država. Oni smatraju da je to tako prosto zato što tri naroda ne mogu da žive zajedno. Za druge, a tu je i pisac ovih redova, briselska epizoda je samo dokaz da država ne može funkcionisati normalno uz dominaciju nacionalizma. Jer, u Brisel nisu išla tri naroda nego lideri nekoliko političkih stranaka, i to onih stranaka za koje više ne glasa ni polovina od ukupnog broja birača. Osim toga, oni, ni u izbornoj kampanji, a pogotovo ne nakon nje, ni na koji način nisu o Sejdiću i Finciju konsultovali svoje birače, tako da niko pouzdano ne zna šta većina građana misli o tom problemu. Pretpostavlja se da tri naroda misle ono što kažu njihovi nacionalni lideri, ali je ta pretpostavka potpuno besmislena i proističe iz prazne fraze da su ti lideri predstavnici svojih naroda ili građana, kako se uzme. Građani su na izborima glasali za lidere i njihove uopštene parole, a nisu glasali za to kako sprovesti presudu Evropskog suda za ljudska prava. Zato, ponašanje političkih elita ovdje i u Briselu nema nikakvog uporišta u mišljenju naših naroda niti ima veze sa njihovim interesima. Ako nešto ne funkcioniše u Bosni i Hercegovini, onda je to sistem elitističke partokratije i naciokratije, u kome građanin, kao i pripadnik bilo kojeg naroda, služi samo tome da nacionalnim političkim elitama jednom u četiri godine da blanko potvrdu da rade što im se prohtije.
(AbraŠMEDIA)