Prije sedamdeset godina u Jajcu je održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a, događaj o kome danas mnogi ne znaju ništa ili skoro ništa, a o kome mnogi govore falsifikatorski i klevetnički. Drugi, pak, o ovom događaju govore sa dužnim poštovanjem i nadom. Događaj koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. To pokazuje koliki je njegov značaj, ne samo za one koji se bave istorijskom naukom, nego, prije svega, za ljude koji žive u današnjim banana republikama.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Suština je u sljedećem. Svako društvo i svaka država počivaju na nekim principima. Ostvarenje tih principa vodi slabljenju ili jačanju legitimiteta državne vlasti, ali i samog društva i države. Kad taj legitimitet dovoljno oslabi, kad se pokaže promašenost principa na kojima počivaju država i/ili njeno društveno uređenje, političke elite se nalaze u problemu. Taj problem je utoliko veći ukoliko postoji ili je postojala neka druga država koja počiva ili je počivala na direktno suprotnim principima od onih na kojima počiva još uvijek postojeća, ali već trula država.
Naše banane su već trule, iako nisu mnogo stare. One, izgleda, imaju konstrukcijsku, sistemsku grešku. Istovremeno, postoje istorijski primjeri koji su za većinu bili bolji i koji pokazuju da se može bolje i drugačije. Zato, ti istorijski primjeri treba da budu diskvalifikovani, prikazani kao promašeni i prevaziđeni. Pritom, političke elite nemaju šta novo i bolje da ponude. Zato, njihovo uvjeravanje da je to istorijsko potpuno prevaziđeno i da ga ne vrijedi prizivati.
Sudbina AVNOJ-a je da se kao najprogresivniji istorijski događaj u istoriji jugoslovenskih naroda našao na udaru konzervativnih snaga, koje upravljaju našim društvom više od dvije decenije. Kada govorimo o Drugom zasjedanju AVNOJ-a, moramo, prije svega, odbaciti smiješne i uvredljive fraze o jugonostalgiji koja pokreće one koji pozitivno govore o AVNOJ-u. Jer, AVNOJ je čitav sistem ideja, čitav politički program. On nije prosto osjećanje, mada jeste i to. Ljudi su osjećali ponos zato što su živjeli u državi koja je počivala na plemenitim idejama. Šta je u tome loše? Zar je bolje to što danas žive u državama za koje nisu sigurni da počivaju na makar jednoj plemenitoj ideji?
Žive ideje AVNOJ-a
U svakom slučaju, Drugo zasjedanje AVNOJ-a je izrazilo nekoliko ideja i donijelo nekoliko odluka koje su i danas aktuelne i predstavljaju alternativu aktuelnim i vladajućim političkim programima i ideologijama. U tome je najveći značaj AVNOJ-a i, istovremeno, njegov „grijeh“, zbog kojeg mu vladajući ideolozi stalno održavaju posmrtni pomen. AVNOJ je značio beskompromisnu i dosljednu borbu protiv fašizma, borbu koja se imala voditi do kraja i bez obzira na sve žrtve. Dosta dugo takvo opredjeljenje je izgledalo samorazumljivo i nije ga trebalo posebno obrazlagati. Revizionisti to danas osporavaju, nastojeći da relativizuju antifašističku borbu, sve do rehabilitacije kolaboracionista – izdajnika. Ta rehabilitacija nije samo izraz stava o istorijskim događajima, nego i izraz stava prema ideologijama i društvenim projektima koje su predstavljale različite oružane formacije i politički pokreti u Drugom svjetskom ratu. Ali, ne samo to. Istorijski revizionisti istovremeno su politički oportunisti danas. Oni zagovaraju prilagođavanje globalnom kapitalističkom poretku, odnosima i načelima koja on donosi.
AVNOJ je donio odluku o federativnom uređenju Jugoslavije. To znači nekoliko stvari. Prvo, AVNOJ je bio odlučan u namjeri da Jugoslavija kao država nastavi svoje postojanje i po okončanju rata. Nije dolazilo u obzir bilo kakvo dijeljenje i prisvajanje teritorija po nacionalnom, istorijskom, vjerskom ili bilo kom drugom osnovu. Retrogradne ideje malih nacionalnih država bile su potpuno strane vijećnicima AVNOJ-a. Zato je pokret za rasparčavanjem Jugoslavije krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prvo morao da se obračuna sa AVNOJ-em. To moraju da rade i današnji nacionalisti, koji svoj legitimitet pokušavaju spasiti nacionalističkom homogenizacijom i stalnim izmišljanjem nacionalnih neprijatelja. Poruka AVNOJ-a je da nijedan jugoslovenski narod nema nikakav politički, ekonomski niti istorijski značaj ako pokuša da stvara svoju samostalnu nacionalnu državu. Ima li ičeg istinitijeg od ovoga? Pogledajmo samo današnja zaduženja banana republika, koja su ogromno porasla za dvije decenije „nezavisnosti“. Pogledajmo politički značaj banana republika u svjetskoj politici, pa će nam sve biti jasno. Prije sedamdeset godina vijećnici AVNOJ-a su to bolje vidjeli nego što to danas vide mnogi. Zato je AVNOJ opasan, pa ga treba predstaviti kao komunističku uzurpaciju, kao komunističku predstavu. Možda bi zato trebalo da uputimo izvinjenje protivnicima AVNOJ-a što u vrijeme pete ofanzive partizani nisu organizovali parlamentarne izbore, kako bi vijećnici AVNOJ-a bili izabrani „demokratski“. Neka mi bude dozvoljeno, partizani su se bavili pametnijim i ozbiljnijim stvarima, kao što je oslobađanje zemlje, tako da nisu mogli raspisivati parlamentarne izbore u nekoliko neprijateljskih obruča.
Drugo, AVNOJ je priznao istorijske posebnosti jugoslovenskih naroda i budućih republika, uklanjajući tako jednu od osnovnih slabosti uređenja kraljevske Jugoslavije. AVNOJ je time samo priznao ono što je i dotad objektivno postojalo, samo nije bilo priznavano voljom srpske buržoazije koja je dominirala jugoslovenskom monarhijom. On je proglasio ideju nacionalne ravnopravnosti. Teško da iko civilizovan može tu ideju osporavati, osim ako nije nacionalista. A, gdje vodi osporavanje te ideje, pokazuje nam posljednjih dvadeset godina. Naravno, niko ne može da je osporava otvoreno, pa se tako čitavi narodi proglašavaju zločinačkim, barem implicitno, ili se govori o vještački stvorenim nacijama. Time se negira ideja nacionalne ravnopravnosti, ali se to čini na „naučno zasnovan“ i ponešto sofisticiran način.
Treće, AVNOJ je odlučio da će sudbina monarhije biti riješena na slobodnim izborima. Time je istaknuto da u oslobodilačkom ratu svi treba da budu ujedinjeni, a da se sudbina oblika vladavine mora riješiti voljom naroda. To se nikad dotad nije dešavalo u monarhističkoj Jugoslaviji, u kojoj su žene bile lišene biračkog prava, a pojedine partije, poput Komunističke, bile stavljene van zakona. Monarhija i monarhisti, međutim, nisu mislili isto. Oni su željeli da se obračunaju s komunistima za vrijeme rata. Izbjeglička vlada je podržavala četnički pokret skoro do kraja rata. Time je izbjeglička vlada odredila rezultate izbora, znatno prije nego što su oni održani.
Četvrto, AVNOJ je implicitno nosio ideju velikih društvenih promjena. Iako on nije predstavljao socijalističku skupštinu, niti je proglasio ideju uspostavljanja socijalističkog društva, ideja društvenih promjena zasnovanih na socijalnoj pravdi bila je dominantna. Ta ideja, naravno, nije bila ideološki jednostrana i ograničena, jer se socijalna pravda može ostvariti na različite načine i u različitim uslovima. Ali, bilo je jasno da neće biti povratka na predratne društvene odnose. U tom smislu, AVNOJ je nužno nosio ideju revolucije. Ona nije nužno morala biti socijalistička revolucija, ali je na kraju bila, jer su komunisti bili nosioci oslobodilačke borbe, koju su morali voditi ne samo protiv okupatora nego i protiv skoro cjelokupne predratne vladajuće klase. Time se revolucija spojila sa oslobodilačkim ratom, htjeli to komunisti ili ne.
Današnja vladajuća klasa ježi se na pomisao o skupštini kojom rukovode komunisti, a AVNOJ je upravo bio takva skupština. Vladajuća klasa ne prihvata ideju društva zasnovanog na socijalnoj pravdi, makar ona bila shvaćena vrlo široko i izražena samo implicitno. Zato je njima AVNOJ neprihvatljiv. On je smjerao društvenim promjenama zasnovanim na načelima koja su suprotno današnjem društvenom poretku. Istovremeno, to su načela koja očigledno odgovaraju velikoj većini stanovništva.
Razumije se samo po sebi da su ideje AVNOJ-a mogle biti na različite načine ostvarene poslije Drugog svjetskog rata. To je zaista tako i bilo. Ako ništa drugo, Jugoslavija je imala tri ustava koji su se međusobno dosta razlikovali, a sva tri su polazila od ideja Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Drugim riječima, ako je nešto kasnije krenulo po zlu, nije kriv AVNOJ, nego njegove neodgovarajuće interpretacije i primjena u pojedinim istorijskim trenucima.
Sve u svemu, AVNOJ je sistem ideja koje predstavljaju putokaz za izlazak iz istorijskog ćorsokaka u kome smo se našli. On nije stvar prošlosti nego stvar budućnosti. Sa prošlošću se lako završi, ona se jednostavno opiše ili otpiše. Sa AVNOJ-em se ne može završiti, jer on nije prošao. On tek dolazi.
(AbrašMEDIA)