Politički sukobi ne smiju biti izgovor za umanjivanje istorijskog značaja Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, održanog 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu. Nacionalizam ne smije zloupotrebljavati ideje na kojima je ZAVNOBiH počivao. Sve ovo se događa u posljednje dvije decenije, otkako je nacionalizam postao dominantna ideologija. Ne samo da su nacionalističke stranke preokrenule način života i čitav društveni sistem, nego su morale stvoriti i vlastitu nadgradnju, čiji dio je drugačije od doatadšnjeg tumačenje istorije. Ovo se pogotovo odnosi na noviju istoriju, koja je neposredno povezana sa političkim idejama nacionalista, ali, naravno na suprotan način, i komunista, koji su bili i ostali ogorčeni neprijatelji nacionalista.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Različit stav nacionalista o Bosni i Hercegovini morao je sobom voditi različitom viđenju ZAVNOBiH-a, a potom i Dejtona. Značaj ZAVNOBiH-a bošnjački nacionalisti su vidjeli u tome što je, po njihovom mišljenju, obnovio državnost Bosne i Hercegovine. Po mišljenju srpskih i hrvatskih nacionalista, ZAVNOBiH je upravo zato neprihvatljiv, jer se oni nikad nisu uklapali u bilo kakvu ideju Bosne i Hercegovine. ZAVNOBiH se tako našao na udaru falsifikatora – jednih, koji ga poistovjećuju sa unitarnom Bosnom i Hercegovinom, u kojoj bi dominirali bošnjački nacionalisti, i drugih, koji negiraju samu Bosnu i Hercegovinu. Političke manipulacije su danas stvorile krivu predstavu o ZAVNOBiH – ispada da je to praznik jednog naroda. Drugim riječima, ispada da se samo jedan narod identifikuje sa idejama ZAVNOBiH-a. To uvjerenje je potpuno pogrešno. Kao što je pogrešno uvjerenje da se može povući bilo kakva linija kontinuiteta između Mrkonjića i Dejtona, ako se uzmu u obzir ideje na kojima počivaju.
Mrkonjić i država
Bošnjački nacionalisti, uključujući i one koji se ogrću građanskim plaštom, slave Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a kao događaj koji je doveo do obnavljanja bosanskohercegovačke državnosti. Od sveg bogatstva odluka ovog zasjedanja, njima je najvažnije to da je Bosna i Hercegovina, u današnjim granicama, stekla državnost. Njima treba nova mitologija, kako bi upotpunili svoju ideologiju nacionalizma i bosanskog unitarizma.
Prvo, na ovom zasjedanju nisu određivane bilo kakve granice. Drugo, na njemu su postavljeni temelji autonomije Bosne i Hercegovine u formi federalne jedinice u sastavu federalne Jugoslavije. Treće, na zasjedanju je istaknuto da će poslijeratno uređenje počivati na novim društvenim osnovama, čime su implicitno nagoviještene krupne društvene promjene, iako se o revoluciji, naravno, nije govorilo.
Šta su od svega ovoga zadržali „naši“ unitaristi? Društvene promjene koje je istakao ZAVNOBiH njima su, naravno, duboko strane, pogotovo ako uzmemo u obzir klerikalce iz SDA, mada ni neoliberali iz SDP-a nemaju s tim nikakve veze. Jugoslovenska ideja im je takođe neprihvatljiva, jer su svojevremeno bili kreatori nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Što je još važnije, ZAVNOBiH je počivao na ideji pune i neupitne nacionalne ravnopravnosti, koju su unitaristi tako temeljito pogazili tokom rata u Bosni i Hercegovini, a i danas je gaze na onim dijelovima teritorije koje kontrolišu. Za njih multietničnost ima samo jedno značenje – Bosna i Hercegovina je država u kojoj žive tri naroda. Ovo je, rekli bismo, „matematičko“ shvatanje, jer se ide na zbrajanje nacija. Ali, nije stvar u zbrajanju nego u međusobnom odnosu. ZAVNOBiH je počivao na ideji bratstva i jedinstva, koja je ne samo uređivala institucionalne i političke odnose naših naroda, nego je uređivala najdublje, uključujući i privatne, odnose među ljudima koji su pripadali različitim narodima. Danas ta ideja nije prihvaćena, nego je, naprotiv, čitav društveni i privatni život zasnovan na mržnji ili, u „najboljem“ slučaju, nepovjerenju. Takve odnose „njeguju“, među ostalima, i one partije koje se na današnji dan zaklinju u ZAVNOBiH. Ali, njima ZAVNOBiH ne treba zbog ideja i poruka ZAVNOBiH-a, već zbog državnosti Bosne i Hercegovine. One su jednostrane i iz zavnobihovske Bosne i Hercegovine izvlače samo jedan njen djelić. Oni su, dakle, falsifikatori a ne poštovaoci ZAVNOBiH-a.
Nije ni najmanje neobično i čudno što su srpski i hrvatski nacionalisti neprijateljski nastrojeni prema idejama ZAVNOBiH-a. Ta, ZAVNOBiH je u najvećoj suprotnosti sa njihovim ciljevima. Oni ne samo da su protivnici revolucionarnih stremljenja koja su došla do izražaja na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, nego su protivnici postojanja Bosne i Hercegovine kao države. Ideja ravnopravnosti naroda, a pogotovo bratstva i jedinstva, duboko je protivna njihovim programima.
Zato oni ne obilježavaju 25. novembar i, što se njih tiče, to nikad neće biti državni praznik Bosne i Hercegovine. Ovdje nije riječ samo o različitom tumačenju istorijskih događaja, već i o ideološkoj i političkoj pozadini problema. Oni koji su u ratnom plamenu rušili Bosnu i Hercegovinu i uspostavljali režim ekstremnog nacionalizma ne mogu imati pozitivno mišljenje o ZAVNOBiH-u.
Antifašizam nekad i sad
ZAVNOBiH je nastao u borbi protiv fašizma. On je čedo antifašističke borbe. Ta borba je, istovremeno, bila i borba protiv kvislinga. Neki će reći – borba protiv saradnika okupatora. Ali, to nisu bili nikakvi saradnici, jer saradnja podrazumijeva ravnopravnost. To su bile sluge okupatora. Danas, političke stranke širom Bosne i Hercegovine rehabilituju te sluge. Ne čine to u formi pravnih akata, ali čine na ideološko-političkom planu. Na riječima – sljedbenici antifašista, na djelima – sljedbenici fašističkih slugu. Čak je i socijaldemokratska Tuzla tokom rata posvetila ulicu jednom kvislingu iz reda bošnjačkog naroda. Slično je bilo, a dobrim dijelom i ostalo, širom Bosne i Hercegovine.
Šta za našu buržoaziju znači antifašizam? To da su protiv Hitlera. A gdje oni danas vide Hitlera? Buržoaski antifašizam kod nas ostao je obična i prazna fraza. Iza navodnog divljenja antifašističkoj borbi nije ostalo ništa. Antifašizam nije samo mitraljez uperen u fašističku vojsku. On je mnogo više od toga. On je čitav sistem ideja. A, šta je od tih ideja ostalo u našoj svakodnevnoj politici? Izgleda da nije ništa. Stoga, antifašizam je samo prigodna fraza političkih elita u Bosni i Hercegovini, koje se iznose nekoliko puta godišnje.
Šta je ostalo nakon Dejtona?
ZAVNOBiH-u je presuđeno na izborima 1990. godine. Od tada, tekovine ZAVNOBiH-a negiraju se i praktično poništavaju jedna po jedna. Paralelno je tekao proces kontrarevolucionarnih promjena, obično nazivanih tranzicija, s jedne strane, i razgradnje multietničkog društva i političkih institucija zasnovanih na ravnopravnosti tri naroda, s druge strane.
Ti procesi doživjeli su vrhunac tokom rata, a u Dejtonu je samo potvrđena nova društvena i politička realnost, koju su stvorila tri nacionalizma, duboko suprotna idejama ZAVNOBiH-a. U Mrkonjić Gradu je proklamovano da „Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska“ nego je „i srpska i hrvatska i muslimanska“. Sad imamo situaciju da su pojedini dijelovi teritorije srpski, hrvatski ili bošnjački. Konstitutivnost naroda je na formalnopravnom planu otklonila tu anomaliju, ali se stvari u praksi nisu mnogo promijenile.
Na nivou države imamo institucije koje vrlo teško funkcionišu, jer imaju karakter diplomatskih konferencija na kojima se nacionalne političke elite nadmudruju i pregovaraju. Dominacija nacionalizma negira ideju nacionalne ravnopravnosti, ne samo u institucijama koje vrše državnu vlast nego i u svim drugim institucijama i ustanovama, kao i u svakodnevnom životu.
ZAVNOBiH je bio tijelo ljudi koji su pripadali različitim ideologijama i partijama, iako je, naravno, Komunistička partija Jugoslavije predstavljala njegovu pokretačku snagu i daleko najuticajniji faktor. Ali, svi ti ljudi imali su isti cilj. Ništa od svega toga nema u današnjoj Bosni i Hercegovini, ponajmanje u njenim institucijama.
ZAVNOBiH-u je presuđeno, ali ta presuda očigledno ne može biti izvršena. Normalnost se tome protivi. Između Mrkonjića i Dejtona postoji duboki jaz. Diskontinuitet je očigledan.
