Prošao je skoro mjesec dana od početka protesta u Bosni i Hercegovini. Već nekoliko nedjelja održavaju se plenumi. Oni su najozbiljniji u najvećim gradovima, mada nije mali broj ni manjih gradova u kojima se održavaju. Protivnici i zagovornici protesta često govore o tome kako su protesti malobrojniji nego u početku, u čemu vide slabost i neozbiljnost protestnog pokreta. Takođe, ponekad se čuje i da je broj građana na plenumima mali, da se u Sarajevu na plenumima okupi najviše 1.000 do 1.500 građana, iako je kantona sjedišta kantona u kome živi oko 700.000 stanovnika. Iz svega ovoga izvodi se zaključak da su plenumi nelegitimni, pa takvi moraju biti i njihovi zahtjevi. Politički lideri i njihovi plaćenici ističu u svojim govorima i tekstovima da su gradovi u Federaciji Bosne i Hercegovine na izvjestan način taoci male grupe neodgovornih ljudi, koji blokiraju saobraćajnice i vrše pritisak na vlade, a da pritom ni od koga nisu dobili mandat da se tako ponašaju.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Da li su plenumi legitimni?
Oni koji tvrde da plenumi nisu legitimni, koriste igru brojevima. Pozivaju se na to da se na plenumima okuplja mali broj građana, po nekoliko stotina ili, kao u Sarajevu, najviše do 1.000. Kad bi plenumi bili legitimni, na njima bi se okupljalo znatno više građana. Dakle, pitanje je zašto na plenumima nema više građana. Razloga za to je više. Međutim, prije nego što ih analiziramo, treba da naglasimo nekoliko važnih činjenica. Svaki građanin može doći na plenum. Ne postoje nikakvi uslovi niti formalnosti. Svako može da govori i iznosi prijedloge. Naravno, ako neko dođe jednom i kaže šta ima, ne može očekivati da njegovi prijedlozi budu odmah usvojeni, mada ni to nije isključeno. Da bi se neko izborio za svoje prijedloge, mora da bude aktivan. Za to služe radne grupe, u koje se može uključiti svaki građanin, prema svojim afinitetima ili znanjima. Dakle, opet je prostor otvoren svakome. Da biste imali priliku da vaša ideja bude prihvaćena na plenumu, ne treba vam ni novac za skupu izbornu kampanju niti podrška medija. Dovoljno je da budete aktivni na plenumu.
Pređimo sad na brojeve. To što na plenumima ne učestvuje više građana, ne znači da građani ne podržavaju zahtjeve koje plenumi usvajaju. Da li su ti zahtjevi legitimni, može se zaključiti na više načina. Prije svega, da na plenumima učestvuje i 50 puta više građana nego sada, protivnici plenuma bi ih i dalje smatrali nelegitimnim. Oni bi rekli: „Šta je to 50.000 građana na plenumima prema 700.000 stanovnika Kantona Sarajevo!“ Uopšte, niko ne može reći koliko bi građana moralo učestvovati na plenumima da bi ih svi smatrali legitimnim. To sigurno ne može biti većina građana, što bi i tehnički bilo neizvodivo, jer gdje da se okupi 350.000 građana Kantona Sarajevo, na primjer? Prvi način da se provjeri legitimnost plenuma jeste onaj koji su pokazali građani Mostara. Oni su potpisivali peticiju, kojom su podržavali zahtjeve koje je mostarski plenum uputio Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona. Za samo nekoliko dana prikupljeno je nekoliko puta više potpisa nego što se građana okuplja na plenumima. To znači da je podrška građana zahtjevima plenuma višestruko veća nego što bi se moglo zaključiti samo na osnovu broja učesnika plenuma. Opet, ni taj broj potpisa ne mora odražavati stvarno raspoloženje građana. Peticija podrazumijeva da građani koji je potpisuju daju svoje podatke, a mnogi se plaše da će razni moćnici saznati da su oni podržali plenum. Toga se posebno plaše zaposleni, koji strahuju za svoju egzistenciju. Potpisivanje peticije, koje je u „normalnim“ državama sasvim obična stvar, kod nas predstavlja čin građanskih hrabrosti. Mnogi kod nas nisu hrabri, a neki sebi ne smiju dopustiti da budu hrabri, inače ostadoše bez komada hljeba. Takva je naša demokratija!
Drugi način da se provjeri legitimnost plenuma jeste ponašanje političkih elita. Neke kantonalne i opštinske skupštinske prihvatile su u cjelini ili djelimično zahtjeve plenuma. One su to učinile iz samo jednog razloga – straha da se protesti ne razbuktaju ako budu ignorisali građanske zahtjeve. Već to ukazuje na legitimnost plenuma. Politička elita je osjetila opasnost za svoje poljuljane pozicije moći. Zato je, videći da plenumi nisu nešto prolazno, bila prinuđena da na svojim skupštinama raspravlja o zahtjevima plenuma i da ih u većoj ili manjoj mjeri usvoji. Može neko reći da je ovo taktika političke elite. Vjerovatno i jeste. Zahtjevi plenuma su minimalni i suštinski ne ugrožavaju moć političke elite. Osim toga, ne možemo biti ni najmanje sigurni da će zahtjevi biti sprovedeni. Bez obzira na to, očigledno je da je politička elita bila primorana da reaguje na način koji znači priznavanje plenuma kao sile koja se ne može ignorisati. Time je politička elita priznala legitimitet plenuma. Mogu njeni članovi govoriti sve najgore o plenumu, ali odlučujući korak je učinjen. Plenumski zahtjevi su ušli u skupštine.
Plenumima sad preostaju dvije stvari. Jedna je da bdiju nad ispunjavanjem zahtjeva, a druga je da te zahtjeve proširuju i uozbiljuju. Kad je u pitanju prva stvar, ona će predstavljati prvi test snage i ozbiljnosti plenuma. Ako zahtjevi ostanu mrtvo slovo na papiru, to će značiti pobjedu političke elite. Da to ne bi bilo tako, plenumi i protesti se moraju nastaviti. Kako reče jedan učesnik plenuma u Sarajevu, plenumi i protesti su glava i noge. Protesti su rodili plenume, pa plenumi ne mogu bez protesta.
Bilo bi korisno kad bi plenumi formirali svoje grupe za pregovore i pritisak. Njihova uloga bi bila da prate rad nadležnih organa na izvršavanju zahtjeva plenuma, stupaju u kontakte sa tim organima i vrše pritisak na njih da zahtjeve ispune. Te grupe bi bile birane demokratski, od strane plenuma, i njima bi podnosile izvještaj o radu. U tim grupama bi se nužno morali naći i stručnjaci za pojedine oblasti, koji bi mogli na ravnoj nozi pregovarati sa kantonalnim vladama i skupštinama ili opštinskim vijećima.
Drugo, plenumi treba da što hitnije prošire svoju socijalnu bazu. Iako su vrata plenuma svakome otvorena, pa svako može učestvovati u njegovom radu, to nije dovoljno. Ljudi ponekad ne žele da se nameću, jer nisu sigurni da li su i koliko su poželjni. Ima i onih koji nisu navikli na direktnodemokratski metod rada, koji su dosta vremena proveli u svojim organizacijama koje funkcionišu na potpuno drugačiji način, kao što su sindikati, na primjer. Takve ljude treba privlačiti na saradnju sa plenumima, dogovarati s njima zajedničke aktivnosti. Na primjer, bilo bi dobro kad bi plenumi formirali grupu za radničke probleme, pa u nju uveli i neke sindikalce, upravo ih pozvali i ponudili im saradnju. To bi značilo da se proširuje socijalna baza plenuma i da oni dobijaju novu snagu. Jer, u ovom trenutku, pored svih dobrih osobina i, za naše prilike, epohalnog značaja, plenumi imaju i neke nedostatke. Jedan od njih je socijalna amorfnost. Plenumi su forma direktnodemokratskog učešća građana u javnom životu. Ali, ko su građani? Svi. Građani pripadaju različitim društvenim grupama i imaju različite interese. Neophodno je fokusirati se na najveće i najznačajnije društvene grupe. Prva među njima je radnička klasa. Pošto su plenumi dosada sasvim pravilno insistirali na ekonomskim i socijalnim problemima društva, prirodno je da svoju socijalnu bazu prvenstveno šire tako što će pokušati da aktiviraju radnike, jer su oni najveća društvena grupa koja je zainteresovana za rješavanje ekonomsko-socijalne krize.
Na kraju, uporedimo legitimnost plenuma i organa vlasti u Bosni i Hercegovini. Ako se već igramo brojevima, ne smijemo zaboraviti da mnogi nosioci vlasti koji donose ključne odluke imaju vrlo malu podršku ukupnog broja birača. Na primjer, ima poslanika koji su dobili svega par hiljada glasova birača. S druge strane, članovi domova naroda na nivou države i Federacije odnosno Vijeća naroda Republike Srpske uopšte nisu birani neposredno. Njih su izabrale njihove kolege poslanici odnosno delegati u odgovarajućim skupštinama ili skupštinskim domovima. Niko ne može tvrditi da bi ti posredno izabrani delegati bili izabrani da je narod imao pravo da ih bira. Prema tome, njihova legitimnost je u najboljem slučaju pod velikim znakon pitanja. Isto se može reći za predsjednika i potpredsjednike Federacije, koje bira Parlament Federacije. Njihov izbor, dakle, nije izraz narodne volje, nego je rezultat zakulisnih igara i dogovora političkih stranaka. Na koncu, pogledajmo kako su birani članovi Predsjedništva, predsjednik Republike Srpske i načelnici opština. Njih biraju građani, ali je za izbor dovoljna relativna većina. Ako je izlaznost na izbore mala, to znači da na ove funkcije može biti izabran kandidat koga podržava manjina građana. Kakva je to legitimnost ako na izbore izađe 40 ili 50 % građana, a bude izabran kandidat za koga je glasalo 40 % onih koji su izašli. Odgovornu funkciju, dakle, može vršiti neko koga podržava manje od 20 % od ukupnog broja građana sa biračkim pravom. Volio bih vidjeti onoga ko to može smatrati demokratskim i legitimnim.
Još nekoliko riječi o legitimnosti zahtjeva
Jedno od osnovnih pitanja jeste za šta se plenumi bore. Dosad su njihovi zahtjevi bili minimalni. Njima se nisu zahtijevale bilo kakve značajnije promjene u društvu. Insistiralo se na ukidanju nekih očiglednih privilegija pripadnika političke elite. Radi se o zahtjevima koji su sasvim razumljivi velikoj masi građana i koji predstavljaju najočiglednije oblike izopačenosti političke elite. Zato su ti zahtjevi mogli biti prihvaćeni tako brzo.
Međutim, nipošto se ne smije ostati na njima, jer bi onda izgledalo da su građani mjesec dana protestovali samo zato da bi bio ukinut „bijeli hljeb“ i još poneka privilegija. Ne treba misliti da je to beznačajno, pogotovo ako se zna da do ovih protesta i plenuma građani nisu imali nikakvu mogućnost uticaja na donošenje bilo koje odluke. Prema tome, svaki zahtjev, pa i onaj najsitniji, ima određeni značaj.
Samo, na tome se ne smije ostati, pogotovo kada se pripremaju zajednički zahtjevi plenuma koji će biti predati Vladi Federacije. Pošto različiti nivoi vlasti imaju različite nadležnosti, jasno je da plenumi ne mogu zahtijevati iste stvari od opštinskih vijeća, kantonalnih vlasti i federalne vlade. Ali, kad se već došlo do federalnog nivoa, treba dobro osmisliti zahtjeve. Dobro je što su u prethodnom periodu isticani zahtjevi kojima su plenumi testirali spremnost kantonalnih vlasti da poštuju volju građana, pri čemu se radilo o takvim zahtjevima koji su mogli biti ostvareni u kratkom roku. To je ojačalo legitimitet plenuma i pokazalo da vlast nije nepobjediva.
Sada treba krenuti dalje i isticati zahtjeve koji znače dublje reforme. Stanje u društvu je tako teško, da se ne mogu očekivati bilo kakve brze promjene. Osim toga, stvari se ne mogu promijeniti tako što će biti ukinuti pojedine privilegije pripadnika političke elite. Plenumi će pokazati svoju ozbiljnost i učvrstiti svoj legitimitet tako što će pokazati da znaju šta hoće. Promjena u društvu nema bez zahvatanja u najkrupnije probleme. Ne treba se plašiti toga što bi plenumi istakli zahtjeve koji ne mogu biti ispunjeni odmah. Nakon više od dvije decenije propadanja, nije moguće brzo riješiti krizu, pogotovo u društvu koje je tako dugo bilo uspavano i nije pružalo nikakav otpor kapitalističkoj restauraciji.
Suština je u tome da plenumi budu sposobni da identifikuju stvarne probleme i da predlože njihova rješenja. Nakon toga, slijede pregovori sa federalnom vladom i pritisci na nju da te probleme riješi. Vladu treba primorati da svojim rukama rješava probleme koje je tako dugo stvarala i/ili ignorisala. Zahtjevi plenuma treba da se nalaze u sferi poreskog zakonodavstva, radnog zakonodavstva, ekonomske demokratije, svojinskih odnosa, investiciono-razvojne politike i drugih ključnih sfera. O tim zahtjevima već smo pisali. Na ovom mjestu možemo da ih ponovimo i dodamo nove:
1. Uvođenje progresivnih poreza na svim nivoima na kojima se vrši oporezivanje, a u konkretnom slučaju, Federalna vlada treba da izmijeni zakone o porezu na dobit i o porezu na dohodak, kako ne bi svi poreski obveznici plaćali porez po stopi od 10 %, nego bi bilo predviđeno više poreskih stopa, u zavisnosti od stečenog dohotka odnosno ostvarene dobiti;
2. Federalna vlada treba da pokrene inicijativu da se na državnom nivou izmijeni Zakon o PDV-u, s ciljem uvođenja diferencirane stope PDV-a, uz nultu stopu za određene proizvode;
3. Uvođenje poreza na ekstraprofit, koji treba da plaćaju preduzeća koja imaju monopolski položaj na tržištu, kao što su telekom i elektroprivreda, pri čemu porez naplaćen po ovom osnovu treba da bude korišten od strane države za rješavanje ekonomskih i socijalnih problema;
4. Federacija treba da se obaveže da neće vršiti privatizaciju preostalih javnih preduzeća ni pod kojim uslovima, nego će upravljati njima pažnjom dobrog privrednika, uz paritetno učešće radnika u organima upravljanja i kontrole;
5. Skraćenje i podjela radnog vremena, u cilju smanjenja nezaposlenosti, bez istovremenog smanjivanja plata;
6. Briga države o ubrzavanju provrednog rasta djelovanjem državnih investicionih banaka koje će davati povoljne kredite privrednim subjektima;
7. Zakonsko ograničavanje visine kamatnih stopa za kredite koje daju privatne banke, kako bi se spriječili zelenaški krediti koji uništavaju građane;
8. Poništavanje (za početak) nezakonitih privatizacija, s tim da takva preduzeća prelaze u jedan od dva režima: vrši se njihova nacionalizacija, a upravu čine predstavnici radnika i države na principu pariteta; ova preduzeća postaju vlasništvo zaposlenih koji kupuju dionice, koje ne mogu prodati određeno vrijeme, a preduzećima upravljaju preko demokratski biranih organa;
9. Utvrđivanje porijekla imovine;
10. Uvođenje radničke participacije u upravljanje preduzećima, tako što će radnici u upravnim odborima imati najmanje jednu trećinu članova, a u javnim preduzećima i jednu polovinu, jer se samo tako može spriječiti neodgovorno, stranačko upravljanje preduzećima;
11. Promjene zakonodavstva o štrajku, koje treba da obezbijede povoljnije uslove za ostvarivanje prava na štrajk;
12. Ukidanje finansiranja parlamentarnih stranaka iz budžeta;
13. Ukidanje poslaničkih paušala i smanjivanje poslaničkih plata na nivo prosječnih radničkih plata;
14. Ukidanje funckionerskih primanja po prestanku funkcije.
Dok su plenumi nastajali i djelovali odvojeno, bilo im je teško da istaknu ovakve zahtjeve, jer su oni uglavnom vezani za nadležnosti Federacije. Sada, kada plenumi imaju dobru međuplenumsku saradnju, vrijeme je da se zahtjevi podižu na viši nivo. Bez toga, plenumi će ostati izraz nezadovoljstva građana, koji ni sami ne znaju šta bi i kako mijenjali.
(AbrašMEDIA)