Popis u Bosni i Hercegovini bio je i biće sredstvo političke borbe. Tri pitanja su bila glavna: o nacionalnoj pripadnosti, vjerskom opredjeljenju i jeziku. Ova pitanja su važno sredstvo u političkoj i ideološkoj borbi nacionalnih političkih elita. Zato je ovaj popis imao i karakter političkog popisa. Izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti je sasvim normalna i nužna stvar u svakoj državi. U našoj državi, međutim, to je bilo i nešto „više od igre“. Budući da su brojne institucije sastavljene „prema posljednjem popisu stanovništva“, nije svejedno kako su se građani nacionalno izjašnjavali. Što više ima Srba, Hrvata ili Bošnjaka, to će njihove političke elite imati bolji položaj u rovovskoj borbi za što veće učešće u vršenju vlasti.
Piše: Goran Marković
Problemi nacionalnog izjašnjavanja
Nije slučajno što je svojevremeno bilo sporno da li na popisu treba da se utvrđuje broj Srba, Hrvata i Bošnjaka. Jednima je to odgovaralo, drugima ne. Oni kojima je to odgovaralo, polazili su od realnog stanja, odnosno trenutnog nacionalnog rasporeda stanovništva, jer su na taj način mogli u većoj mjeri da kontrolišu pojedine institucije na nivou entiteta, kantona, opština i gradova. Oni kojima to nije odgovaralo, polazili su od činjenice da se nacionalna struktura stanovništva tokom rata promijenila nasilno, pa se prilikom utvrđivanja principa za sastav institucija ne može jednostavno voditi računa o trenutnom nacionalnom rasporedu stanovništva.
Nakon što popisom bude utvrđen nacionalni sastav stanovništva, gotovo izvjesno je da će krenuti zahtjevi za izmjenom principa na kojima je dosad bilo zasnovano konstituisanje pojedinih institucija prema „nacionalnom ključu“. Da li će se u tome uspjeti, drugo je pitanje, ali je sigurno da će ti zahtjevi značiti novo podgrijavanje političke situacije.
Drugi razlog zbog kojeg je nacionalno izjašnjavanje važno za političke elite je njihova želja za „tihim“ sabotiranjem principa konstitutivnosti. Čak i kad bi Bošnjaka bilo više od 50 % u Bosni i Hercegovini, to ne bi imalo nikakvog značaja za ostvarenje želja bošnjačke elite za dominacijom, kao što brojčana predominacija Srba u Republici Srpskoj onemogućava da se odluke donose a da pritom nema mehanizama za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Drugim riječima, brojnost naroda ne utiče načelno na njegov ustavnopravni i politički položaj. Ipak, brojevi nisu beznačajni. Brojnost naroda ne igra veliku ulogu na nivou države Bosne i Hercegovine, jer su u njenim institucijama, uz nekoliko izuzetaka, relativno dobro zaštićeni interesi konstitutivnih naroda (izuzeci su izbor člana Predsjedništva u Federaciji i uloga Ustavnog suda u postupku zaštite vitalnih nacionalnih interesa). Na nižim nivoima vlasti, stvari ne stoje tako dobro. Mehanizmi zaštite vitalnih interesa nisu toliko razvijeni da garantuju stvarnu ravnopravnost u svim situacijama. Brojčana nadmoć jednog naroda ima veći značaj na nivou entiteta, kantona i opština i može proizvesti više negativnih posljedica u smislu jednostranog donošenja odluka preglasavanjem. Zato je nacionalni popis stanovništva politički neobično važan.
Nacionalno izjašnjavanje stanovništva imaće i druge posljedice. Prvo, kad su u pitanju Bošnjaci. Oni su se izjašnjavali na tri načina: kao Bošnjaci, Muslimani i Bosanci. Naravno, nisu samo Bošnjaci Bosanci i nisu se samo neki Bošnjaci izjašnjavali kao Bosanci. Ovakav način izjašnjavanja imaće posljedice na broj Bošnjaka, koji su priznati kao konstitutivni narodi, dok to Muslimani i Bosanci nisu.
Drugo, popis će vjerovatno pokazati da u kategoriji Ostalih ima manje pripadnika nacionalnih manjina nego onih koji nisu pripadnici nacionalnih manjina ali ni konstitutivnih naroda. To će morati uticati na izmjene izbornog zakonodavstva u segmentu koji se tiče lokalnih izbora, budući da se mjesta garantuju pripadnicima nacionalnih manjina a ne i ostalim pripadnicima iz kategorije Ostalih, čiji broj, vidjećemo, nije zanemarljiv, nego je čak možda i veći od broja pripadnika nacionalnih manjina.
Treće, kako će se izvjestan broj građana izjasniti kao Bosanci, postaviće se pitanje šta su oni: da li su nacionalno neopredijeljeni ili predstavljaju posebnu naciju. To pitanje takođe ima izraženu političku dimenziju. Jedni bi željeli a priori tvrditi da su Bosanci nova nacija, jer misle da time stvaraju čvršće temelje države. Drugi a priori odbacuju ideju o novoj naciji, baš zato što su protivnici države ili zato što se bore protiv asimilacije tri naroda u novu naciju. Nema sumnje da postojanje države ne zavisi od toga da li će se određen broj građana, koji sebe smatraju Bosancima, smatrati novom nacijom ili neće. Isto tako, priznavanje nove nacije ne bi značilo da će tri postojeće nacije nestati i stopiti se u jednu. Priznavanje nove nacije bi, međutim, unijelo ogromnu promjenu u naš ustavni sistem, jer bismo umjesto tri imali četiri konstitutivna naroda. Zato, ovako nešto nije ni najmanje izgledno, pa će svi oni koji se smatraju Bosancima i dalje biti smatrani Ostalima, odnosno statistički će biti Bosanci, ali će ustavnopravno biti nacionalno neopredijeljeni.
U principu, nacionalno izjašnjavanje ne treba da bude politički motivisano. Ono treba da odražava osjećaj pripadnosti određenoj zajednici, koja postoji nezavisno od političkih stavova svojih pripadnika. Kod nas to nije moguće, jer je osjećaj pripadnosti zajednici pojačan, a često i prenaglašen, razlozima političke prirode – političkim stavom o ugroženosti nacije, njene egzistencije ili barem ravnopravnosti.
Jedan ili više jezika?
U Bosni i Hercegovini se govori jednim jezikom, s tim što je sasvim legitimno da se za taj jezik koriste različiti nazivi. Sporan je samo naziv bosanski jezik, koji Bošnjaci koriste, a ostali ga osporavaju. Međutim, insistiranje na izjašnjavanju o jednom nazivu, ma koliko po sebi nije sporno, u našem kontekstu ima iza sebe političku poruku koja je krajnje pogrešna. Stvara se utisak da su to tri jezika, pa se čak vještački uvećavaju razlike, koje, čak i da su prirodne, ne bi bile dovoljan razlog za tvrdnju da se radi o različitim jezicima.
Međutim, nacionalistička ideologija insistira na tim razlikama, kao što potcrtava i različite nazive, da bi što više istakla razliku između tri naroda, polazeći od pogrešne premise da svaki narod mora imati svoj jezik, pošto je jezik tobože nezamjenjiva komponenta nacionalnog identiteta. Otuda bučna kampanja na svim stranama o potrebi izjašnjavanja za srpski, hrvatski ili bosanski jezik. To izjašnjavanje, međutim, nema nikakav suštinski značaj. Naše društvo nije višejezično, u našoj državi se govori jednim službenim jezikom, samo što on ima tri naziva.
I, na kraju…
To što su se građani izjašnjavali kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati nije nikakav znak da su se ponovo svrstali u tri tora, kako misle pojedini „ekstremni“ zastupnici „građanske“ opcije. Nacije kao društvene grupe objektivno postoje. Pojedinac može osjećati ili ne osjećati pripadnost nekoj od njih, ali niko ozbiljan ne dovodi u pitanje da one postoje kao velike grupe ljudi. Nacija nije isto što i nacionalizam. Samim tim, nacija nije isto što i nacionalni tor. Nasuprot tome, nacionalizam tjera ljude u nacionalne torove. To što su u Bosni i Hercegovini skoro svi pripadnici jednog od ova tri naroda, nije ništa novo. Nije ni strašno.
S druge strane, nije ništa strašno ni novo ni to što se određen broj građana izjasnio kao Bosanci, Hercegovci, Jugosloveni, itd. To je samo pokazatelj da su oni prevazišli nacionalna ograničenja ili da su odbili da se izjašnjavaju kao pripadnici nacije kojoj zaista ne osjećaju pripadnost. Samim tim, oni su razbili ograničenja koja im nacionalizam postavlja i dostigli su onaj stepen slobode koji im dopušta da slobodno misle, osjećaju i govore.
Nije dobro to što će nacionalisti započeti nedobronamjerne rasprave o tome šta su i ko su Bosanci, Hercegovci ili Jugosloveni, što će nipodaštavati ovakvo izjašnjavanje građana, na koje oni, i po svom objektivnom pripadništvu, a i to našim ustavima, imaju puno pravo. Nije dobro ni to što ne postoji jasna predstava o tome šta su zaista građani koji su se ovako izjasnili: da li su oni pripadnici nove nacije, nacije u nastajanju ili su nacionalno neopredijeljeni. To nam otežava da imamo jasniju predstavu o društvu u kome živimo, a stvara i političke probleme. No, za to nisu krivi Bosanci, Hercegovci i Jugosloveni, već nacionalizam, koji osim svoje nacije ne priznaju ništa drugo i nikog drugog. Osim čisto deklarativno.
(AbrašMEDIA)