Protesti u Bosni i Hercegovini zapravo su bili protesti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Republika Srpska je ostala skoro u cijelosti mirna, osim što je održan manji marš solidarnosti u Banjoj Luci. Političke elite su pokušale da umanje značaj protesta na dva načina: ističući i prenaglašavajući značaj nasilja u protestima i pokušavajući da umanje njihov značaj nacionalističkim parolama. U tom kontekstu, posmatra se i činjenica da protesta nije bilo u Republici Srpskoj. Tome se dodaje neistinita tvrdnja koja se pojavila u medijima prekjuče da su u Mostaru zapaljene prostorije HDZ-a, ali ne i SDA. Protesti su, želi se poručiti, samo bošnjački. U Mostaru su pisane parole „Ovo je Bosna“ (valjda „Bosna i Hercegovina“), pa su Hrvati u tome prepoznali neke tajne poruke demonstranata. Hrvatski narodni sabor osudio je pokušaje prenošenja bunta iz bošnjačkih u hrvatske dijelove Federacije.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
U Republici Srpskoj, pak, raduju se da „oni“ u drugom entitetu ruše svoju vlast, koju ionako smatraju neprijateljskom. Samo je važno da se protesti ne preliju, kako je to lijepo i naučno definisala gđa premijerka, jer ko zna šta se iza njih krije. Pošto su Srbi jedva izborili svoj položaj u Bosni i Hercegovini, koji stalno žele da im ugroze Bošnjaci, sprječavanje protesta u Republici Srpskoj jednako je zaštiti same republike, a to znači i srpskih nacionalnih interesa. Miješanje Srba i Bošnjaka u protestima smatra se naivnim nasjedanjem nastojanjima da se uspostavi unitarna Bosna i Hercegovina. Isticanje zastava RBiH na protestima u Tuzli spominje se kao argument onih koji se protive protestima u Republici Srpskoj, a ne pripadaju političkoj eliti.
Zabrinuti Lagumdžija…
Kad saberemo sve ove reakcije, vidimo da je nacionalizam igrao značajnu ulogu u obuzdavanju protesta. Nije uzalud jedan demonstrant napisao parolu da treba srušiti nacionalizam. Političke elite su upotrijebile svoju tešku artiljeriju – nacionalizam – kako bi pokušali diskreditovati proteste. Lagumdžija je rekao da se 1992. godina ne smije ponoviti. Ta izjava, koja nema veze sa realnošću, očigledno treba da dodirne nacionalistička ili „patriotska“ osjećanja naroda. Jer, kako bi se 1992. godina mogla ponoviti? Tako što bi izbio građanski rat? Između koga? Čak i kad bi se to desilo, što sasvim sigurno nije moguće, to ne bi bio rat kao 1992. godine, jer ne bi ratovali Srbi, Hrvati i Bošnjaci međusobno. Ovih dana, dio protestanata je ciljano rušio institucije, koje su oličenje nepravde, siromaštva, nezaposlenosti, ekonomskog i socijalnog haosa. Ali, bilo je slučajeva da su napadali i poslanike ili ministre iz reda SDA i SDP, rušeći njihovu imovinu. U ovom slučaju, Bošnjaci su napadali Bošnjake. Istini za volju, ne treba da nas bude briga da li su jedni i drugi Bošnjaci. Treba da nam bude važno da su napadnuti oni koji vrše vlast u interesu neznatne manjine i oni koji su i sami stekli značajnu moć i bogatstvo.
Lagumdžija kaže da su demokratske institucije uspostavljene 1992. godine i da te institucije treba braniti po svaku cijenu, jer se sve treba rješavati u tim institucijama. Ali, protesti su se desili upravo zato što te institucije nisu mjesto rješavanja problema, nego su tvorci problema. Ali, kako su one uspostavljene upravo 1992. godine (otkud baš tad, pitali bi se naivni), svaki atak na njih je antipatriotski čin. A sve to se dešava u vrijeme kada stranci vrše pritisak da se izvrši federalizacija Bosne i Hercegovine i da se stvore tri entiteta, pri čemu bi drugi entitet, onaj spaljeni, bio upravo onaj u kome su bili najžešći protesti, a u nekima od njih SDP je nosilac vlasti. Dakle, protesti, i to baš u kantonima sa bošnjačkom većinom, nisu nimalo slučajni. Neko je iskoristio nezadovoljstvo radnika, mladih i penzionera, kako bi izazvao nerede, a sve to s ciljem da se primoraju patriotski političari da dopuste podjelu Bosne na tri nacionalna entiteta. Jer, kako reče Lagumdžija, protesta nije bilo u Republici Srpskoj, koja ima znatno slabije ekonomsko-socijalne pokazatelje, baš zato što se njena politička elita ne protivi podjeli zemlje na tri nacionalna entiteta.
Poznato je da je SDP najjača stranka federalne vlade. Poznato je i da je ona kontrolisala neke kantonalne vlade koje su pale. Lagumdžija reče kako je Predsjedništvo SDP prihvatilo ostavke premijera koje su uslijedile nakon početka protesta. Ovo je otvoreno priznanje nečega što sami znamo – da stranke kontrolišu te demokratske institucije koje Lagumdžija skoro plačnim glasom brani. Valjda je trebalo da kantonalne skupštine prihvate ostavke. Ali, učiniće i one to, nakon što su saznale da je Predsjedništvo SDP-a aminovalo te odluke premijera.
… i njegov socijaldemokratski pobratim
Na Lagumdžijinu priču nadovezao se Milorad Dodik, koji je „ponosan“ na građane, jer nisu nasjeli na provokaciju. Kakvu provokaciju? I čiju? Izgleda da Dodik, kao i njegov socijaldemokratski pobratim, podržava teoriju zavjere, samo što zavjera ima drugi cilj. Dok Lagumdžija govori da je zavjera uperena protiv jedinstva Bosne i Hercegovine, koju treba podijeliti na tri entiteta, Dodik očigledno poručuje da je zavjera uperena protiv Republike Srpske, jer je provokacija bila usmjerena na rušenje Republike Srpske, tako što bi bile oslabljene njene institucije. A da je sve trebalo da bude plod provokacije, pokazuje i to što u Federaciji možda postoje razlozi za proteste, jer je tamo vlast nestabilna, dok u Republici Srpskoj takvih razloga nema, pošto je vlast stabilna.
Koliko je vlast u Republici Srpskoj (ne)stabilna, vidjelo bi se da je došlo do protesta. Sama činjenica da jedna vlast funkcioniše, ne znači da je ona dobra, niti da je građani podržavaju. A, to što se građani ne bune protiv nje, ne mora biti zato što ona djela u njihovom interesu. To može biti i zbog straha građana, a može biti i zbog opsjednutosti nacionalizmom. Teško je danas naći nekoga u Republici Srpskoj ko misli da vlast SNSD-a djela u interesu njenih građana, da je učinila bilo šta dobro na ekonomsko-socijalnom planu.
Kako se desilo da u Republici Srpskoj nije bilo protesta? Razloga može biti više, ali najznačajniji je nacionalizam. Iako je Bosna i Hercegovina jedna država, njeni građani, u zavisnosti od nacionalne pripadnosti, različito vide tu državu, njenu prošlost, sadašnjost i budućnost. Iako u jednoj državi, oni žive u političko-teritorijalnim jedinicama koje su u priličnoj mjeri okrenute sebi – entiteti su zatvoreni u sebe, a i kantoni imaju priličnu autonomiju. Kad štrajkuju, radnici štrajkuju u Republici Srpskoj ili u pojedinim kantonima, čak im je teško koordinirati zajedničke aktivnosti na nivou Federacije. Sve to je posljedica postojeće političko-teritorijalne organizacije države, kao i dominantnih nacionalističkih politika. Osim toga, predugo traju ogorčene borbe nacionalnih političkih elita za očuvanje ili promjenu ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine. Zbog toga, svaki pokret u jednom entitetu nastoji se prikazati kao neka prikrivena igra protiv drugog entiteta, protiv drugog naroda ili čitave države. Svi problemi svode se samo na jedan – nacionalni, a svi sukobi se zanemaruju osim međunacionalnih.
Kako se ovih dana čuje u Republici Srpskoj, Srba ima malo, stradali su u proteklom ratu, homogenizovali su se u svojoj republici i sad ne treba da ulaze u proteste koji su počeli u „neprijateljskom“ entitetu, pri čemu se ne zna ko stoji iza njih, a pritom ti protesti mogu poslužiti kao uvod u rušenje same Republike Srpske. Smatra se da to što su neki protestanti nosili zastave RBiH je dokaz da u pozadini svega stoji ideja unitarizacije Bosne i Hercegovine. Srbi imaju svoju federalnu jedinicu sa visokim stepenom autonomije. Kad već ne mogu da imaju državu, nije ni ovo loše. A, kad već imaju svoju federalnu jedinicu, smatraju da je njihov glavni cilj da je očuvaju. To će postići tako što će u svakom pogledu činiti odvojenu cjelinu i neće zajedno sa Bošnjacima i Hrvatima ulaziti u bilo kakvu zajedničku aktivnost.
Takvo razmišljanje je iz osnova pogrešno. Njime se samo učvršćuje vještačka homogenost, jer između ugnjetača i ugnjetenih ne može biti jedinstva. Objektivno, Srbi u Republici Srpskoj su duboko podijeljeni, a to što većina istrajava na vještačkoj homogenosti po svaku cijenu, samo produbljuje i produžava agoniju, jer parališe mase naroda da se odupru svojim ugnjetačima. Mnogi misle na sljedeći način: ako započnemo proteste, kako bismo sebi poboljšali život, možda izazovemo veće probleme, pa i ugrozimo Republiku Srpsku. Ovako, smatraju oni, barem imaju svoju republiku, što nije malo, pa nju treba čuvati po svaku cijenu. To što su ekonomske i socijalne nedaće hronično obilježje života u toj republici, bez ikakvih izgleda da se stanje promijeni, manje im je važno.
Dvije Bosne
Ovi protesti nisu ni nacionalni ni nacionalistički. Oni su klasni, ekonomsko-socijalni. Juče su protestanti konačno saopštili neke zahtjeve. Nijedan od njih nema nikakve veze sa Dejtonom, unitarizmom i sličnim pitanjima. Svi zahtjevi, bez obzira što su definisani krajnje uopšteno, imaju isključivo ekonomsko-socijalni karakter. To jasno pokazuje da protesti nisu nikakva ujdurma unitarista, federalista ili separatista. Oni su prosto bunt obespravljenog naroda, ma kako neorganizovan i nejasan u pogledu krajnjih ciljeva.
Kad ljudi žive u istom društvu i imaju istu vladu i vladajuću klasu koje ih tlače, normalno je i nužno da imaju iste probleme, a to znači i iste protivnike, pa i da vode zajedničku borbu. Normalno je i nužno da ljudi nisu samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nego su prije svega radnici, seljaci, buržuji itd. Logično je da Hrvate, Srbe i Bošnjake nešto ujedinjuje. Srbe, Hrvate i Bošnjake – pripadnike političke elite i vladajuće kapitalističke klase ujedinjuju dvije stvari: želja za moći i želja za bogatstvom. Zato, oni mogu lako da sarađuju i dobro je poznato da sarađuju. To je jedna Bosna – Bosna tajkuna i neodgovorne elite. Ali, isto tako je normalno da radnici i drugi potlačeni, nezavisno od nacionalne pripadnosti, imaju iste probleme i zajedničke protivnike. Visoka stopa PDV-a podjednako pogađa i Srbe i Hrvate i Bošnjake. Kreditno ropstvo podjednako je strašno u čitavoj državi. Ovi i mnogi drugi problemi podjednako muče drugu Bosnu – Bosnu radničke klase i drugih obespravljenih i ugnjetenih. To je prosta logika svakog društva, koje ima jedan ekonomski i politički sistem, zajedničko tržište, jedinstveno zakonodavstvo i dr. Istina, u Bosni i Hercegovini je sve to manje izraženo: prvo, zbog zatvorenosti Srba, Hrvata i Bošnjaka jednih prema drugima; drugo, zbog malih nadležnosti državnih institucija u sferi ekonomske i socijalne politike.
Ima li ičeg prirodnijeg od sukoba ove dvije Bosne? Da bi to bilo spriječeno, ponovo se potežu nacionalističke priče. Pošto su potlačeni identifikovali stvarne probleme i njihove uzročnike, ti uzročnici nastoje da sačuvaju svoje pozicije moći tako što će isfabrikovati neprijatelja i opasnost, tako što će se vratiti oprobanim propagandnim trikovima. Pritom, ostaje nedovoljno istaknuto da ove nacionalističke priče nemaju nikakvog osnova. Skoro niko od protestanata i ne pomišlja da ishod protesta može biti revizija Dejtona, ukidanje entiteta ili osnivanje trećeg entiteta. Ne samo da oni to ne pomišljaju, nego je takav ishod isključen. Dobro je što se u protestima ne postavljaju ova pitanja. Njima se ništa ne bi riješilo, nego bi se samo dao izgovor nacionalistima da dovedu u pitanje legitimitet protesta. Ništa ne smije da ugrozi čistotu ekonomsko-socijalne prirode protesta. U suprotnom, otpor nacionalistima bio bi nemoguć. Ako se ikad žele imati jedinstveni protesti u Bosni i Hercegovini, potrebno je očistiti ih od nacionalnih ili patriotskih sadržaja.
Čim postoji zajednička vlast, mora postojati zajednički otpor toj vlasti. Iz te azbuke ili abecede proističe stav o nužnosti zajedničkih protesta. Na nivou države, vlast vrše stranke iz oba entiteta i sva tri naroda. Dakle, ta vlast se ne može primoravati na ustupke tako što bi se protesti održavali u jednom entitetu ili dva-tri kantona. Takvi protesti unaprijed su osuđeni na propast. Slično možemo reći za vlast u Federaciji. Ona se proteže na sve kantone, pa su apsurdni apeli Hrvatskog narodnog sabora da se protesti ne šire u „hrvatske“ kantone. Osim, naravno, ako se „Hrvatski narodni sabor“ ne plaši za sebe, što i jeste slučaj. Na koncu, iste stranke, uz određene razlike, vrše vlast na različitim nivoima u Bosni i Hercegovini, a država ipak predstavlja kakvu-takvu cjelinu u ekonomskom i političkom smislu. Zato, apsurdno je misliti da se protesti mogu zaustaviti na bilo kojoj liniji razgraničenja. Ako se ipak zaustave, to može značiti da nisu osmišljeni i usmjeravani ili da su zaustavljeni još uvijek snažnim nacionalizmom. Kako kog okrenemo, nacionalizam je osnovna smetnja promjenama.
(AbrašMEDIA)