…ili kako klasno porijeklo diktira glazbeni tempo?
O tome što znači danas biti glazbenik i pripadnik radničke klase, te kako takve klasne pozicije diktiraju zvuk, tekstualni sadržaj, produkciju i pristup glazbeno-estetičkom konceptu, MAZ-ova suradnica je razgovarala s tri sugovornika: dvojicom mlađih glazbenika s radničkim backgroundom: Ivom Sivom, nekoć Dječakom i Ivanom Katićem Johnom iz M.O.R.T.-a, te jednim veteranom koji nam je ispričao o svojim iskustvima rada u škveru i sviranja u punk bendu: Saletom Verudom!
Autorica: Antonela Marušić, Maz.hr
Nedavno sam na pozornici jednog zagrebačkog kluba gledala popularan mladi indie pop bend pred kojim je lijepa budućnost u domaćem mainstreamu. Svirački su zvučali prilično potkovano, s lakoćom su se kretali kroz vlastiti repertoar i među brojnim instrumentima na bini. Bilo je tu mnoštvo skupih glazbenih efekata i opreme: nizovi klavijatura, sekvencera, puhačkih instrumenata, bubnjeva, udaraljki… Nikada nisam bila dobra u matematici, ali znam ponešto o cijenama glazbenih instrumenata: odokativno sam izračunala da oprema na pozornici vrijedi oko 150 000 kuna.
Kasnije, u pauzi, ispred kluba sam sasvim slučajno upoznala roditelje jednog od članova benda. Ponosno su mi ispričali koliko podržavaju svog sina u onome što radi, dodali su i to da su od malena u njega ulagali u glazbenoj školi. U razgovoru s njima bilo mi je ugodno, u pitanju su opušteni i liberalni ljudi, pripadnici više srednje klase. Vratila sam se na koncert i nastavila slušati bend koji mi se jako svidio. Uočila sam da pisanju tekstova pristupaju artistički, bez potrebe da o društvu u kojemu žive govore opipljivo angažirano. Sasvim dobro se vidjelo da im je muzički eklekticizam prirodan i da se lako kreću između žanrova. Na putu kući razmišljala sam koliko je s tim povezana činjenica da su odrasli s određenim privilegijama.
Notorna je činjenica (zna je svatko tko iole poznaje povijest jugoslavenskog novog vala) da je većina pop i rock heroja novog vala došla iz obitelji vojnih lica i oficira. Odmetnuti sinovi iz redova crvene buržoazije postavili su temelje onoga što danas smatramo tradicijom novog vala. Razvoj novih tehnologija u desetljećima kasnije učinio je stvaranje glazbe dostupnijim širokim masama, te razvoj mnogih glazbenih žanrova u kojima su priliku za skladanje, snimanje i distribuiranje glazbe dobili i oni s najskromnijim ekonomskim mogućnostima. O tome što znači danas biti glazbenik i pripadnik radničke klase, te kako takve klasne pozicije diktiraju zvuk, tekstualni sadržaj, produkciju i pristup glazbeno-estetičkom konceptu razgovarala sam s tri sugovornika: dvojicom mlađih glazbenika s radničkim backgroundom i jednim veteranom koji nam je ispričao o svojim iskustvima rada u škveru i sviranja u punk bendu.
U razgovoru s Ivom Hajdićem, nekada MC-jem splitske rap grupe Dječaci i Ivanom Katićem Johnom iz sinjske rock grupe M.O.R.T. pokušala sam saznati koliko je mlađa generacija glazbenika svjesna utjecaja svog klasnog i radničkog podrijetla na glazbu koju rade, dok je treći sugovornik Sale Veruda, gitarist i glavni autor nekadašnje punk rock institucije KUD Idijoti posvjedočio o povezanošću pulskog benda s brodogradilištem Uljanik, u kojemu su bila zaposlena čak tri člana benda.
Priču otvaram s Hajdićem, kojega šira javnost poznaje pod glazbenim imenom Ivo Sivo. Hajdić je godinama istovremeno radio u splitskom Škveru i nastupao s Dječacima, koji su za svojeg najplodnijeg diskografskog razdoblja bili dio pop i rap mainstreama. Zamolila sam ga da se sjeti balansiranja između ova dva svijeta. “Posao mi je da upravljam dizalicom. Priroda posla je takva da ponekad stigneš pisati pjesme. Tako su i neki od tekstova za drugi album Dječaka nastali u dizalici. Način na koji su se ta dva svijeta prelijevali jedan u drugi je da bez obzira na to što posao nije fizički naporan, nakon osam sati radnog vremena, čovjek dnevno osjeća manje entuzijazma i ima manje energije da se bavi kreativnim stvarima u slobodno vrijeme. Ako radiš drugu smjenu do četvrtka navečer, u petak jutarnju smjenu da bi ostatak dana putovao do koncerta, pa nastupaš idući dan na drugom kraju države, vratiš se u Split u nedjelju navečer, a u ponedjeljak se dižeš za jutarnju smjenu; ako imaš sreće da si se svidio publici pa imaš dovoljno koncerata i to se događa i po više puta mjesečno, ako nemaš discipline da živiš nekim prezdravim životom, takav ritam zna iscrpiti čovjeka”, pripovijeda Hajdić.
Meni se činilo da je u Dječacima najviše on, od sve trojice, pisao i repao o nekim socijalnim temama, dok su Zoni i Vojko govorili uglavnom iz neke drugačije klasne pozicije. Pitam ga je li iz pozicije radnika u škveru drugačije vidio svijet oko sebe? Ilustrirala sam to jednim primjerom: u pjesmi Dalmacija koja počinje njegovim lajnama imamo prilično depresivnu (i sugestivnu) društvenu sliku Splita, no kako se pjesma razvija dalje, dva preostala MC-ja, daju joj vlastitu, temeljno kulturološku perspektivu, imanentnu srednjoj klasi. Pitam ga kako je činjenica da je radio posao u škveru utjecala na repanje, pisanje pjesama, nastupanje? “Oduvijek me zabavljalo tražiti zajedničke uzorke u ponašanju ljudi, premda sam egocentričan i introvertan, volim razmišljati o svijetu koji me okružuje i društvenim trendovima, ritualima isituacijama. Mislim da to nije vezano za ikakve klasne pozicije ili mjesto rada. Mnogi ljudi rade gdje i ja pa ne zamaraju svoj mozak stvarima kojima ga ja zamaram”. Hajdić se nakon razlaza Dječaka vratio starom poslu radnika na dizalici. Pitam ga kakav odnos danas ima prema tom poslu. “Prvo sam radio skoro pet godina u škveru, pa se četiri godine bavio samo glazbom, da bi onda tražio i radio svakakve poslove, od skladištara do prodajnog predstavnika. Naposljetku sam se vratio na dizalicu u škver, gdje sam već skoro godinu dana i na tom poslu se osjećam odlično, sposoban sam ispuniti ono što se od mene očekuje i nitko me ne zove u slobodno vrijeme na službeni mobitel, ne stvara mi stres, ne moram nikoga vući za rukav.” Jedno je vrijeme, kaže, radio u prodaji, ali to mu je, priznaje, bilo najteže. “Zeznut trenutak mog života, s obzirom koliko prezirem reklame, marketing i stvaranje umjetne potrebe u ljudima za kupovanjem stvari ili usluga. Ne volim niti kupovati, a još manje prodavati. Da je malo veća plaća, ovaj posao koji sad radim bio bi najbolji posao na svijetu, barem za mene.”
Uslijedio je razgovor s Ivanom Katićem – Johnom, pjevačem sinjske grupe M.O.R.T., koji mi je odmah priznao da o ovim temama nikada do sada nije razmišljao, ali da tu ipak “ima nečega”. “Kad smo počeli mi smo bili četiri siromašna momka iz Sinja, srednjoškolci. Ja sam sin zidara i ratnog veterana, a svi smo iz istog lokalnog sinjskog radničkog miljea. Nikad u našoj muzici nije bilo neke posebne društveno angažirane poruke, bili smo i ostali alternativa, a za pjesme koje smo radili i koje danas radimo inspiriralo nas je beznađe koje je svidgdje oko nas”, priznaje John koji mi potvrđuje da nitko od četvorice M.O.R.T.-ovaca nema diplomu. “Ja sam uvijek ljeti radio sezonu, a zimi na baušteli”, govori frontman grupe koja je vrlo klasičnim i gotovo staromodnim, punk blues zvukom u posljednjih nekoliko godina stekla brojnu publiku u Hrvatskoj i regiji.
“Jedno vrijeme sam studirao povijest i arheologiju, ali odustao sam na drugoj godini, počeo sam raditi i zarađivao dobro i mislio da svojim rukama mogu bolje postići i zarađivati nego neki profesor u srednjoj školi. Ja sam bio jedini čitač u mojoj familiji i jedini koji je ikad pokušao studirati”, priča John. Zvuk ove sinjske grupe također ne počiva na artificijelnim glazbenim promišljanima, kaže John koji se sjeća da su u glazbu ušli potpuno neuki. “Od prvog dana kad smo zasvirali, znali smo da tehnički zvučimo grozno. U Sinju nemaš puno opcija, cijele dane smo stopirali na probe i svaka sekunda zajedničkog sviranja nam je bila zabavna. A što se tiče tehnike i ulaganja u instrumente, dovoljno je reći da gitarist i dan danas svira na gitari od krizme!”, priča John koji se ne srami priznati da su on i ostali članovi benda dugo bili laici kad je riječ o producentskom i snimateljskom dijelu posla. “Kada smo 2013. pobijedili na banjalučkom Demofestu dobili smo za nagradu deset dana studijskog snimanja. Taj prvi ulazak u studio nama je bio kao ulazak u svemirski brod. Bili smo potpuno bez nekog iskustva, osim te ekipe koja je tamo radila i snimala nam album.” Koliko im je nevažna zvučna šminka i finese, najbolje govori činjenica da ni dan danas nemaju svog tonca, iako ga imaju bendovi koji su mnogo manje koncertno aktivni od njih. “Zato što smo jednostavni za ozvučiti: gitara, bas, bubanj i vokali, nema tu velike filozofije, niti je mi želimo stvarati. Drugi dva sata rade tonske, mi smo za po ure gotovi. To je skroz bazičan rock and roll.”
Posljednji u nizu – Sale Veruda, gitarist i osnivač pulskih KUD Idijota, na ovu temu kazao je mnogo više nego dvojica poletaraca s kojima smo otvorili tekst. Svakom poštenom fanu ili fanici Idijota već je poznato da je povijest ovog benda neodvojiva od brodogradilišta Uljanik. Za početak pitam Verudu tko je sve iz benda, pored Tuste, radio u škveru i kako je taj posao utjecao na njihovu glazbu i ideje koje su promicali u intervjuima i javnim nastupima.
“Radnici u brodogradilištu Uljanik bili smo Tusta, bubnjar i ja. Tusta je u to doba bio na radnom mjestu planera (neki spoj neposredne proizvodnje i administracije), bubnjar je bio električar na brodu, a ja stolar, također na brodu. Naravno da je to što smo bili zaposleni u škveru i te kako utjecalo na nas i na našu perspektivu iz koje smo gledali na svijet oko sebe. Prije svega, pripadali smo određenoj ‘klasi’, određenom socijalnom sloju ljudi. Znali smo što znači raditi i živjeti od svoje plaće. Cijenili smo svoje kolege, dobre radnike, majstore, a prezirali džabalebaroše, lažni elitizam i šminkerske bendove. Takve bismo nanjušili na kilometar i naravno, nismo im vjerovali.” Obzirom da su, priča Veruda, bili u radničkoj bazi, uvijek su zdravorazumski procjenjivali društveno-političku situaciju. Sve se to kasnije reflektiralo i u brojnim njihovim pjesmama i u zajedničkom stavu benda prema mnogim društveno ekonomskim temama.
“U mnogočemu smo bili istomišljenici. Da si određena pitanja postavio bilo kome od nas dobio bi maltene isti odgovor”, tvrdi gitarist Idijota. Pitam Verudu koliko je radnički i škverski background benda utjecao na liričku i glazbenu priču KUD Idijota i je li koja pjesma KUD Idijota inspirirana baš radom i škverom. “To što smo radili u brodogradilištu nema veze sa našim glazbenim ukusima i sviračkim opredjeljenjima. Ja sam muziku volio i slušao oduvijek, od malih nogu bio sam okružen pločama i gramofonom. I da sam bio frizer slušao bih istu građu. Čovjek ima neku svoju unutarnju frekvenciju zbog koje reagira baš na određenu vrstu glazbe. Netko obožava Dylana, a nekome se digne tlak čim mu čuje glas. To je princip ‘groma i gromobrana’, atrakcije, afiniteta… Znao je punk di će zviznut, pravo u KUD Idijote, haha! Da, nas je punk okupio. E sad, lirika… To je druga stvar i drugo pitanje. Mislim da je socijalna osjetljivost više stvar karaktera (možda i odgoja) nego što je nužno određena ‘klasnom’ pripadnošću. Nije privilegija samo radnčke klase da je senzitivna na društveno raslojavanje i sve što uz to ide. Odličan primjer za ovo je Joe Strummer iz The Clash. On nije bio s dna engleske društvene kace, ali je bio izuzetno socijalno osjetljiv čovjek.”
Potom Sale Veruda ipak potvrđuje moju tezu da je lirika nekih pjesama KUD Idijota proistekla iz njihove pripadnosti radničkom miljeu. “Ne radi se tu o nekim konkretnim doživljajima ili događajima, više su u pitanju razmišljanja, iskustva i stavovi koje smo stekli i razvili kao zaposlenici jednog velikog sustava, a i ondašnjeg društvenog uređenja u cjelini. Što se našeg opusa tiče, iz aviona se vidi par pjesama koje sjede na ‘radničkoj bazi’.” Veruda potvrdno odgovara na pitanje jesu li njihovi poslovi u Škveru (pogotovo Tustin) utjecali na dinamiku sviranja, probi i čak odnos prema zvuku i produkciji pjesama benda. “To je točno. Dok smo svi bili zaposleni, probe smo održavali kasno popodne ili navečer. Nešto kasnije, 1989./90. smo se ‘poluprofesionalizirali’, nas trojica smo se posvetili bendu, jedino je Tusta ostao u radnom odnosu. Na sreću, u firmi je bio na takvom mjestu da je mogao odrađivati i jedno i drugo. Mi smo u staroj postavi godinama imali probe u jutarnjem terminu, od 10 sati na dalje.” Veruda nam je ispričao i na koji je način bend radio na pjesmama i održavao probe. “Tusta bi iskoristio marendu da dođe na probu, a kada bi on otišao mi bismo znali produžiti jos sat ili više, pogotovo kada bi se radilo na novim pjesmama. A zvuk je više bio odraz mladalačke energije nego činjenice jesmo li u brodogradilištu ili nismo. Jer ako nećeš biti žestok dok si mlad – kad ćeš?!”
Na kraju valja reći i to kako je svako ozbiljno posvećivanje glazbi i koncertiranju na domaćoj regionalnoj, ali i svjetskoj nezavisnoj glazbenoj sceni ozbiljna šljaka, o čemu mogu posvjedočiti i brojni uspješni autori i autorice iz našeg okruženja. Od samostalnog rada na vlastitoj glazbenoj izobrazbi, kupovanju instrumenata, organiziranju turneja, snimanju i produciranju – svi ovi poslovi danas su mnogo više nego ikad teži onima sa slabijim materijalnim zaleđem koji ne mogu računati ni na koga, osim na vlastite snage. Mnogi od njih mukotrpno rade, kako bi vrijeme koje im preostane mogli posvetiti glazbi. Tretirajmo ih stoga s poštovanjem, podržavajmo njihov rad: plaćenom ulaznicom, donacijom i kupnjom glazbe izravno od njih samih, bez posredništva izdavačkih kuća i glazbenih servisa.