„Mi smo ovdje stvarno u opasnosti. To smrdi, naročito ljeti, nekada se i zapali zbog visokih temperatura, izaziva velike glavobolje“, govore mještani naselja Garevac kod Modriče gdje se nalazi odlagalište opasnog rafinerijskog otpada.
Piše: Jelena Jevđenić, Impuls
Od 1967. godine Rafinerija ulja „Modriča“ je odlagala opasni otpad, kiseli gudron, na tom lokalitetu. U neposrednoj blizini jame nalaze se izbjeglička naselja s oko 9 000 stanovnika i JZU Specijalna bolnica za hroničnu psihijatriju Modriča.
Vlast u Republici Srpskoj više od dvije decenije nije našla rješenje za 25 000 tona kancerogenog otpada.
Još 2015. godine Srebrenka Golić, ministarka za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, izjavila je za medije tokom svoje tadašnje posjete rafineriji da se aktivno radi na rješavanju ovog ekološkog problema – „Postoje metode koje su već dostavili iz Modriče i Broda tako da mi na tom planu već intezivno radimo, iznalazimo najpovoljnije rješenje i finasijsku konstrukciju kako da to završimo“.
Tri godine kasnije, 2018. godine, ministarka Golić je izjavila da se do kraja te godine počinje s uklanjanjem gudronske jame u Modriči.
Godinu dana nakon ministarkine izjave, premijer RS Radovan Višković je izjavio da će ovaj problem uskoro konačno biti riješen, te je rješavanje “gudronske jame” prvi projekat koji će RS kandidovati za dodjelu donatorskih sredstava namijenjenih za zaštitu životne sredine.
Do danas ništa nije urađeno kad je u pitanju ova opasna jama.
Gordana Vidović, bivša poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kazala je za „Impuls“ da dobro poznaje problematiku koja se tiče gudronske jame, ali prije svega nereagovanje institucija.
„Svjesni smo mi svi da je to jedan ogroman posao i da će koštati mnogo, ali isto tako smo svjesni da postoji strah da se ne razbole ljudi. Ono što mene zabrinjava jeste to da predstavnici državnih institucija, oni koji su radili na prodaji rafinerije ulja u Modriči, nisu stavili jedan od uslova novim vlasnicima da oni moraju riješiti taj problem. Oni su čak nekad u medijima govorili da postoji navodno obaveza i odgovornost novih poslodavaca, međutim, da postoji već bi se pokrenuo neki proces, no to je bilo samo zamajavanje građana“, navodi Vidović.
Poslanica Vidović se dva puta obraćala u Narodnoj skupštini u vezi s ovim problemom, a odgovor koji je dobila od premijera Viškovića je da se radi studija.
„Studija se radila 2015. godine, a ja sam u mandatu četiri godine, znači za više od pet godina studija nije završena niti ima ikakvih pomaka u tom pravcu. A jedan od pokazatelja je što u budžetu nikad nisu planirana sredstva, barem da se krene sa nekim radovima što bi moglo da utiče da se postepeno uklanja gudronska jama“, ističe Vidović.
Obratili smo se pisanim putem resornom ministarstvu, republičkom inspektoratu, Rafineriji ulja „Modriča“ i opštini Modriča. Odgovor smo dobili samo od Republičke uprave za inspekcijske poslove u kojem se navodi da je problem nastao zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.
„Rafinerija ulja Modriča je 2008. godine odbijena u zahtjevu da se zemljište prenese u vlasništvo rafinerije, tako da u ovom momentu i dalje ne možemo samo krenuti sa postupkom konačnog zbrinjavanja otpada“, navodi se u odgovoru.
Prema riječima Gordane Vidović najveća odgovornost je na vlastima Republike Srpske.
„Ne može sa sebe niko skinuti odgovornost, ali definitivno najveća odgovornost je republička. Odgovornost je Ministarstva za urbanizam i ekologiju koji bi morali to rješavati jer to nije problem od juče. Lokalna zajednica i opštinska vlast u Modriči nema taj kapacitet i tu snagu da može nešto riješiti, što ne sprečava ni njih ni nas, kao građane, da aktivistički djelujemo i da tražimo da se to riješi, jer nije ugrožen samo onaj čovjek koji živi blizu gudronske jame, ugroženi smo svi mi, ali i šire jer tu su podzemne vode, a ulja prodiru kroz sve pore zemlje i zagađuju i vodu i zemlju“.
Da opština Modriča nije u mogućnosti sama riješiti problem, slaže se i Milenko Grabovac, nekadašnji zaposlenik rafinerije.
„Opština nema tih sredstava, ovo je milionski posao. Možda bi mogla da učestvuje jednim dijelom u pripremnim aktivnostima – dovođenjem vode, struje, radne snage, izgradnjom nekog skladišta. Ne znam da li vlada ima tolika sredstva, jedino da se digne na nekakav eko-konzorcijum, da li preko međunarodnih ekoloških fondova ili možda da se, zbog jednostavnijeg i bržeg načina djelovanja, preko jedne od članica EU prijavi tim ekološkim fondovima, a da vlada potom s njima napravi sporazum ili koncesiju za daljnje upravljanje otpadom. To su po meni jedini načini“.
Grabovac dalje navodi da misli da je jama u nadležnosti vlade.
„Mislim da je to nadležnost vlade, s druge strane, ako je to pitanje onoga ko je kupio rafineriju, onda se mora izvršiti pritisak na vlasnika da ipak iznalazi sredstva i način da se to jednom riješi. Prije nekoliko godina rafinerija je obavila javni poziv na svom sajtu i javile su se 4 firme, 3 iz inostranstva i jedna iz Srbije koje su ponudile tehničko-tehnološko rješenje za sanaciju. Međutim, poslije sam dobio informaciju od ruskog direktora iz Optima-grupe da ovaj problem nije u njihovoj nadležnosti“.
Dok se godinama prebacuju nadležnosti i odgovornosti, kiseli gudron je ostavio velike posljedice na okolinu i zdravlje mještana.
Prilikom atmosferskih padavina u zraku se miješa voda s kiselim gudronom i to je jedan od načina kako zagađuje okolinu.
„Različitost gustine je u slojevima, vjerovatno je na dnu koncentrisan taj teži dio, tačnu dubinu gudronske jame ne znam, prema nekim procjenama centralna jama je duboka oko 4 metra, a oko 25 000 tona je deponovanog otpada u ovoj jami“, ističe Grabovac te naglašava da se načinom na koji je deponovan otpad ne može tačno znati da li je bilo prodora i koliko u poljoprivredno zemljište.
„Jedne godine, čini mi se 2009., zbog padavina je došlo do izlijevanja ove centralne jame. Dio puta je bio poplavljen. Tada je nasip saniran i napravljena je drenažna cijev iz glavne jame koja vodi u manju jamu, tako da se održava nivo i više ne dolazi do izlijevanja“, ističe Grabovac.
Jama je sada ograđena i vrši se samo monitoring. Prilikom bilo kakve prirodne katastrofe ne zna se tačno kakve bi to posljedice moglo da ostavi na okolinu, a stručnjaci tvrde da bi prilikom nekog jačeg zemljotresa otrov mogao da prodre do podzemnih voda.
„Ako bi došlo do izlijevanja usljed poplava preko ovog nasipa ili ako bi se negdje probio ovaj nasip usljed atmosferskih padavina, kiseli gudron bi probio u poljoprivredno zemljište u blizini ovih kuća i zagadio bi to zemljište“, navodi Grabovac.
Zvanična mjerenja pokazuju da je štetni uticaj u granicama dozvoljenog, međutim, mještani svjedoče da im ni zrak, ni voda pa ni tlo nisu čisti.
Kiseli gudron je uljna otpadna supstanca, koja nastaje tokom kisele rafinacije naftnih intermedijera ili korišćenih ulja s koncentrovanom sumpornom kiselinom.
U sebi sadrži ostatke sumporne kiseline, otrovne ostatke aditiva za motorna ulja, hlor, cink i olovo.
Zbrinjavanje ove otrovne supstance se može izvršiti na dva načina. Jedan način je njegovo spaljivanje, a drugi solidifikacija.
