U ponedjeljak popodne, 26. travnja 1937. godine, oko 16 i 30 sati oglasila su se na uzbunu crkvena zvona pitoresknog baskijskog gradića Guernice. Nitko nije mogao slutiti da će za koju minutu započeti dotad neviđeni masakr i neselektivno bombardiranje grada. Podsjećanje na osamdesetu godišnjicu Guernice kao upozorenje svima nama nužno je jer je ona postala opći, zajednički simbol početka jednog od najnehumanijih načina ratovanja. Bombardiranja užasa, neselektivna ubijanja i masakri nad civilnim stanovništvom postali su u međuvremenu dio opće prakse ratovanja.
Autor: Marin Jurjević, H-Alter
Tog dana, prije osamdeset godina, na nebu su se pojavili bombarderi JUNKER Ju 52, HEINKEL He 51 njemačke Legie Condor i talijanski zrakoplovi SAVOIA-MARCHETTI S 81 PIPISTRELO I i FAT CE 32 Aviazone Legionaria Italiana. Guernica je bila gradić bez ikakvog vojnog značaja, s oko pet tisuća žitelja.
Građani su tog ponedjeljka živjeli svojim uobičajenim životom. Na peronu željezničke postaje putnici su upravo čekali vlak, domaćice su bile na tržnici, nogometaši su igrali utakmicu iznad natkrivenog nogometnog igrališta, ponosa ovog mjesta, a djeca su trčkarala i igrala se u glavnoj ulici, Artekalea. Nitko nije mogao slutiti kako će za koju minutu započeti dotad neviđeni masakr i “neselektivno” bombardiranje Guernice.
Prve bombe pale su na most Renteria i na željeznički kolodvor. Nakon tri sata bombardiranja njemačkih i talijanskih zrakoplova pod komandom pukovnika Wolframa von Richtofena (budućeg generala i rođaka legendarnog “Crvenog Barona”) i Huga Sperrlea, grad Guernica, simbol baskijskog nacionalizma, i njegovi stanovnici masakrirani su.
Porušeno je gotovo sve, od mjesne klaonice Matadero, do tržnice, burze brašna Alhondiga pa do kazališta i stambenih zgrada. Guernica je pretvorena u golemu ruševinu, hrpu kamenja, betona, cigli, greda…Od nekadašnjeg prekrasnog gradića ostale su samo krhotine (“escombros”) . Tako je grad postao strašna, nikad zarasla “rana” na tijelu Baskije. Ironijom sudbine, jedino što u bombardiranju nije razoreno bila je Casa de Juntas i slavni Arbol de Guernica, simboli baskijskog nacionalizma. Da cinizam slučajnosti bude potpun, netaknuta je ostala i tvornica oružja Astra.
Cijela Europa i demokratski svijet bili su zgranuti. Novinar George Steer pokušava prenijeti atmosferu u Guernici za vrijeme bombardiranja, pa piše u francuskom L’ Humanite-u,a članak prenosi i londonski The Times: “Krici djece, krici žena, krici ptica, krici cvijeća, krici slomljenih greda, krici cigli, krici namještaja, kreveta, stolica, zavjesa, vaza…”. Tragedija Guernice inspirira i potiče španjolskog slikara Pabla Picassa na stvaranje Guernice,kako kažu – “najtužnijeg umjetničkog djela u povijesti”.
Liste mrtvih nije nikad bilo niti će je ikada biti. Pretpstavlja se da je u bombardiranju ubijeno oko 1 600 ljudi. Svaki život, pa makar se radilo i samo o jednoj jedinoj žrtvi je neponovljiv, jedinstven i nenadoknadiv. Zato se niti jedan zločin oduzimanja života nevinih ne može mjeriti brojkama. Ali našalost, strahota ubijanja odavno je već postala praksa našeg “putovanja kroz povijest”. Ovaj put ona je iskazana i u brutalnosti po prvi put primjenjenog “tepih bombardiranja”, masovnog neselektivnog ubijanja civila. Postoje potresne slike te tragedije u Archivo Gernikazzara koje govore o razmjerima ovog zločina i karakteru terora koji je izvršen nad njenim stanovnicima.
Zašto je bombardirana Guernica ?
Sve se događa za vrijeme trajanja Španjolskog građanskog rata koji započinje vojnom (desničarskom) pobunom protiv legalne republikanske (“lijeve”) vlasti u Španjolskoj kojoj se na čelu uskoro našao general Francisco Franco. Sve to uoči skorog početka Drugog svjetskog rata. Njemačko zrakoplovstvo odigralo je ključnu ulogu u konačnom uspjehu vojnog puča profašističkih španjolskih generala. Prvo su krajem srpnja 1936. godine pomogli prebaciti frankističke vojne snage iz Afričkih garnizona na španjolsko tlo. Dvadeset Junkera 52 s njemačkim posadama, koji su, da bi mogli primiti što više ljudi, letjeli nenaoružani, uspostavili su zračni most Tetuan – Sevilla (Maroko – Španjolska ) leteći četiri puta dnevno preko kanala, svaki put prevozeći 30 kompletno naoružanih vojnika frankističkih snaga. Do studenog 1936. godine u Nervion stiže oko 4 000 vojnika, zrakoplovi, artiljerija i tenkovi pod komandom generala Von Speerlea i Von Richthofena.
Upravo će oni kasnije biti zaduženi da sravne s lica zemlje Guernicu. U svom kompletnom sastavu Legion Codor inače je raspolagala s 16 000 vojnika, 600 zrakoplova, 200 tenkova i s dvije podmornice. U to vrijeme logistički kapaciteti Luftwaffea još uvijek nisu bili “dovoljno uštimani”. Na čelu generalštaba Luftwaffea tada se nalazio Albrecht Kesselring koji piše: “Intervencija u Španjolskoj je bio rizičan, opasan posao za Luftwaffe koji se na dugu stazu pokazao koristan”. S druge strane su njemački zapovjednici Von Sperrle i Von Richtofen bili ohrabrivani od strane samog Goeringa na takvu akciju jer je on htio zadiviti Hitlera i ovim mu bombardiranjem demonstrirati moć njemačke avijacije.
Zbog toga inzistira na neselektivnom bombardiranju, kako bi na što zorniji način pokazao “efikasnost njemačke tehnologije”. Što se tiče Talijana, njihova Aviazione Legionaria Italiana je hitno trebala bilo kakvu “pobjedu” da umanji negativne efekte i nekako pokuša prikriti i ublažiti totalni poraz i katastrofu koju su doživjeli u bitci na Guadalajari. A što se tiče Franca, i njemu je izgleda odgovarala ova brutalna demonstracija sile i to kao odmazda i neka vrsta osvete baskijskim borcima koji su se masovno priključivali republikanskoj strani u ovom sukobu, iako je bilo i nešto malo baskijskih “carlista” koji su se pridružili Francu.
Ovih tjedana se u Španjolskoj (u kojoj se 80-ta obljetnica službeno obilježava sedam dana) vode žestoke rasprave na temu: Je li Franco osobno naredio bombardiranje Guernice ili je sve prepustio Nijemcima? Tako je autor Paul Preston 26. travnja u raspravi vođenoj u Museo de Paz rekao kako se “u slučaju Građanskog Rata i, prije svega, Guernice još uvijek borimo s lažima”.
Preston smatra da se sve što se tada zbivalo ne može objašnjavati samo strateškim interesima i ulogom Nijemaca i Talijana – već se u čitavom periodu nakon okončanja građanskog rata u Španjolskoj radi o smišljenom širenju političkih, ali čak i “religijskih laži” – a posebno vezano za masakr koji je izvršen u Guernici. U sklopu obilježavanja bombardiranja Guernice održan je i međunarodni spimpozij Los Bombardeos de Euskadi 1936-1937 na kojem su sudjelovali povjesničari poput Angela Vinasa, Xabiera Iruja, Patxi Juaristija, Nek Rankina i Aitora Minambresa. Simpozij je bio i svojevrstan prosvjed protiv svih masakra koji se vrše, bilo gdje, metodom neselektivnog bombardiranja, pa su tako ovom skupu prisustvovali i preživjeli iz Horošime i Nagasakija, kao i predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos i lider gerilskog pokreta FARC Rodrigo Londono, s kojim je Santos nakon polustoljetnog građanskog rata u Kolumbiji potpisao sporazum o miru.
Santos i Londona su zajedno s fotoreporterom Gervasiom Sanchezom dobili XII Premios Guernica po la Paz y la Reconciliacion (Nagrada Guernica za Mir i Izmirenje). Na taj način je barem u ovom slučaju, na simboličan način ispravljena “nepravda” koja je napravljena onda kada je samo Santos (iz čisto poltičkih razloga), a ne i Londono zajedno s njim, dobio Nobelovu nagradu za mir.
Ovom je prilikom Preston govorio i o “velikoj frankističkoj laži” koju je Franco pokušao progurati kao “istinu” o podrijetlu rušenja Guernice tvrdeći kako su Guernicu “razrušili asturijski rudari i baskijski borci”. Naime, ni Franco ni Nijemci nisu očekivali takav negativan odjek u demokratskom svijetu koji je izazvala vijest o bombardiranju pa Preston smatra kako se negativni propagandni efekti pokušavaju prekriti neprekidnim plasiranjem neistina u javnost. Guernica je, po njemu, savršen primjer pokušaja zataškavanja i iskrivljavanja prave istine.
Takvi pokušaji nisu specifični samo za neposredni postratni period. Preston smatra kako je zabrinjavajuće što i danas dolazi do neupitnog “preporoda frankističkog ponašanja i to ne samo u određenom krugu povjesničara (npr. Salas Larrazabal, Pio Moa, Ricardo de la Cerva, Roberto Munoz Bolanos…) nego i među sveučilištarcima.” Tako, recimo, Munoz Bolanos u nedavno izišloj knjizi Guernica, una nueva historia promiče tezu kako je bombardiranje Guernice bilo rezultanta “neuspjelih pregovora” vođenih između Franca i baskijskih nacionalista….Pa je, onda, po njemu, i odgovornost za bombardiranje u najmanju ruku podijeljenja, podjednaka između “obje strane”.
Tako da se ne treba čuditi što pukovnik španjolskog ratnog zrakoplovstva Jose Ramon Avila Bardaji, ne tako davno, 2009. godine, u službenoj vojnoj reviji Aeroplano, koju izadaje Španjolsko Ministarstvo Obrane, piše o talijanskom fašističkom zrakoplovstvu koje je bombardiralo Guernicu na ovakav način: “Navršile su se 73 godine od događaja, o kojima želim nešto reći, a o kojima, kao španjolski vojni pilot,ne mogu govoriti bez emocija, kada vidim takav primjer, takav osjećaj vrijednosti i iznad svega primjer požrtvovanosti i posvećenosti idealima jedne mladosti koja je pripadala Talijanskom Ratnom Zrakoplovstvu – koje zbog toga može biti jako ponosno na ponašanje tih ljudi koji su bez ikakvih svojih gubitaka služili velikim idealima”.
Legion Condor i Aviazione Legionaria Italiana krivi su i za mnoge druge “klaonice”. Profesor Xabier Irujo iz El Centro de Estudios Vascos de la Universidad de Nevada (SAD) nabraja kako je u Durangu (prvi bombardirani grad) 21, ožujka 1936. godine ubijeno 336 žitelja. U Oxandianu njemački avioni bombardiranjem za vrijeme trajanja lokalne fieste 22. srpnja 1936. godine na trgu Ankdona ubijaju 45 ljudi. Gradić Legitano napadnut je čak desetak puta, Sollube je bombardiran 12 puta i to od strane Nijemaca i frankista.
Bombardirani su još Markina-Xemen, Berruatua, a samo na Bizkaiu je u dva mjeseca bačeno oko milijun kilograma bombi. Njemačko ratno zrakoplovstvo se tako uvježbavalo za buduća ratovanja, ali sada na živim metama i živim gradovima diljem Baskije i Španjolske, pomažući pučističkoj Francovoj vojsci da sruši legalnu republikansku vlast. Na taj način su se Nijemci, kao na pravom poligonu, ali ovaj put i uz prave judske žrtve, pripremali za nadoilazeći Drugi svjetski rat u kojem je njihovo zrakoplovstvo trebalo odigrati “ključnu ulogu”.
Sam Hitler je s velikom pažnjom pratio rezultate djelovanja svog ratnog zrakoplovstva u Španjolskoj. Govoreći nakon pobjede Franca o ulozi njemačkog zrakoplovstva u tom građanskom ratu rekao je: “Ljudi pričaju kako je božja intervencija odlučila da Franco pobijedi u građanskom ratu u Španjolskoj. Možda je i bilo tako, ali to nije bila intervencija u stilu Božje Majke (…) nego intervencija generala Von Richthofena i bombi njegovih eskadrila koje su padale s neba.”
Naravno da je Von Richtofen španjolske građane smatrao samo “potrošnom robom”; bezličnom masom koja je služila prije svega za isprobavanje i uvježbavanja novih metoda uništavanja “žive sile” i “protivničkog morala”. Zato kaže Francovom bliskom prijatelju, generalu Moli: “Nije nerazumno upotrijebiti bilo koje sredstvo kojim se može uništiti moral neprijatelja… Zato preferiram što hitniju primjenu takvih sredstava”.
On će još prije Guernice, u ožujku 1936. godine (Durango), izvesti svoj prvi takav “eksperiment” kojeg naziva “bombardiranje terora” koje za cilj ima razaranje gradskih jezgri i morala neprijatelja. Cilj je uvijek istrebljenje neprijatelja pa i pod cijenu ubijanja nevinih građana. Komentirajući rezultate primjene takvih metoda bombardiranja, Von Richtofen ih smatra velikim njemačkim “tehničkim uspjehom”.
S bombama se na ljude na određenoj teritoriji tako “baca užas” i na taj način se pokušava slomiti moral širokih masa iz kojih se možda mogu regrutirati neprijatejski borci ili, u nekim slučajevima to može biti gola odmazda izvršena kao upozorenje ili kazna. Tako i mirni civili postaju “neprijatelji”, jednako kao i naoružani borci – ako pripadaju istoj nacionalnoj ili nekoj drugoj ciljanoj (neprijateljskoj) skupini. Rođeno je neselektivno bombardiranje kao metoda ubijanja civila u naseljima koja su udaljena od neprijateljskih linija.
Ne zaboravimo kako su nažalost neselektivna bombardiranja u međuvremenu postala opća praksa ratovanja. Sjetimo se samo Dresdena i savezničkog bombardiranja 13-15. veljače 1945. godine u kojima gine 220 do 350 tisuća njegovih stanovnika, Hirošime i Nagasakija na koje američki zrakoplovi bacaju prve atomske bombe (“Fat Man” i “Little Boy”) 6. i 9. kolovoza 1945. godine. Do kraja 1945. godine umire 220 tisuća ljudi, a posljedice se vuku još do današnjih dana. Tom prilikom je srušeno 69 posto Hirošime. Hanoj je bombardiran 18. i 30. prosinca 1972. godine kada je na njega bačeno 14 tisućatona bombi, a broj žrtava doseže 14 tisuća ljudi.
Ciudad de Panama je bombardiran 20. prosinca 1989. godine i 3. siječnja 1990. godine, kada u napadima američkih F17 Nighthawk gine 6 tisuća ljudi. Na taj je način je tadašnji američki predsjednik George Bush odlučio srušiti svog nekadašnjeg saveznika, panamskog predsjednika Manuela Noriegu. Najvišu cijenu za to platili su nevini građani Ciudad de Paname. Nikako ne smijemo zaboraviti Sarajevo i njegova artiljerska bombardiranja, a posebno ona od 5. travnja 1992 godine i 29. travnja 1996. godine.
U Sarajevu je poginulo 5 604 civila, a razoreno je 35 tisuća zgrada. U takvu vrstu bombardiranja svakako još spadaju i bombardiranja Bejruta 1975. godine, Bagdada 21. ožujka i 7. travnja 2003. godine – u kojima je ubijeno 66 tisuća civila, itd.
Sve su to bila “bombardiranja užasa”, “neselektivna ubijanja”, masakri nad civilnim stanovništvom. Sve se to i danas nastavlja jer se ratovi nažalost uvijek negdje vode, bez prestanka.Tragedija je što su ratovi postali i jedan od najunosnijih biznisa suvremenog doba. Zato je podsjećanje na osamdesetu godišnjicu Guernice kao upozorenje svima nama nužno – jer je Guernica postala opći, zajednički simbol početka jednog od najnehumanijih načina ratovanja. Njemu se, kao i svakom drugom obliku ratovanja, trebamo suprostaviti i onemogućiti ga, bilo gdje i bilo kada. Jer humani ratovi u stvarnosti ne postoje.