Mediji igraju ključnu ulogu u periodu konflikata i ratova. Mediji sami ne mogu proizvesti ratove, ali njihova sistematska manipulacija igra značajnu ulogu u planovima ratnih lidera. Uticajni mediji se koriste da bi se stekla podrška javnosti ili barem javno tolerisanje politike koja, u najboljem slučaju, predstavlja prijetnju miru i javnoj bezbjednosti. Ova podrška ili tolerancija ne može biti osigurana ukoliko javnost ne prihvati stav da oružani sukob neće predstavljati veliku cijenu za ostvarenje nacionalnih ciljeva pri čemu su mediji predstavljali suštinskog pribavljača ovakvog pristanka[1].
Takođe, upotreba medija kao sredstva pritisaka i represije ne predstavlja ništa novo. Kontinuiranu tradiciju autoritarnosti u medijima objašnjavaju riječi Konstantina Geberta: kada prevodite sa riječnika komunizma na riječnik demokratije, morate izmijeniti i riječnik i gramatiku… ukoliko želite da prevedete nešto sa riječnika komunizma na riječnik nacionalizma, treba samo da promijenite riječnik. Gramatika ostaje ista. …to je uključenje protiv isključenja i nasilje kao legitiman način ostvarenja prethodno ideoloških, a sada nacionalnih cijeva[2]. Opravdanje autoritarne vladavine se sprovodi kroz manipulaciju strahovima ljudi. Režimi u Jugoslaviji su sistematski razvijali strah od političkog procesa, zato što su znali da što duže budu sprječavali mase od participiranja u civilnom životu, mogu nastaviti sa vođenjem nekih svojih politika[3].
Metodi i principi ratne propagande u medijima
Činjenica je da javnost ne želi konflikte ili ratove. Ali ova opšta pozicija javnosti može biti izmijenjena različitim mehanizmima. Prvi je da se javnost ubijedi da jedinu krivicu za konflikt i/ili rat snosi druga strana, da je rat nametnut od strane neprijatelja i da se mora prihvatiti. Konflikt ili rat nije naprosto naš izbor, nego mi moramo da s branimo od njih, da suprotstavimo naš nesebični i dobar cilj njihovim sebičnim i lošim razlozima i cijevima. Takva je bila situacija u Srbiji i drugim bivšim jugoslovenskim republikama u toku 1990-ih godina. Sa jedne strane političari su isticali svoju volju za mirom, ali na drugoj strani i dalje su tvrdili da su bili natjerani na rat, da je prvi napad došao od strane neprijatelja, da su morali da se brane, da su postupali u skladu sa međunarodnim pravom itd…[4].
Zahvaljujući ovoj logici, uvijek je postojala jasna slika u srpskim medijima, zato što srpska strana nikada ne napada; ona odgovara na neprijateljske provokacije, napade, zločine ili genocid. U medijima srpske snage uvijek su predstavljane kao nenaoružani branioci vijekovnih ognjišta ili češće skraćeno navođeni kao branioci ili paralelno kao oslobodioci gradova i sela. U toku prva dva mjeseca opsade mediji nisu spominjali da je Sarajevo bombardovano od strane srpskih snaga. Upravo suprotno, prema reporterki Radi Đokić muslimanske vlasti su držale Sarajevo u opsadi iznutra, tako da su Srbi bili u poziciji da brane svoja vijekovna ognjišta i vijekovna brda oko Sarajeva[6].
Poseban primjer koji bi potkrijepio ovu tezu može se naći u vrijeme sukoba sa NATO paktom 1999. godine. Na principu okrivljavanja drugog, drugog koji je sve započeo argumentacija zapadne vojne alijanse je slijedila istu logiku: zato što neprijatelj prezire i potcjenjuje našu snagu, mi ne možemo više biti samo posmatrači, već smo primorani da demonstriramo našu snagu[7]. Na isti način zapadna propaganda je tvrdila da je Jugoslavija provocirala NATO i na kraju isprovocirala vojnu intervenciju. Francuske novine Le Soir su 18. januara 1999. godine pisale da Jugoslavija provocira NATO sa nevjerovatnim cinizmom i pitale se koliko će dugo najveći vojni savez opravdavati svoju uzdržanost i posmatračku ulogu[8].
Obično postoji velik procjep između zvaničnih i nezvaničnih ratnih ciljeva. U slučaju rata sa NATO tj. tzv. intervencije, zvanični ciljevi su bili očuvanje multietničkog karaktera Kosova, prevencija nasilja nad manjinama, implementacija demokratskog sistema i rušenje srpske vlade. Nakon rata bilo je očigledno da većina zvaničnih ciljeva nije ostvarena. Ali, nezvanični ekonomski i geopolitički ciljevi bili su ostvareni, iako nikada prije rata nisu bili pomenuti. Nakon sukoba NATO je stekao značajniji uticaj na jugoistoku Evrope, otvarajući baze u Albaniji, Makedoniji i na Kosovu. Plan iznijet na konferenciji u Rambujeu prije ratnog sukoba viđen je takođe kao implementacija slobonog tržišta i uključivanje Kosova u tržište svjetskog kapitala[9]. Na kraju su bombe koje su dokrajčile jugoslovensku postsocijalističku privedu, predstavljale posljednji korak za otvaranje čitavog regiona prilivu stranog kapitala, tj. za njegovo uključivanje u svjetske ekonomske tokove. Prema riječima Džejmija Šeja, portparola NATO pakta, troškovi vojnih operacija će biti pokriveni profitima koji će se dugoročno ostvariti ulaganjima u regionu[10]. Drugim riječima, sasvim je sigurno da motivi za rat nisu bili humanističke prirode, ali da su ovakvi motivi bili propagirani da bi se utjecalo na javno mnijenje i stekla podrška za rat[11].
Drugi važan momenat mobilizacije javnosti je kreiranje straha. Da bi se država mogla uključiti u rat, veoma je važno da stekne podršku populacije za takav čin. To je razlog zbog kojeg propaganda ubijediti ljude da su njihova nezavisnot, čast, sloboda, čak i životi i da rat primorava na implementaciju neospornih vrijednosti[12]. Kroz neprestano predstavljanje i ponavljanje prijetnje koja dolazi od strane neprijatelja, postavljen je scenario sveprisutne opasnosti. Opis neprijatelja kao demonske pojave cilja da moralno opravda rat i postavi kategorije dobra (=mi) i zla (=neprijatelj). Na primjer jugoslovenska novinska agencija Tanjug koristila je 1992. godine krajnje problematične i stereotipne termine za oružane snage bosanske vlade: muslimanske snage, mudžahedini, muslimansko-hrvatske snage, muslimanski ekstremisti, muslimanske paravojne formacije itd[13]. Cilj ovakvog pristupa i demonizacije neprijatelja bilo je stvaranje opšteg utiska da su muslimansko-hrvatske snage prouzrokovale međuetnički sukob postizanjem nezavisnosti bez srpskog pristanka; i da su bosanski Srbi samo reagovali na ovu prijetnju i samo se branili…[14].
Značajan momenat predstavlja personalizovanje neprijatelja. Upotreba nasilnih stereotipa kojima se opisuje neprijateljska strana primjetna je i u hrvatskim i u srpskim medijima, jednako u štampi, na radiju i televiziji. Na jednoj strani su srpski teroristi ili srbo-komunistička okupatorska armija; na drugoj strani hrvatske snage se nazivaju ustašama, čime se izjednačavaju sa armijom Hitlerovih satelita iz vremena II svjetskog rata[15]. Ratna propaganda često je koristila rasističku retoriku kako bi inkriminisala neprijatelja, što je bilo tipično i za srpsku i za hrvatsku stranu u balkanskom ratu. Upotreba jezika takođe igra važnu ulogu u medijima tokom ratnih sukoba. Na primjer, epitet povampireni je predstavljao jedan od omiljenijih u srpskoj ratnoj propagandi. Na primjer, Radovan Karažić, ratni lider bosanskih Srba, opisivao je rat u Hrvatskoj kao borbu protiv povampirene fašističke svijesti (N Malcom (1994.): Bosnia. A Short Histoy. London, 228.)[16].
Ovaj propagandni metod predstavlja rat kao konflikt između varvarstva (neprijatelj) i civilizacije (mi). I u tu svrhu potebno je potvrđivanje da neprijatelj svojom slobodnom voljom i sistematski čini okrutnosti, dok se na našoj strani događaju greške i to isključivo slučajno tj. bez namjere[17]. Na taj način ekstremni oblici kriminalnog ponašnja, koji bez sumnje predstavljaju dio svakog rata, postaju ekskluzivni atribut neprijateljske armije. Ovakva armija onda se opisuje kao vojska koja se sastoji od beskrupuloznih i anarhičnih zvijeri[18].
Ključnu ulogu u ratnoj propagandi predstavlja blokada informacija tj. kontrola, cenzura i prilagođavanje informacija za javnost. Radi konstantne podrške populacije ratnim naporima, potrebno je adaptirati izvjesne informacije i interpretacije podataka. Raspon metoda se prostire od proste deinformacije do ispravljanja informacija, od opisivanja sopstvenih gubitaka u sukobu kao zanemarljivih, a gubitaka neprijatelja kao ogromnih, do prostog ispuštanja negativnih i neželjenih vijesti. Kako bilo, medijsko izvještavanje karakteriše manjak odgovarajućih detalja, nepostojanje balansiranog predstavljanja važnih informacija, komentari zasnovani na predrasudama, očigledan govor mržnje i peglanje kontroverznih događaja[19].
Na primjer, NATO pakt je pokušavao da opravda bombardovanja u toku sukoba sa Jugoslavijom, između ostalih stvari, i tvrdnjom da je na ovaj način uništen ogroman broj tenkova Vojske Jugoslavije. Izvještaj Pentgona iz juna 1999. godine je procijenio da realan broj uništenih tenkova ne prelazi 14 (a ne 120, kako je ranije tvrđeno)[20]. Dalje, britanski RAF je priznao 2000. godine da je samo 40% municije, koja je bila izbačena nad jugoslovenskom teritorijom, stvarno i pogodila svoje ciljeve. Sa druge strane, jugoslovenski mediji su neprestano objavljivali fotografiju trojice američkih vojnika, uhvaćenih početkom ratnog sukoba. Očigledno je namjera bila da se javnost ubijedi da je uhvaćeno mnogo više od trojice vojnika. Pred kraj sukoba jedan od istaknutih jugoslovenskih generala tvrdio je da su NATO snage izgubile na desetine aviona, helikoptera i bespilotnih letjelica, kao i stotine krstarećih raketa[21]. Dakle, na obje sukobljene strane ovakvi tipovi informacija imali su za cilj da osnaže moral sopstvenih trupa i da ubjede sopstvene populacije u opravdanost konflikta.
U slučaju izvještavanja stranih medija o pojedinim događajima, kada izvještaji nisu mogli biti prepravljani ili ignorisani, srpska državna televizija RTS je, na primjer, primjenjivala različite taktike da umanji eventualnu propagandnu štetu. Pobijanje stranih izvještaja, kvarenje efekta priče pažljivom pripremom i prezentacijom, premještanjem na kraj informativnog programa ili slanje paralelnih izvještaja o istom događaju da bi se umanjila snaga autentične informacije, samo su neki od metoda koji su upotrebljavani da bi se negativne informacije odstranile iz vijesti[22].
Takođe, uobičajenu praksu predstavljale su instrukcije medijima i novinskim agencijama. Na primjer, 1999. godine srpsko ministarstvo informisanja je izdalo konkretna uputstva kako da se izvještava o različitim stvarima: na primjer, akcije vojske i policije morale su biti predstavljene kao odbrambene aktivnosti, dok su NATO snage morale biti opisivane kao agresori[23]. Sličan kod ispravnih naziva i termina bio je postavljen i na hrvatskom HTV-u 1991. godine. Istovjetne termine koje je koristio RTS 1999. godine, hrvatska televizija je primjenjivala kada je izvještavala o srpskim snagama koje su bile aktivne u različitim dijelovima Hvatske[24].
Ratovi i konflikti često imaju religijski karakter tj. dobijaju i određenu vjersku dimenziju. U konfliktu između Srba i Albanaca, vjerska osjećanja su takođe bila zloupotrebljavana radi kreiranja mi-oni dihotomije. Na primjer, srpska propaganda je često referisala na sukob krsta i polumjeseca. Pravoslavno hrišćanstvo, kao jedna od osnova srpskog identiteta, dobilo je naročito na značaju kada je trebalo ujediniti srpsku populaciju protiv NATO pakta[25]. I ovako i onako postojala je velika umješanost crkve i vjerskih organizacija u rat. Na primjer, pojedini biskupi iz zapadne Evrope podržali su intervenciju NATO paka u Jugoslaviji, dok su na drugoj strani ruska i grčka pravoslavna crkva podržavale njihovu srpsku pravoslavnu braću[26]. Ali, u pogledu vjerskih motiva treba spomenuti činjenicu da će oni biti (zlo)upotrijebljeni u toku ratnog sukoba samo ukoliko služe svojoj osnovnoj svrsi tj. ukoliko učvršćuju propagandne pozicije[27].
Ratna praksa pokazuje da se novinari vrlo često mogu naći u poziciji da budu proglašeni za izdajnike. Ukoliko samo obavljaju svoj posao, pokušavajući da saslušaju argumente obje strane i da nakon toga formiraju sopstveno mišljenje ili da makar posumnjaju u zvaničnu verziju događaja, često mogu doći u situaciju da se posmatraju kao saradnici neprijatelja[28]. Većina novinara u zapadnim zemljama tokom 1999. godine imala je mogućnost izbora između prostog prenosa informacija koje su dobijali na dnevnim konferencijama za štampu NATO portparola Džejmija Šeja ili da preispitaju te infomacije i da ih kritički komentarišu. Nekolicina novinara koja nije odabrala lakši put morala je da se suoči sa verbalnim napadima i prigovorima da su antizapadnjaci, antidemokrate pa čak i sljedbenici Miloševića[29].
Na isti način albanski intelektualci sa Kosova, koji su kritikovali zločine i druge kriminalne akte prema nealbanskom stanovništvu, našlo se pod udarom kritika zvanične novinske agencije kosovskih Albanaca, koja je u to vrijeme bila bliska UČK. Francuski nedeljnik L’ Evenement od 29. aprila 1999. godine, pod naslovom Saradnici Miloševića objavio je fotografije i imena francuskih intelektualaca, pisaca i pjevača koji su bili skeptični ili kritični spram intervencije NATO. Šta više, ovaj magazin je napadao druge medije, koji su davali prostora inkriminisanim osobama[30].
Takođe, u Hrvatskoj i Srbiji, novinari su se u slučaju kritikovanja odluka vlade suočavali sa ogromnim pritiskom, kako od strane vlade, tako i od strane drugih novinara. Diskreditovanje novinara kao dezorjentisanih ili nepatriota postala je uobičajena praksa u državnim medijima.
Iz tog razloga značajnu ulogu na javnoj sceni igrali su nezavisni mediji. U toku ratova u 1990-im godinama, u nekim dijelovima Srbije, uglavnom u Beogradu, postojale su nezavisne medijske produkcije, koje su donosile stavove opozicionih stranaka i otvoreno kritikovale politiku Miloševićevog režima. U takve medije spadali su magazin Vreme, TV Studio B i Radio B92. Međutim, područje uticaja ovih medija bilo je dosta ograničeno, a svaki pokušaj širenja uticaja bio je sabotiran ili direktno zaustavljen. Režim je pri tome koristio najrazličitije metode: manipulacije sa porezima i troškovima za nezavisne publikacije i emitere, onemogućavanje distribucije štampanih medija van Beograda, stalni pritisak državnih medija na nezavisne izvještače, kao i stvaranje atmosfere fizičke ugroženosti, u kojoj su bili mogući i dešavali se fizički napadi na novinare, pa čak i ubistva. Međutim, nezavisni mediji, uprkos svim ograničenjima, pritiscima i napadima, odigrali su veliku ulogu u rušenju Miloševićeve propagande i njegovog političkog režima.
Bibliografija
Morelli, A. (2004.) Die Prinzipien der Kriegspropaganda. Klampen Dietrich.
Thompson, M. (1999.) Forging War: The Media in Serbia, Croatia, Bosnia and Hercegovina. University Of Luton Press.
Izvor: Govor mržnje u medijima
Izdavač: Cenzura
Realizacija: Alternativna kulturna organizacija – AKO
(AbrašMEDIA)
_______________________________________________________
[1]Thompson 1999, p. 291f
[2]Thompson 1999, p. 293 (K Gebert)
[3]Thompson 1999, p 294 (Blagojevic, S and Demirovic, H: Erewhon 1994 Amsterdam)
[4]Morelli, 2004, p. 15
[5]Thompson 1999, p 90
[6]Thompson 1999, p 90
[7]Morelli, 2004, p. 29
[8]Morelli, 2004, p. 30
[9]Morelli, 2004, p. 56
[10]Morelli, 2004, p. 57
[11]Morelli, 2004, p. 58
[12]Morelli, 2004, p. 45
[13]Thompson 1999, p 26
[14]Thompson 1999, p 26
[15]Zimmermann, W In: Thompson 1999, p. 328
[16]Thompson 1999, p. 23
[17]Morelli 2004, S. 59
[18]Morelli 2004, S. 61
[19]Thompson 1999, p. 200
[20]Morelli 2004, S. 93
[21]Morelli 2004, S. 94
[22]Thompson 1999, p 92
[23]Thompson 1999, p 117
[24]Thompson 1999, p 159
[25]Morelli 2004, S. 117
[26]Morelli 2004, S. 118
[27]Morelli 2004, S. 119
[28]Morelli 2004, S. 124
[28]Morelli 2004, S. 118
[29]Morelli 2004, S. 126
[30]Thompson 1999, p. 140