Hobson’s Choice je tuzlanski hardkor bend koji iza sebe ostavlja 7 godina aktivnog učešća u stvaranju mostova između mladih ljudi u BiH, promovišući pozitivni duh promjena u zajednici te rušeći barijere opšteprihvaćenih društvenih normi. U ovom periodu svirali su na pregršt klupskih koncerata i festivala u regionu, snimili tri EP izdanja. Uskoro očekuju izlazak singla pod nazivom In Limbo koji bi trebao da predstavlja najavu za obuhvatnije izdanje. O Tuzli, Hardcore-u, Straight Edge-u i još koječemu razgovarali smo sa vokalom Hobson’s Choic-a, Aleksandrom Todorovićem Saletom.
Razgovarao: Robert Jandrić (AbrašMEDIA)
U vremenu opšte komercijalizacije svega, koja nije zaobišla ni HC, vi ipak vučete na “drugu stranu”. Koje su to vrijednosti Hard Core-a koje dijelite?
Sale: Bend Hobson’s Choice uzima ali i vraća energiju, kako u neposrednoj okolini, tako i na koncertima, pa na kraju i sa onima koji su putem snimka na neki način osjetili da je poruka koju šaljemo iskrena. Članovi benda, kao i društvo u okviru kojeg organizujemo koncerte (poznatije kao hobson’s choice friends) pa i razne druge akcije, konstantno radi na promovisanju jačanja međuljudskih odnosa. Bend takođe vrlo kritički govori o anomalijama zajednice u kojoj živimo, vrlo često direktno prozivajući institucije i odgovorne, ali i nudeći rješenja za nastale situacije. Na kraju, hcxhc je bend svih prijatelja, onih koji su tu od početka, ali i onih koji su tu odnedavno. Podjednako. Ljubav, poštovanje i prijateljstvo su prije svega vrijednosti iza kojih čvrsto stojimo, i kao pojedinci i kao cjelina.
Dolazim sa DIY pank scene, na kojoj je obraćanje publici između pjesama redovna pojava. Međutim, u BiH osim, često besmislnih, upadica, bendovi rijetko komuniciraju sa publikom. Zašto se ti obraćaš ljudima, o čemu im obično govoriš?
Sale: Hardkor za mene prije svega jeste način da se obratim ljudima. Takvu priliku izuzetno cijenim, te pokušavam da iskoristim vrijeme koje su nam ljudi poklonili kako bih prenio svoje ideje i zaključke. Najčešće pričam o temama koje smo obradili u pjesmama, ali i o aktuelnim događajima iz bližeg okruženja. Često se trudim da saznam što više o mjestu u kojem gostujemo kako bih mogao da razumijem probleme lokalne zajednice i ljudi koji dolaze na koncerte. Iako prosječni posjetilac na koncert logično najviše dolazi radi same muzike, smatram da je užasno bitno komunicirati, ostvariti kontakt sa ljudima. To je ustvari bit ove subkulture; podstaći druge kroz razonodu na razmišljanje i aktivizam. Ako ovo ne postoji, ne postoji ni pank.
Tuzla je jedan od rijetkih gradova u BiH u kome nacionalne podjele ne bodu oči, uši, stomake… Još uvijek se na ulici mogu čuti imena svih “naroda i narodnosti”, kao i prije rata. Uopšte, kada sam u Tuzli sav apsurd i besmisao rata mi postaju još jasniji. Kako se Tuzla održala antifašističkom?
Sale: Tuzla je grad sa viševjekovnom tradicijom dobrih međuljudskih odnosa. Međutim, nastankom nesretnog rata kao i nakon njegovog završetka, struktura stanovništva se značajno mijenja. Ono što je možda i najbitnije pomenuti u slučaju grada Tuzle, mimo pomenutih migracija stanovništva, je da je on dom svih njenih građana, tj. “građanski” nasuprot grada „naroda“, etničkih zajednica i sl. Ova činjenica precizno odslikava duh Tuzle te pomaže u jasnijem definisanju odnosa ljudi koji žive u njemu, koji su se ovdje naselili silom prilika, ili ga samo posjećuju. Ipak, spomenuo bih institucije ovog grada koje daleko više od samih žitelja vrše diskriminaciju prema sopstvenim građanima, kako zbog nesposobnosti struktura, tako i zbog neinformisanosti, pa i javašluka koji je sveprisutan na ovom podneblju.
Ipak, ni Tuzlu nije mimoišao virus neonacizma. I kod vas se javljaju grupice koje prizivaju mržnju i nasilje. Šta misliš o fašizmu, šta o neonacistima?
Sale: Ako pričamo o neonacizmu u Tuzli, radi se o veoma maloj, neozbiljnoj grupici nesretnika, koja nasreću nema nikakvog specijalnog odjeka ni u javnosti, niti na andergraund sceni. U pitanju su izgubljeni slučajevi koji vrlo često mijenjaju strane, te ih se kao takve ne može smatrati ozbiljnima, pogotovo zato jer do sada, osim nekoliko loše urađenih grafita i par nespretnih istupa na koncertima, nikada nije zabilježen veći incident koji bi zahtjevao oštriju antifašističku reakciju.
Što se same pojave fašizma na ovim prostorima tiče, takvo ponašanje u ovom regionu ima veoma dugu istoriju, i jasno je da je obrazovanje u porodici, školi i društvu način na koji bi mladim ljudima mogli da prenesemo ispravne i zdrave ideje. Mislim da bi o tome morali često da pričamo kako se određene stvari ne bi ponavljale. Počnimo od sopstvenih predrasuda i riješimo sopstvene dileme kako bi mogli lakše i praktičnije da se uključimo u obrazovanje drugih. To je jedna od solucija.
Ti si strejter. Šta za tebe predstavlja Straight Edge?
Sale: Straight edge je globalna alternativna subkultura koja se primarno manifestuje kroz očuvanje zdravog tijela i duha i aktivno promoviše odricanje od intoksikacije putem droge, alkohola i nikotina. Ova ideja je potpuna individualizirana i ne postoji sistem, niti set pravila po kojim bi se neko ponašao osim gore navedenih. Ipak, pojedini “strejteri” obogaćuju osnovni set principa sa idejama vegetarijanizma, veganizma, apstinencijom od promiskuitetnog seksa itd.
Bitno je pomenuti da se ova subkultura rodila u okvirima hardkorpank scene kao direktna reakcija na pank subkulturu kasnih ‘70tih koja je u to doba promovisala hedonističko ponašanje prateći seksualnu revoluciju te vrlo često prikazivala narkotike i alkohol kao jedan vid revolta prema društvenim normama.
U našoj zemlji postoje sporadične pojave sxe subkulure, veoma individualno, u manjem broju. Nažalost, Hobson’s Choice je jedini bend koji se na ovu temu obraća andegraund populaciji, a u zadnje vrijeme postoje jasne naznake o povećanju broja ljudi koji počinju da djele ove vrijednosti.
Kao daljnje reference na ovu temu preporučio bih knjigu Ross-a Haenfler-a “Straight Edge: Clean-Living Youth, Hardcore Punk, And Social Change” te dokumentarni film “Edge the movie” Mark-a Pierschel-a i Michael-a Kirchner-a.
(AbrašMEDIA)
Ovaj intervju je dio serijala NOVA SCENA
Oni su bendovi, umjetnici, ljudi koje nećete vidjeti na TV-u, o njima nećete čitati u žutoj štampi, a čitava “scena” opstaje upravo zahvaljujući njihovom predanom i nesebičnom radu. Na ovoj sceni nema novca, samo prijateljstvo, ideje i muzika.
Pročitajte još:
Statement Of Hate: Ljudi se mrze onoliko koliko im je ekonomska situacija teška
Zadnji popis: Sva životna iskustva oslikavaju se i u bendu
FakOfBolan: Dok god nema profita koji će posvađati ljude, Paradiso će postojati
Penny Rimbaud: CRASS je bio nevjerovatno efikasna mašina
Deer In The Headlights: Banjaluci treba nezavisni prostor za koncerte
Fistra, AK 47: Bitno je direktno se obratiti publici
Motherpig: Finansijski neisplativ i emotivno diskutabilan projekt
95th Division: Zatvaranje uma i stvaranje granica nikad nije bilo dobro
Erik Murić – Eka, The Dissidents: Krili smo se od regrutacije, spavali pod mostovima u Kelnu…
Hor bečkih šnicala: Suština je u tom šmeku drugarstva
Daško, Red Union: „Boriti se za pravu stvar, a protiv zla, nikad nije greška“
Nervni slom: Feminizam je itekako potreban sceni
Pank Flojd: Trebamo se držati zajedno i reći ne nacionalizmu!