Hor bečkih šnicala: Suština je u tom šmeku drugarstva

Trebinjski pank rock bend Hor bečkih šnicala jedan je od nazanimljivijih autorskih bendova u BiH. Ovi uporni momci, zajedno sa prijateljima, održavaju u životu scenu u ovom dijelu Hercegovine. Sa trebinjskom scenom upoznaće nas Igor Svrdlin.

Razgovarao: Robert Jandrić, AbrašMEDIA

Hor bečkih šnicala postoji dosta dugo. Daj nam jedan kratki presjek vaše biografije.

Igor Svrdlin: Hor bečkih šnicala nastaje pukom slučajnošću usljed velike želje za stvaranjem i krikom koji se sve obilnije gomilao u nama. Od početne ideje, prvih proba koje su bile prilično neozbiljne i nedefinisane, pa do prvog zvaničnog nastupa prolaze 3 godine. Za skoro 8 godina postojanja benda možemo reći da smo, ipak, uspjeli preležati dječije bolesti i ugledati svjetlost dana. Krajem 2011. objavili smo DIY izdanje Prva Petoljetka, kao presjek petogodišnjeg rada. Nastupali smo u Mostaru, Nikšiću, Sarajevu, Brodu, Srebrenici, Trebinju, a od festivala na kojima smo uzeli učešće, izdvojili bi Lake Fest (Nikšić), Antifa fest (Mostar), Silvertown Shine (Srebrenica) I Hertz Fest (Trebinje). Početna ideja je bila da se radi isključivo autorski i tako je do danas, a zvuk kojim pokušavamo doprijeti do publike je punk rock, sa nerijetkim novotalasnim momentima. HBŠ trenutno bitiše u postavi: Igor Svrdlin (vokal), Srđan Svrdlin (gitara, vokal), Marko Telebak (bas gitara) i Stojan Lasica (bubnjevi).

Zadnji put smo radili intervju prije nešto manje od dvije godine. Šta se u međuvremenu dešavalo sa HBŠ, a da je vrijedno pomena?

Igor Svrdlin: U međuvremenu smo vrijedno radili i još vrijednije ljenčarili, nastupili na HERTZ FEST-u u Trebinju kao predgrupa Atheist Rap-u, zabilježili nastup na regionalnom festival LAKE FEST, koji se održava na Krupcu kod Nikšića, svirali na prvoj trebinjskoj gitarijadi MOSTOCK i tako dalje… Godinu smo ispratili na trgu, na kojem se po prvi put u široke narodne mase pronio jedan drugačiji glas, jedna pobuna i provokacija… Punk je u Trebinje manje-više trijumfalno došao i na trgove.

Trebinjska muzička scena je za ostatak BiH, čini mi se, potpuna nepoznanica. Ko čini tu scenu, ima li osim vas još aktivnih bendova?

Igor Svrdlin: Oduvijek je ovdje bilo ljudi koji stvaraju i ozbiljno se bave rokerskim subkulturama, nekad manje, a nekad više. Problem je raštrkanost ljudi po cijelom regionu, što zbog posla, što zbog fakultetskih obaveza. U svakom slučaju, borimo se i znamo da nije besmisleno. U posljednjih 10-ak godina u Trebinju su postojali ili još uvijek postoje sljedeći bendovi: Apocalypse, Lynoleum, Drakon (kasnije Demonium), Junkie Maja, Klikeri, Slajzeri, Antivirus Prepelica, Reborn, Defficit Mozga, Mentol U Kontekstu, Krugovi u žitu…

Prilikom posjete Trebinju bio sam na jednoj svirci u vašoj organizaciji. Sve se desilo uz pomoć prijatelja. Jedan je ustupio prostor, od nekoga ste posudili dio opreme, dio iznajmili i na kraju svi zajedno uživali. Neki ipak smatraju da je to teži put. Kako gledate na ovaj trend cover bendova, koji se pokušavaju probiti svirajući tuđe pjesme u reality programima?

Igor Svrdlin: Da, pravili smo prvomajsku svirku kod drugara, u kući braće Milović, gdje smo okupili neku užu ekipu i napravili gušt i dobru zajebanciju. Pa to je suština, taj šmek drugarstva, jer smo upućeni jedni drugima, a u nedostatku prostora, dovijamo se s vremena na vrijeme na razne načine. Ljeto je udarno, kad smo često na Studencu, prelijepom izletištu u Trebinju, gdje uz pomoć štapa i kanapa pravimo neku drugačiju stvarnost. Pravo da ti kažem, put možda jeste teži, ali je u svakom slučaju ljepši, a i manje stresniji. Ti dođeš u neku emisiju ružičasto- takmičarskog karaktera, pa se kukavac o jadu zabavi sekirajući se hoćeš li proći ili nećeš, hoćeš li ispasti na nekoj solaži, da li ćeš to odsvirati baš kao Zele, ko će biti u žiriju, da li da obučeš one teksas farmerke ili kožne tole i maramu ili da jednostavno zajebeš tu priču i posvetiš se sebi i svojoj priči. To obrađivanje mi nekako dođe kao življenje tuđih života.

Jeste li povezani sa okolnim hercegovačkim mjestima (Nevesinje, Gacko, Bileća)? Ima li tamo nekih pokušaja mladih ljudi da se izraze kroz muziku?

Igor Svrdlin: Tanko je to, imali smo na jednoj svirci, nazvanoj DEMONSTRACIJA PROVINCIJE, goste iz Bileće, bend Zenit, i to je to. Mislim da u navedenim mjestima i nema bendova, bar da mi znamo.

Iako nacionalisti vladaju već dvadeset godina, vidimo da se u BiH rađaju i neofašistički pokreti, da se stari fašistički kosturi ponovo vade iz ormara… Ima li ovakvim pojavama mjesta na HC/Punk sceni? Kako se uopšte uspješno boriti protiv nacionalizma i fašizma u BiH?

Igor Svrdlin: Sve je to povezano, sve je to dobro osmišljeno, guraj mržnju među ljude, puni im glavu perifernim i glupim stvarima i onda možeš da se komodaš u svome lopovluku i svojim bahanalijama. To je kod nas postala već istorijska disciplina, disciplina u kojoj se takmiče ovce a sude vukovi. Pričaju o nemogućnosti multietničnosti, a oni su itekako multietnični u svom lopovluku i svojim šatorskim veseljima. U toj priči nema mjesta za punk i rock uopšteno, jer je riječ o dijametralno suprotnom načinu razmišljanja i življenja. Mi kao bend možemo da dopremo do ljudi našim tekstovima, našom muzikom i našim stavom, i trudimo se da bar donekle uspijemo u tome.

Republika Srpska, na moment, neodoljivo podsjeća na latinoameričku diktaturu u kojoj ljudi bivaju hapšeni, ispitivani, praćeni i na razne načine maltretirani samo zato što se javno ne slažu sa politikom režima. Privode se administratori Facebook stranica, banjalučki šetači, građani koji se bore protiv građevinske mafije… Možemo li ovo protumačiti kao paničan strah režima pred skorim padom ili sam preoptimističan?

Igor Svrdlin: Pa ne bih ja tu pravio neku veliku razliku. Nije Dodik ni bolji ni gori od, recimo Lagumdžije, Bakira ili Komšića. Svi su oni u dilu, prave krize, dogovaraju se, pa me ne bi začudilo, tačnije, gotovo sam ubijeđen da Tihić nazove Dodika i kaže mu: de malo poguraj onu svoju priču o referendumu, a ja ću malo o genocidu, idu izbori… I tako se oni vrte u krug, a mi se nešto kofrčimo u sebi, ništa na glas, čućete neko… Mojne tisra, e to je problem. Bojim se da se režim ničega ne boji i mislio sam dugo da ovo što ću sada napisati nikad neću ni pomisliti, a to je da ovo izgleda, na žalost, nije zemlja za nas. Nas ovakve apatične, nevoljne, kompromisne i zatupljene. Narod uporno šatro priziva promjene, a još upornije zaokružuje iste, a nema ‘ljeba da jede. Živi jadi…

U ovakvom okruženju teško da se možete požaliti na manjak inspiracije. Možemo li u ovoj godini očekivati snimanje novih pjesama i neko novo izdanje?

Igor Svrdlin: Inspiracije ne fali, ima je ponekad i na pretek, na žalost. Na žalost u smislu da ti ovakva situacija ne dozvoljava da utoneš u neke fine misli i napišeš neku rahatnu pjesmu, uporno nas sabijaju sve te vijesti, sve crnje od crnjih. Naša melodijski najveselija pjesma govori o ljudima koji su sagradili sve što danas imamo, dakle o današnjim penzionerima, koji su na rubu egzistencije, obespravljeni i poniženi. Što se tiče snimanja, počeli smo raditi singl, pjesmu Ludilo, ostale su još neke sitnice, pa planiramo uraditi neki spot, kao uvod u album koji namjeravamo završiti ove godine, a čiji je radni naslov Ludilo kao odgovor, a  na kojem bi se trebalo naći baksuznih 13 pjesama. Eto malo ekskluzive za kraj. Ljubi Vas i voli Igor Svrdlin, ispred kolektiva HBŠ-a. Budite dobri, pametni i svoji!

Ovaj intervju je dio serijala NOVA SCENA

Oni su bendovi, umjetnici, ljudi koje nećete vidjeti na TV-u, o njima nećete čitati u žutoj štampi, a čitava “scena” opstaje upravo zahvaljujući njihovom predanom i nesebičnom radu. Na ovoj sceni nema novca, samo prijateljstvo, ideje i muzika.

(AbrašMEDIA)

Pročitajte još:

Pank Flojd: Trebamo se držati zajedno i reći ne nacionalizmu!

Nervni slom: Feminizam je itekako potreban sceni

Moca i biznismeni: Socijalni protesti u BiH su najprogresivnije društveno dešavanje u zadnjih 20 godina

Motherpig: Finansijski neisplativ i emotivno diskutabilan projekt

Ženevski dekret: Lajali smo, kritikovali sistem, a nismo bili svjesni koliko nam je fino bilo u odnosu na ono što nas je čekalo

Zadnji popis: Sva životna iskustva oslikavaju se i u bendu

Luka Marijanović: Crustalno Jasno bi trebao biti odgovor na sve ono što nas muči

Erik Murić – Eka, The Dissidents: Krili smo se od regrutacije, spavali pod mostovima u Kelnu…

FakOfBolan: Dok god nema profita koji će posvađati ljude, Paradiso će postojati

Fistra, AK 47: Bitno je direktno se obratiti publici

Maske, Monte Paradiso: Opstajemo zato što smo ostali isti, otvoreni prema ljudima i prijateljski raspoloženi

Daško, Red Union: „Boriti se za pravu stvar, a protiv zla, nikad nije greška“

Hobson’s Choice: Vrijednosti iza kojih čvrsto stojimo su ljubav, poštovanje i prijateljstvo

95th Division: Zatvaranje uma i stvaranje granica nikad nije bilo dobro

Statement Of Hate: Ljudi se mrze onoliko koliko im je ekonomska situacija teška

Deer In The Headlights: Banjaluci treba nezavisni prostor za koncerte

Penny Rimbaud: CRASS je bio nevjerovatno efikasna mašina