Hrabra, nepokolebljiva, vedra žena koju su krasile fizička i duhovna snaga bila je Banjalučanka Vahida Maglajlić. Njena bista nalazi se kod Spomenika palim borcima u Banjaluci, a ona je učestvovala u osnivanju Antifašističkog fronta žena. Hapšena i mučena nikada nije odala saborce. Neravnopravnost žena je osjećala dublje od svojih vršnjakinja i trudila se da stekne obrazovanje jer je smatrala da će to koliko toliko izmjeniti odnos prema njoj kao ženi.
Piše: Ilijana Božić, Impuls
Postala je snažna i uticajna ličnost u porodici i društvu. Naročito se zalagala za emancipaciju žena, bila je sekretar, a zatim i predsjednica Ženskog pokreta u Banjaluci. U napredne ženske organizacije Vahidu je nosila njena lična pobuna protiv života koji joj je bio namijenjen rođenjem u patrijarhalnoj muslimanskoj porodici. Vodile su je želja za slobodom i znanjem.
Ideje je širila među ženama Kozare, Grmeča i Cazina radeći na osnivanju Antifašističkog fronta žena u Podgrmeču. Jednom dok je ženama govorila o borbi protiv neprijatelja i njihovoj jednakosti sa muškarcima jedna žena ju je upitala “A šta će narod reći?”. Tada joj je Vahida odogovorila da ih ne treba biti briga za narod, jer kad ona, kadijina ćerka, može da ide u borbu, zašto ne bi mogle i one. To je motivisalo i ohrabrilo sve druge žene.
Porodica
Kada se spomene prezime Maglajlić većina Banjalučana sjeti se čuvenog kadije i njegove ćerke Vahide. Oni koji su o njima govorili kazivali su da su se u ovoj familiji susretala patrijarhalna i napredna shvatanja. Prvo kadijino dijete bila je Vahida, rođena 17. aprila 1907. godne. Prema onome što je sačuvano u spisima Vahidina razboritost, marljivost i istrajnost bili su protkani vedrinom i harizmom kojom je plijenila sve oko sebe. Njen otac kadija je bio i predsjednik Šerijatskog suda u Banjaluci, a njena majka je bila domaćica i brinula se se o djeci, jer ih je pored Vahide imala još osmoro. Vahida je u svojoj porodici osjetila koliko su život, svijet i ljudi naklonjeni muškarcima nego ženama, pa se od malena trudila da to promijeni. Promjenu je vidjela u obrazovanju. Zato je završila Žensku stručnu školu i to u vrijeme kada je malo Muslimanki sticalo i najelementarnija znanja u osnovnoj školi. Nakon završene škole htjela je da nastavi obrazovanje u Zagrebu. Međutim, otac se usprotivio jer je smatrao da je ženi mjesto u kući. Halima Maglajlić Hadžihalilović je kazivala da su tada za Vahidu nastali dani iskušenja. S jedne strane trebalo je da postupi kako razum i želja nalažu, a s druge strane stajao je otac i patrijarhalni nazori. Ipak, Vahida se pred očevim autoritetom tada pomirila da živi životom koji joj je od rođenja namijenjen, kojim su uglavnom tada živjele i ostale muslimanske djevojke.
Međutim, nije odustajala od težnje za novim, ljepšim i sadržajnijim životom. Na Vahidu su veliki uticaj imala braća, napredni omladinci, pa je tako ona stupila u radnički pokret, prihvatala nove ideje i postala njihov kreator. Sposobna i inteligentna, duboko osjećajna, brzo je uočila vezu između borbe za oslobođenje žena i radničkog pokreta. Radnički dom i predavanja koja su tada tu održavana omogućili su joj da proširi znanja. Međutim, njen društveni rad bio je sputavan obavezama prema porodici. Ona je u to doba nosila zar poštujući patrijarhalna opredjeljenja porodice, a krišom je odlazila na sastanke i družila se sa komunistima. Pokazala je veliku hrabrost skidanjem zara i šišanjem kose na kratko, čime je dokazivala svoju borbu za ravnopravnost žena.
Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i okupacije došao je veoma težak period. Banjaluka je preko noći promijenila izgled i pretvorila se u mračan grad. Bio je uveden policijski čas, pohapšeni su poznatiji Srbi, a Jevreji bivaju deportovani. Kuća porodice Maglajlić u to doba postaje utočište mnogima koji su ilegalno živjeli i radili u Banjaluci. Duša tog rada bila je Vahida.
Na fotografiji iznad je Vahida na vjenčanju svoje sestre Munibe.
Maglajlića kuća
Vahida je kuću u to teško vrijeme pretvorila u skladište hrane, obuće, odjeće, sanitetskog materijala i oružja. Kazivali su da se ponašala kao da joj ne prijeti nikakva opasnost. Dva Vahidina brata već su bili u partizanima, a jedan u ustaškom zatvoru. Policija je često ulazila u kuću i premetala stvari, ali Vahida je u prkos njima skrivala ilegalce, brinula o njima i otpremala ih u partizane. Zarove je uvijek imala u rezervi, a obezbjeđivala je i ključeve nekih ilegalnih stanova u gradu. Kod nje su odsjedali i Đuro Pucar i Rada Vranješević. U Maglajlića kući Vahida je organizovala i radionicu za izrađivanje rublja za borce. Prekrajala je svoje djevojačko ruho, ćilime sa poda je zajedno sa majkom osipala, a vunu je koristila za pletenje džempera, čarapa, i druge odjeće potrebne partizanima. Iz kuće je iznosila skoro sve posteljno rublje. Sanduke sa svojim ruhom potpuno je ispraznila. Domaći svileni vez, namijenjen za posteljinu, iskrojila je u zavoje i sterilizovala prije upućivanja u partizansku bolnicu. Halima Maglajlić Hadžihalilović je pričala da je u doba masovnog ubijanja Srba, kada su i ljudi sa žutim trakama oko ruku odvođeni u logore, Vahida u zaru obilazila grad, prikupIjala hranu, odjeću, radio-aparate, sanitetski materijal i novčane priloge za borce i partizanske porodice, hrabrila i širila ideju otpora protiv okupatora. Imala je značajnu ulogu i u održavanju kurirskih veza u gradu. Obučena u zar održavala je veze u Banjaluci, ali i izvan nje.
Hapšenje
Njena hrabra borba trajala je do oktobra 1941. godine. Vahida je vrijedno radila i danju i noću, sve do tog oktobarskog jutra, kada je uhapšena i odvedena u Crnu kuću, odnosno u ustaški zatvor. Bila je mučena, ali nije podlegla. Vahidin duh je bio toliko snažan da je čak hrabrila žene s kojima je bila u zatvoru. Zabilježeno je da je Halima Maglajlić Hadžihalilović kazala da je tada Vahida ženama govorila:
,,Ne mogu oni nama ništa. Zatvaraju, muče, ubijaju. Ubiće stotine, a hiljade će ustati na otpor. Osvetićemo svaki uzdah, svaku kap krvi! Slušajte kako naši pucaju! Bliži su nego što mi i slutimo.”
Međutim, Ustaše su to primijetile i Vahidu izdvojile u samicu. Dok je bila u samici, ugledni Banjalučani vršili su pritisak na ustašku policiju da se Vahida premjesti iz samice. Uoči odvođenja u Zagreb, na Prijeki ustaški sud, 20. decembra 1941. godine, Vahida Maglajlić i Danica Marić su odlučile da pobjegnu iz zatvora. Prema Haliminim riječima dok je ustaški stražar šetao s druge strane zgrade, one su oprezno skočile, prešle Crkvenu i preko bašta dotrčale Vahidinoj kući. Prema njenom kazivanju tu su s presvukle i produžile kroz grad, oprezno, da ne izazovu sumnju. Danica Marić je pričala o njihovom prijateljstvu u zatvoru. Marićeva se sjećala da je Vahida tada bila izmučena, otečenih nogu i lica, ispijena sa velikim modrim podočnjacima, i zavijenog vrata, što su bile posljedice ustaškog mučenja.
“Odmah smo se sprijateljile. Zajedno smo provele nešto oko dvanaest dana. Vahida je bila svjesna težine svog položaja, ali ni jednog momenta nisam osjetila da se demoralisala. Do kraja je ostala energična i vedra. Predložila je da bježimo, jer su nam ustaše stavile do znanja da ćemo ići u Zagreb, na Prijeki ustaški sud”.
Marićeva je posvjedočila u kasnijim razgovorima da su se u zatvoru kada su čule za plan Ustaša počele spremati za bijeg. Kako je kazala Vahida je u tome pokazala snalažljivost i hrabrost. Dobro je proučila položaj zatvora i stranu na koju treba bježati. Iz dana u dan, prstima je rasklimavala eksere na zakovanim vratima dok ih nije podesila da se mogu iščupati. O oslabljene eksere u vratima je kačila odjeću da prikrije tragove. Marićeva je objasnila da su uoči njihovog odvođenja na Prijeki sud ustaše slavile neki praznik. Dok je ustaški stražar šetao s druge strane zgrade, prema njenim riječima, Vahida je uklonila daske s prozora, pogledala okolo i napolje izbacila jastuk. Pošto niko nije primijetio pad jastuka, Vahida je prva skočila, držeći torbu u ruci, a za njom i Marićeva.
“Potrčale smo, preskočile neke tarabe i zadihane stigle do rječice Crkvene. Snijeg je gusto padao i zasipao naše tragove. Pregazile smo skoro zaleđenu rječicu i bježale dalje, preko bašta koje je Vahida odlično poznavala. Odjednom sam primijetila da sam bosa, da su moje raskvašene cipele ostale negdje u snijegu. Vahida je bila snalažljiva pa se izula i sa cipelama u ruci pregazila vodu. Premorene i ozeble dotrčale smo pod prozore njezine kuće”.
Prošle su kraj pojačane ustaško-njemačke straže na mostu preko Vrbasa, a potom produžile manje osvijetljenim ulicama prema Gornjem Šeheru. Gore su se krile u kući Zaima Hadžiisakovića, a potom su otišle na Ponir i dalje.
Međutim, prema drugim izvorima Vahidin bijeg je izgledao drugačije. Drugi izvori tvrde da je bijeg bio ranije dogovoren.
Zalaganje
Gdje god je bila, Vahida je vrijedno radila. Njegovala je ranjenike, radila sa ženama i organizovala masovnu pomoć vojsci. U srpskim, muslimanskim i hrvatskim selima dočekivana je s ljubavlju. I u najtežim časovima znala je naći riječi koje su u srcima drugih rasplamsavale oduševljenje za borbu. Njen brat Ekrem se sjećao kako je kao mladić često dolazio u sukob sa ocem, a kako mu je Vahida tada prilazila. Govorio je “Da bih olakšao sebi, a ujedno pridobio mlađu braću i sestru za radnički pokret, Vahidi sam objasnio u čemu je sukob između oca i mene, i postepeno, dajući joj literaturu i objašnjavajući smisao i svrhu borbe radnog naroda, uveo je u red boraca radničkog pokreta. To je bio početak njenog saznanja o radničkom pokretu i radu KPJ”.
Vahida Maglajlić je u doba svog rada objavila članak “Istina o životu Muslimanke”. Nosila je u sebi snagu i vjeru u bolji život. Ruža Maglajlić je zabilježila da je Vahida nastojala da kod žena probudi svijest o njihovoj ravnopravnosti i teškom položaju, kako u porodici i braku, tako i u društvu. U svim nastojanjima bila je uporna i dosljedna. Koristila se živim riječima, literaturom, predavanjima i ličnim kontaktima, služeći se uvijek primjerima iz svakidašnjeg života.
Vahidin san je bio da bude u borbenoj jedinici. Smatrala je da samo u borbi licem u lice sa neprijateljima može dati sebe. Želja joj se ispunila u Livnu, kad je stupila u Drugu krajišku brigadu. Uvijek je nosila hlače, a o pojasu pištolj.
Smrt
Vahida Maglajlić je poginula kod Novog Grada 1943. godine. Tada su Nijemci opkolili štab Dvanaeste brigade. Partizani su prihvatili borbu i dugo davali otpor da se obruč ne bi zatvorio. U toku noći neke jedinice su se probile kroz neprijateljske linije. Sa Zorom Kovačević i još nekima Vahida je pokušala da umakne iz obruča. Kretali se uz potok koji je tekao u podnožju brda. Primjećeni su i pokošeni iz neprijateljskog mitraljeza. Istog dana drugovi su je pronašli u jarku, zgrčenu. Bila je licem okrenuta zemlji. Metak joj je prošao kroz srce napravivši veliku ranu.
