Nalazimo se u prostorijama BH radija 1, BHTV i FTV, gdje razgovaramo o slobodi medija sa Igorom Božovićem, novinarom ove kuće.
Razgovarao Husein Oručević, AbrašMEDIA
Jučer smo imali jedan susret, za koji mislim da je izuzetno važan kada je riječ o novinarstvu, kada je riječ o onome kako mi informiramo, kako radi naš javni servis, kako rade privatni mediji, elektronski, ali i portali kojih ima puno u Mostaru i u Bosni i Hercegovini. Govorili smo o slobodi medija u BiH i da li ta sloboda medija uopće postoji. Da li postoji sloboda medija u Bosni i Hercegovini?
Mislim da smo jučer već načeli tu temu i da dosta nas kolega razmišljamo vrlo slično. Sloboda medija postoji u Bosni i Hercegovini u onoj mjeri koliko je novinar spreman podmetati vlastita leđa, jer bez postojanja adekvatnih zakonskih okvira, bez postojanja nekog generalnog novinarskog ceha, iako postoji Vijeće za tisak, iako postoji RAK, dakle bez postojanja nekog ceha struke, u tom nekakvom ozračju moramo mi novinari podmetati leđa, dakle koliko smo mi etički potkovani, koliko smo naslijedili i naučili neke uzuse. Ja se ne mogu pohvaliti da sam baš uvijek novinarski ispravan, ali sam imao dobru podlogu baš ovdje na BH radiju. Ranije sam radio u par tiskovina i naučio sam, dakle, od neke stare ekipe, koja je nekad radila na RTV Sarajevo pa sam nekako usvojio pravila ponašanja, pa danas evo kažu stručnjak sam. Nisam stručnjak, nego imam dosta iskustva u novinarskom poslu. Svodi se na to da novinari moraju sami imati moralnu i etičku granicu svoga ponašanja i svoga rada.
Koliko je u stvari to težak posao, kada govoriš o tako osobnoj autocenzuri? Etičkog kodeksa u ovom trenutku nad nama i nad našom glavom nema. Niko ne pazi šta ćemo mi i na koji način ćemo to reći, ne sankcioniraju se određene stvari koje različiti mediji i novinari svakodnevno objavljuju. Fake informacije su nešto što nas svakodnevno zapljuskuje. Kako se nositi kao čovjek, ne samo kao novinar, sa tim šta ćeš i na koji način prezentirati javnosti? Da li se bojiš nekada zbog infomacije koju treba da proslijediš u eter?
Znam doći u dileme kako prezentirati neku informaciju, a da ona ne izazove bunt. Nerijetko u posljednje vrijeme borci, branitelji, a sama činjenica da uvijek govorimo dvojezično borci i branitelji, stavlja akcent na tu našu dilemu kako prezentirati infrmaciju, kada njih pratimo nerijetko se dogode pitanja, izjave, stvari koje da pustimo u javnost vjerojatno bi izazvale veći rat, nego ono što pokušavamo dobiti i ostvariti svi skupa za njih. Moje su najveće dileme kad radim priču „malih“ ljudi koji jednostavno ne razmišljaju o onome što govore i ne razmišljaju da mogu dobiti kontraefekt. Oni kad pogledaju, ne toliko daleko od svog vlastitog dvorišta, možda vide neke stvari bolnije i tužnije nego mi novinari. Evo, igrom slučaja pokrivamo prostor cijele Hercegovine, dakle, ni istočne ni središnje ni zapadne, nego pokrivamo jedan veliki prostor pa vidimo malo više, pa imamo neki, rekao bih, s visoka pogled, ali dođe tako nekako, kada imaš više imputa pa onda možeš i donijeti neki generalniji sud o Bosni i Hercegovini i ljudima koji ovdje žive.
Da li su mediji u Bosni i Hercegovini siromašni i zašto? Ako jesu, a pretpostavljam da će takav biti odgovor, jer ja vidim kako žive novinari, kako plaće kasne i kako ih se u BiH kao profesiju, u suštini, omalovažava. Je li siromaštvo, opće bosanskohercegovačko, „stislo“ i tog novinara danas, da to tako nazovem, i kako neimanje financijske potpore utječe na to kako informira?
Rekao bih da u novinarstvu generalno kruži velika količina novca. Međutim, kako je novinarstvo jedan prilično skup hobi, to može potvrditi bilo koji kamerman, bilo koji fotagraf, svi mi imamo dosta vlastite opreme, dosta toga nečega što je skupo za održavanje, skupo je plaćati pretplate mobilnim operaterima, skupo je plaćati ADSL, Wi-Fi i slične stvari, skupo je u krajnjoj liniji, ja to kažem, najveći problem je kod novinara na televiziji, skupo se svaki dan našminkati i pojaviti u drugom odijelu, da ti ne zamjere slušatelji i gledatelji. Skupo je pojaviti se u državnim institucijama, u institucijama Vlade Federacije, bilo gdje, gdje se zna da ne možeš doći u bilo kakvoj garderobi, da će te pogledati i vratiti ako nisi adekvatno odjeven. Dakle, šta onda ostane novinaru, od čega će jesti, od čega će platiti vodu, struju, od čega će se okupati da bude čist. E, to je već drugi padež i tu se već dolazi do nekih pitanja pritiska na novinare, tako da dosta naših stranaka, dosta naših gospodarstvenika je uzelo sebi za pravo da više ne prijeti novinarima fizički. Rijetko kada ćete danas doživjeti neku izravnu prijetnju, iako je ranijih godina i toga bilo, a danas se sve svodi na to da ću ti ukinuti reklamu, ukinuti ću ti baner, nećemo ti plaćati pretplatu. Evo konkretno kod nas na javnom servisu, dakle, svelo se na finansijski pritisak, svelo se možda na najbolniji način psihološkog pritiska na novinare, mogu li od prvog do prvog.
Kada govorimo o slobodi medija neizostavno se, još iz školskih klupa ili sa studija, kada govorimo o novinskim studijima, ali i svih onih koje nas pokušavaju naučiti kako informirati javnost i kako komunicirati sa javnošću, pokušava naći metoda objektivnog slijeda, dakle, objektivne priče koju prezentiramo javnosti. Da li ta objektivna priča uopće postoji, da li je ona, na neki način, iskrivljena našim subjektivnim viđenjem i koliko na nju utječe sve ono okruženje koje imamo u Bosni i Hercegovini, za koje moram reći da je vrlo često tegobno?
Ja uvijek kažem da pitanje istine, dakle fizičke istine kako stvari jesu i pitanje objektivnosti su stvarno akademska pitanja i nešto o čemu treba raspravljati na sveučilišnim visokoškolskim ustanovama. Teško je objasniti, čak i našim visokoobrazovanim političarima i gospodarstvenicima, da objektivnost i istina nisu isto. Objektivnost uvijek ima prizmu prvo novinarsku, dakle, moga i tvoga svjetonazora, svaki od nas ima neko svoje viđenje stvarnosti; drugo, ima uredničku, jer ponovno urednik i njegov kolegij ima svoju neku prizmu i treća je financijska. Dakle, prizmu onih uvjeta koje je financijer nekog medija dao, šta može ići u javnost, a šta ne može. Ostaje jedan prilično filtrirani proizvod koji nije ni nalik stvarnosti, ali ja zato kažem konkretno u Hercegovačko-neretvanskoj županiji imamo veliki broj medija, što nije loše. Iako kažu, ko će vas sve isfinancirati, nije to loše, zato što, ako ništa, iz velikog broja tih informacija krajnji čitatelj može iz dva-tri medija dobiti neku srednju sliku. Ja kažem, nikad od jednog medija ne treba pratiti informaciju i nije loše da ljudi uvijek gledaju dva dnevnika, kako se to u nas često dogodi naveče pa prebacim i nastavim istu temu pratiti na drugom dnevniku, zato da se dobije jedna srednja, vlastita, rekao bih, informacija iz sve te naše kakofonije.
Čak i u Jugoslaviji, dobro se sjećam svojih u porodici, kupovale su se uglavnom tri različite vrste novina, koje su, kada se pročita tekst o nekom događaju, onda kada kroz tri novine prođete, Oslobođenje, Vijesnik i Politiku, dobijete neku srednju sliku, koja je najbliža stvarnosti.
Bilo je dobro da smo mi naučeni na takav način razmišljati. To je čitanje onako kako bi trebalo. Što kažu, novine se pravilno čitaju straga. Ja mislim da današnjoj publici, koja stasava, treba malo iskustva, treba ih malo naučiti kako da ponovno čitaju, da se nekako izvuku iz onog instagramskog, malo skrolaš, malo klikneš, pa ti se nešto sviđa, ne sviđa, ali ništa ne čitaš pri tom, samo gledaš slike.
Porazgovarajmo o autocenzuri. Nju smo malo dodirnuli na početku našeg razgovora, ali ona je meni krajnje zanimljiv fenomen. Kako to da mi u jednome trenutku čitajući tu vijest, odnosno, ono što želimo da pripremimo, počnemo da razmišljamo kako to vidi društvo, je li to neka opcija koja daje opis stvarnosti i da li se to slaže sa mojim stavovima i koliko su uopće ti moji stavovi u prenošenju određene informacije važni? Šta ja to isključujem, a šta ja to puštam u informaciji? Tu govorimo o jednom subjektivnom i onom našem osjećaju stvarnosti i želji da prenesemo određenu priču. Kako se ti s tim boriš?
Ja bih se tu pozvao na četiri osnovne zadaće novinarstva. Jedna, prilično zaboravljena, svi se uvijek lako sjetimo prvih triju, je društveni angažman. Svaki novinar ima zadaću, ima nekakav postulat, mislim da je to kod osoba koje se žele baviti novinarstvom dosta izražena osobina, društveni angažman. Svi mladi novinari žive na način da žele promijeniti svijet, žele na barikade, žele sve srušiti, idemo, revolucija… Malo se to otupi s godinama, upravo, s iskustvom. Ja se bavim novinarstvom trinaest godina, kad kažem bavim, bilo je i razdoblja prije diplome, tako da ne mogu reći da sam bio novinar. U svih tih trinaest godina dosta sam naučio, a ono što sam najbolje naučio je autocenzura. Ja neću nikad sakriti da ima autocenzure, ali nastojim je podvesti pod neka svoja liberalna viđenja svijeta, mada kažu da je liberal najveći protivnik bh. društva, upravo zato što dosta stvari želi pustiti na vidjelo, iliti sve na sunce. Imam i ja u dosta prilika stvari neke koje prešutim, možda ne bih trebao, ali opet kad razmislim koliko zla neka informacija koju bih pustio može donijeti, bolje neke stvari prešutjeti u ovoj BiH, koja nažalost ima tri, četiri istine.
Ovaj razgovor vodimo u studiju BH radija 1, odnosno ovoj mostarskoj filijali, ove bh. javne medijske institucije, javnog servisa, koji se nalazi u ozbiljnoj krizi. Ti si čovjek, zajedno sa svim ovima koji se nalaze u redakciji u Mostaru, koji jako dobro zna da je javni servis u najkatastrofalnijem stanju, kada je riječ o javnim servisima u Evropi. Šta to katastrofalno stanje znači za tebe i ljude koji ovdje rade i da li ga možemo prevazići?
Ja u ovom trenutku moram podsjetiti kako to katastrofalno stanje izgleda. Imamo dva entitetska javna elektronska medija RTRS i Federalnu televiziju i imamo jedan, rekao bih, još uvijek, a nadam se i u budućnosti da ćemo opstati krovni javni RTV servis BHRT, odnosno pravilnim imenom Radio-televiziju Bosne i Hercegovine. Novac prikupljaju entitetski operateri i taj novac se prema određenim, davno već uvriježenim pravilima, raspodjeljuje unutar javnoga servisa. Nažalost, posljednjih godina, zbog izlaska iz zakonskih okvira, svih mogućih koje smo imali nakon rata, ta se kriza produbila do mjere da Radio-televizija Bosne i Hercegovine danas ima problema čak i plaćati neke osnovne režije. To se svakodnevno sve više osjeti na našem radu, međutim, mi nastojimo uvijek biti, ono što kažu, nasmijani, da to naši slušatelji i gledatelji ne primjete, a mislim da jednostavno dijelimo sudbinu svih ljudi u Bosni i Hercegovini i ponekad svima nama dođe ono – zašto i mi ne bismo otišli vani – ali imamo taj neki kapric da ostanemo i da se trudimo da popravimo stvari nabolje. Javnom servisu je itekako potrebna reforma. Možda ta reforma ne bi trebala biti kako se u politici stalno govori, negdje je možda između svih ovih ideja jednoobraznog sustava koji treba zadržati i koji smo već naslijedili i godinama radimo u njemu, između ovih ideja nacionalnih kanala, negdje sve između toga, treba malo kompromisa i s jedne i s druge strane, a reforma je sigurno nužna. To govori samo činjenica da mi već godinama ne možemo uživati u svim onim blagoslovima u kojima Europa uživa, tipa digitalizacije i slično.