Sunčica Barišić je techno izvođačica i producentica, poznatija pod imenom Insolate. Na sceni je prisutna punih 20 godina, a nastupala je diljem svijeta na mjestima kao što su Berghain, Rex, Tresor, Club d’Anvers, Tomorrowland, Dimensions, Exit Fest. U suradnji sa švedskom izdavačkom kućom Proletarijat početkom marta objavit će novi EP ‘Sloboda’ koji je posvetila svom djedu, partizanskom borcu. U vremenu u kojem i društveno angažirani bendovi odbijaju javno izraziti politički stav ova ploča predstavlja mali incident na našoj glazbenoj sceni samim tim što se jasno ideološki opredjeljuje. S Insolate smo razgovarali o antifašizmu i ljepotama techno glazbe.
Kako je došlo do suradnje s izdavačkom kućom Proletarijat? Tko se krije iza ovog imena i otkud zanimanje za našu slavnu socijalističku prošlost?
Iza izdavačke kuće Proletarijat se krije DJ i producent Sev Dah koji je porijeklom iz Sarajeva, ali većinu svog odraslog života živi u Švedskoj. Kako sam kaže, izdavačka kuća poštuje povijesnu prošlost zemlje i njezine narode, borbu protiv okupacije i borbu za slobodu. Label je nastao upravo iz otpora prema sve većem porastu fašizma u svijetu posljednjih nekoliko godina i želio je onime čime može najglasnije odjeknuti – technom – pokrenuti otpor protiv toga. Antifašističkom pokretu definitivno dajemo premalo javnog prostora, a mladi uglavnom ne znaju da su to temelji na kojima smo izgradili naše društvo. A nas dvoje smo već dugi niz godina prijatelji i kolege, često puštamo pjesme onoga drugoga u našim DJ setovima. Do sada je Sev Dah izdavao samo svoje pjesme na Proletarijatu i ovo je prva ikada suradnja s nekim drugim izvođačem. Kada sam dobila poziv, s veseljem sam se odazvala i jako sam ponosna na njega jer je posvećen iznimno važnoj osobi u mom životu – mom djedu.
Tko je bio vaš djed?
Moj djed Josip rođen je 1927. u selu Ljeskovici. Pridružio se partizanima 1943., a u vojsci je ostao i poslije rata te se dalje nastavio školovati. U vojsci je prošao mnoga mjesta, od Bjelovara, Kragujevca, Vinkovaca, Osijeka pa sve do Makedonije. Imao je čin potpukovnika i na mnogim slikama sam ga vidjela kako ponosno jaše svoga konja i prelazi preko planina i nizina. On je bio častan, odvažan i veseo čovjek koji je prije svega volio svoju obitelj, a ona je njega obožavala zbog pozitivne energije koju je isijavao. Bio je uvijek raspoložen za pjesmu i ples, i ja sam jako voljela provoditi vrijeme s njim. Do svoje 80. godine je bio aktivan, volio je ići na ples i družiti se.
Trake na EP-u nose nazive ‘Sloboda’, ‘Ponos’ i ‘Murva’. Što predstavlja drvo murve?
Drvo murve ili dud, kako smo ga mi zvali, raslo je pored kuće moga djeda i bake. Kao djevojčica puno vremena sam provodila s njima, pogotovo ljetne praznike, i znali smo provoditi večeri skupljajući njegove slatke plodove i uživati u njima zavaljeni u hlad koji nam je pružao u ljetnim večerima. Puno je lijepih uspomena nastalo ispod tog duda, zbog kojih mi i danas zatreperi srce. ‘Sloboda’ i ‘Ponos’ su također usko vezani uz moga djeda i cijelu moju obitelj. Zanimljivo je i to što su osim svih pjesama koje su posvećene mom djedu i imaju veze s našim životima, također i sve slike na omotu ploče fotografije mog djeda iz starih obiteljskih albuma.
U glazbi prednost nad društveno angažiranim temama obično drži rock’n’roll, dok se elektronička glazba često etiketira kao eskapizam i puka zabava. Je li ‘Sloboda’ nastala kako bi, između ostalog, razbila te predrasude?
EP ‘Sloboda’ je odgovor na sve zajedljivosti oko techno glazbe. Mislim da ljudi techno glazbu krivo percipiraju: ona je zapravo punk novog doba. Techno glazba je jako društveno angažirana i za razliku od punka koji je kao pokret 1970-ih svoj bunt iskazivao kroz tekstove pjesama, techno glazba pristupa društvenom angažmanu na drugi način. Techno vas poziva da dođete i uživate u glazbi, u svojoj vlastitoj slobodi. Na techno partyjima vlada samo ljubav, nema razlika, svi smo jednaki i svatko je spreman pomoći. Zbog toga smatram da je techno glazba društveni angažman 21. stoljeća.
Reklo bi se da je na klupskoj sceni situaciji nešto bolja nego na gitarskoj. Koji su problemi s vaše strane terena?
Na techno sceni problemi uvijek postoje. Počnimo od toga da su techno glazba i rave pokret izrasli iz undergrounda pa se on i dalje trudi ostati u undergroundu jer to je temelj. No zbog popularizacije, raznih promotora i komercijalizacije techno lagano odlazi u mainstream, što ni za artiste ni za scenu nije dobro. Dolazimo do toga da promotori samo žele prodati određenu količinu ‘proizvoda’ i zaraditi što više novca, ne unapređujući tako scenu i ne čineći dobro nikome osim svom džepu. Tako postavljeni temelji se brzo ruše i, kao što se sve u životu odvija u ciklusima, možda će biti potreban jedan novi ciklus kako bismo techno vratili odakle je i krenuo – u underground.
Rave kultura ne trpi rasizam, šovinizam, homofobiju. Da li se to mijenja s druge strane pulta, kada to postane posao? Jeste li dosad naišli na rodnu diskriminaciju?
Upravo ste ovim pitanjem dotaknuli, rekla bih, srž problema klupske scene. A tako je, sigurna sam, i u drugim profesijama. I dalje je rodno uvjetovana diskriminacija temeljni problem elektronske scene. Ja kao žena moram raditi tri puta bolje od svojih muških kolega da bih bila priznata. Mene kao ženu kolege i dalje podcjenjuju, misle da imam cijeli tim muških kolega koji su moje zaleđe. A istina je da iza sebe imam obitelj: imam majku koja je moja najveća podrška u životu, sestru koja me prati i bodri od samih početaka, i mog životnog i poslovnog partnera Marka, poznatijeg pod imenom Volster. Dakle, sve radim sama. Tako sam i krenula sa 16 godina kao klinka koja se mučila s gramofonima, da bih danas, 20 godina kasnije, dijelila pult s najvećim techno DJ imenima. No za to je trebalo upornosti, strpljenja i puno rada. I bilo je potrebno objasniti majci da ću ja, kao diplomirana ekonomistica, kruh zarađivati baveći se glazbom, a ne marketingom.