Krčenje šuma, gubitak i fragmentacija staništa su međusobno povezani i uzrokuju kontinuiranu krizu bioraznolikosti, a hidroenergija je kriva za veći dio ove degradacije. U nizinskim tropskim šumama, zbog riječnih brana obično poplave ogromne površine nizinskih područja, dok prijašnji vrhovi grebena često postaju otočne šumske površine.
U novoj studiji naučnici sa UEA (Univerzitet East Anglia) te iz Portugala i Brazila koristili su teoriju mreža kako bi shvatili kako otočna fragmentacija staništa utječe na biološku raznolikost tropskih šuma. Prema ovom pristupu, otoci staništa i vrste su povezane jedinice na razini cijelog krajolika, predstavljajući time mrežu vrsta-staništa.
Autori su proučavali 22 staništa, koja su predstavljala šumske otoke i tri neprekinuta šumska područja stvorena hidroelektranom Balbina, jednom od najvećih u Južnoj Americi. Šest stotina i osam (608) ispitanih vrsta predstavljalo je osam bioloških skupina: sisari srednje veličine do velikih sisara; mali sisari koji ne lete; prizemne ptice; gušteri; žabe; balegari; pčele orhideje (euglossine pčele) i drveće.
Studija je pokazala rasprostranjeno izumiranje vrsta, osobito vrsta s velikim tijelom, ali to je variralo između različitih grupa biljaka, kičmenjaka i beskičmenjaka. Veličina otoka određivala je postojanost raznolikosti vrsta, gdje je najveći procenat raznolikosti uočen na samo nekoliko otoka.
Velike površine tropskih šuma postaju sve rjeđe kako se parčaju i izoliraju u mala staništa. Uklanjanje većih šumskih područja imat će najveći utjecaj, i vjerojatno izazvati sekundarna izumiranja vrsta koje se javljaju samo na jednom mjestu ili onih vrsta koje zauzimaju veći raspon prostora.
Suprotno tome, male šumske površine proporcionalno sadrže više vrsta nego jedan ili nekoliko većih dijelova jednake ukupne površine, tako da se očekuje da će gubitak i manjih područja uzrokovati sekundarna izumiranja.
Carlos Peres, koautor studije i profesor okolišnih studija na UEA smatra da upornom izgradnjom golemih rezervoara hidroelektrana pod zastavom ‘zelene’ energije, naročito u tropskim zemljama, predstavlja dvostruku opasnost jer se gubi i jedinstvena bioraznolikost nizina i zalihe ugljika u sada poplavljenim područjima prijašnjih šuma. Dodatno, takve radnje stvaraju snažnu pumpu metana, kao i ogromne financijske troškove mega-brana u poređenju sa troškovima difuzne elektrifikacije na licu mjesta koja se temelji na obnovljivim izvorima energije s malim utjecajem.
Peres zaključuje da je potreban puno bolji strateški dijalog između održive energetske sigurnosti i očuvanja biološke raznolikosti, osobito u svjetski najraznolikijim ekonomijama u razvoju.
Ovo istraživanje predstavlja saradnju između UEA u UK; Istraživačkog centra za biološku raznolikost i genetske resurse (CIBIO) i Univerziteta u Portu, u Portugalu; Istraživačkog instituta Botaničkog vrta Rio de Janeira; Državnog univerziteta u Santa Cruzu; Državnog univerziteta Mato Grosso; i Farroupilha Federalnog instituta za edukaciju, nauku i tehnologiju, u Brazilu. Istraživanje ne bi bilo moguće bez logističke podrške koju je pružilo osoblje Biološkog rezervata (REBIO) u Uatumãu.
Izvor: ScienceDaily
Prevod: AbrašMEDIA