Borba protiv stvarne opasnosti u interesu građana i javnog zdravlja ili policijski „lov na vještice“ po internetu tokom pandemije virusa korona? Na ova i slična pitanja još nema zvaničnih odgovora, iako stručnjaci za medije i politički analitičari navode da je neophodno da nadležne policijske agencije i pravosudne institucije objasne građanima zašto su proteklih mjeseci istraživali korisnike interneta u Bosni i Hercegovini.
Piše: Arnes Grbešić, MEDIACENTAR
Za to postoji više razloga, jer skrivanje podataka o istragama na portalima i društvenim mrežama, pokrenutim zbog izazivanja panike, objavljivanja dezinformacija ili poziva na građansku neposlušnost, izaziva niz sumnji o mogućem kažnjavanju kritičara vlasti, ugrožavanju slobode izražavanja, sprečavanju građana u širenja informacija i drugim nedemokratskim metodama.
Brojne spekulacije mogu prekinuti potpune informacije kakve nije bilo moguće dobiti od rukovodilaca Federalne uprave policije (FUP).
U ovoj policijskoj agenciji ne žele detaljnije da govore o slučajevima koje su prijavljivali tužilaštvima zbog širenja panike i lažnih vijesti na različitim internetskim platformama.
Još uvijek nije poznato što su pripadnici FUP-a, nedugo nakon početka uvođenja različitih zabrana i ograničenja zbog suzbijanja širenja bolesti koju uzrokuje COVID-19, ocijenili kao dizanje panike ili objavljivanje lažnih vijesti.
Uvođenje vanrednih mjera u BiH je započelo sredinom marta i do kraja do tog mjeseca, prema ranijim istupima u medijima Ensada Kormana, zamjenika direktora FUP-a, ova policijska agencija je istraživala nekoliko takvih slučajeva.
“Imamo zadokumentovanih pet slučajeva koji su predati tužilaštvima na dalje postupanje. Radimo po Krivičnom zakonu Federacije BiH, ali i po ostalim krivičnim zakonima u saradnji s tužilaštvima u našoj zemlji”, rekao je krajem marta Korman za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Visoki policijski zvaničnik je tada kazao i da “građani moraju da shvate da je stanje nesreće drugo po jačini stanja, odmah iza proglašavanja ratnog stanja.”
Upozorio je i da u takvoj situaciji policija ima “mogućnost za agresivnije sprovođenje Krivičnog zakona Federacije kada je u pitanju kažnjavanje onih koji šire paniku”, te pozvao “tužilaštva širom BiH da po hitnom postupku rade ove predmete.”
Dva i po mjeseca kasnije, u kabinetu policijskog zamjenika nije bilo moguće saznati ni kojim tužilaštvima su tada predati slučajevi koji su privukli pažnju istražilaca.
„U skladu sa vašim upitom obavještavamo vas da je u toku trajanja proglašenog stanja nesreće prouzrokovanog pojavom pandemije koronavirusa, Federalna uprava policije zaprimila određeni broj prijava pravnih i fizičkih lica koje se odnose na širenje panike posredstvom interneta, odnosno portala i društvenih mreža, širenje dezinformacija, te pozivanje na neposluh građana u poštivanju naredbi i mjera donijetih od strane nadležnih organa. U navedenim slučajevima, ukoliko su uočeni elementi nekog od krivičnih djela propisanih zakonima Bosne i Hercegovine, policijski službenici ove Uprave su blagovremeno informisali nadležno tužilaštvo, te poduzeli mjere i radnje iz svoje nadležnosti u skladu sa uputama postupajućih tužitelja.“
Krajem marta Korman, međutim, nije spominjao istrage po „prijavama pravnih i fizičkih lica“, nego je pojašnjavao da je imenovan tim za “cyber criminal” koji će pratiti sve portale.
Iz prethodnog odgovora FUP-a nije postalo ništa jasnije koje je slučajeve policija označila kao izazivanje panike, objavljivanje lažnih vijesti ili poziv na građansku neposlušnost prema odlukama vlasti.
Izbjegavanje objavljivanja konkretnijih informacija o policijskim istragama na društvenim mrežama i portalima ostavlja dosta prostora za sumnje o eventualnom kažnjavanju građana zbog „digitalnih“ kritika predstavnika vlasti, medicinskih ustanova, same policije i drugih javnih službi na račun njihovog rada tokom pandemije koronavirusa.
Optužbe za širenje panike u situaciji kada je ugroženo zdravlje stanovništva su vrlo ozbiljne, ističe univerzitetski profesor Enes Osmančević za koga je neprihvatljiv izostanak detaljnijeg informiranja javnosti poslije policijske povrde o „dokumentovanju takvih slučajeva“ i prijava nadležnim tužilaštvima.
„Ako je riječ o optužbama za širenje panike i ako se radi o policijskim intervencijama, onda bi, naravno, bilo logično i da se, ukoliko nije moguće odmah, sigurno nakon nekog vremena dozna o čemu je tu zapravo riječ. Mislim da svako kašnjenje ili skrivanje informacija upućuje na zaključak da je riječ o ishitrenoj reakciji, možda reagovanju ljudi koji nisu bili kompetentni da vagaju tako delikatne situacije i optužbe o širenju panike“, kaže Osmančević.
Građani su uskraćeni za informacije o istragama na portalima i društvenim mrežama zbog nedovoljne transparentnosti policije, kaže Tanja Topić, politička analitičarka iz Banjaluke.
„Naše osnovno pravo je da znamo šta se dešava u ovom slučaju. Iz mog ugla je vrlo problematično na koji način će se mjeriti ili određivati širenje panike, a s druge strane koji je to autoritet koji će odrediti da li je neko širio paniku ili ne. U svakom slučaju je neophodno više transparentnosti i pojašnjenja. Mislim da je za to jedini mogući način da mediji vrše pritisak na autoritete vlasti da se dođe do odgovora na to pitanje“, veli Topić.
Da je u ovom konkretnom slučaju manjak transparentnosti nedopustiv, smatra i Emir Zulejhić, član uredničkog kolegija portala „Raskrinkavanje“, koji se bavi i praćenjem informacija u medijima i na društvenim mrežama tokom pandemije virusa korona.
„Iako su ovakve odluke same po sebi sporne sa aspekta demokratskih procesa i normi, ukoliko su već donesene, onda je zaista neophodno da cjelokupan proces bude u potpunosti transparentan zbog toga što se odluke tiču izuzetno osjetljive teme. Jako je bitno da je šira javnost upoznata sa detaljima svakog pojedinačnog slučaja primjenjivanja odluka o sankcionisanju objavljivanja dezinformacija, odnosno širenja panike. Sve drugo osim potpune transparentnosti ostavlja prostor za opravdanju sumnju o zloupotrebama tih odluka. Ukoliko ne znamo šta je sadržaj objava zbog kojih su neke osobe sankcionisane, onda ne možemo biti ni sigurni da se iza takvih odluka zapravo ne krije ograničavanje slobode mišljenja, to jest zastrašivanje i progon aktivista i kritičara vlasti“, kaže Zulejhić.
Enes Osmančević, profesor na odsjecima novinarstva u Tuzli i Sarajevu, objašnjava i da je ekspertima teško razlikovati da li se radi o „smišljenom ili nenamjernom širenju panike, nesmotrenosti, prenaglašavanju ili mogućoj zloupotrebi slobode govora.“
“U svakom slučaju predstavnici vlasti morali bi voditi više računa o temeljnim ljudskim slobodama, naravno, uključujuči i pravo na primanje i širenje informacija, odnosno slobodu govora pojedinca. Ono što možemo reći da je ovdje riječ o jednom visokom stupnju neodgovornosti ljudi iz policijskih i pravosudnih struktura i da bi se njima moglo prebaciti da oni svojim neodgovornim postupcima pridonose širenju nesigurnosti, a možda čak i panike. Svi smo svjedoci da je vlast bila puno neodgovornija od građana, jer imali smo brojne afere, ozbiljne optužbe za kriminal sa milionskim posljedicama”, naglašava Osmančević.
Tako razmišlja i Tanja Topić koja podsjeća na ponašanje policije Republike Srpske (RS) tokom vanrednog stanja, te ističe da za nju izazivanje panike predstavlja izvođenje dugih cijevi na ulice.
“Da li se dugim cijevima rješava pitanje savladavanja virusa ili se šalje upravo ta poruka kojom se uliva strah? Samom uredbom o širenju panike nastale su opasnost i sumnja da će se na udaru naći neistomišljenici, odnosno oni ljudi koji se vrlo kritički odnose prema postupcima i ponašanju prema vlasti. Pogotovo je to izraženo u onim društvima u kojima je taj policijski aparat postavljen represivnije nego što je u demokratskim društvima. U prvim danima u RS dešavalo se da su se na udaru našli ljudi zbog objava na Fejzbuku, gdje su, zapravo, pokazali stanje kakvo jeste u zdravstvenom sistemu i prikazali sve slabosti bez uljepšavanja, ali s obzirom da su dolazili iz takozvanog drugog političkog tabora, našli su se na udaru te uredbe”, kaže Topić.
Izostanak pravovremenog i objektivnog informisanja o policijskim istragama usmjerenim ka korisnicima interneta pod optužbama da izazivaju paniku i šire dezinformacije otvara i druga pitanja koja traže potpune odgovore.
Neophodno je razjasniti i brojne nedoumice koje stvaraju spomenute policijske optužbe.
„Javnost nije upoznata sa informacijama ko i na koji način prati online prostor; nije jasno da li nadležna tijela postupaju po prijavama ili po službenoj dužnosti, nije jasno šta se sve prati (samo društvene mreže ili i komentari i vijesti na portalima) te ne znamo da li su institucije nekad od nekoga (portala, tech kompanija, provajdera) tražili lične podatke građana/ki. Osim toga što je bitno ko i na koji način vrši monitoring (ili postupanje po prijavama), te na osnovu čega se donose odluke da li će neka informacija (objava) biti provjerena ili ne, ne znamo ni na osnovu koje metodologije se donose odluke o tome da li je nešto dezinformacija ili nije“, navodi Emir Zulejhić.
On smatra i da „mnogo više prostora za diskusije i polemike“ ostavljaju tvrdnje predstavnika policije o izazivanju panike.
„Od nadležnih institucija javnost nije dobila objašnjenje o tome šta se smatra širenjem panike i na koji način se o tome odlučuje. Ovakve odluke dakle nisu dovoljno jasne i precizne, te ostaje nejasno gdje je granica između svjesnog plasiranja lažnih vijesti i nesvjesnog plasiranja netačne informacije kroz komentar ili s druge strane gdje je granica između širenja panike i opravdane i argumentovane kritike vlasti. A najbitnije pitanje je ko i na osnovu čega donosi odluke o tim granicama“, navodi Zulejhić.
Zbog toga je trenutno teško pouzdano reći da li se policijske i pravosudne institucije ponašaju odgovorno i profesionalno ili narušavaju osnovna prava građana.
„Da bi mogli dati odgovor na ta pitanja, potrebno je osigurati potpunu transparentnost o kojoj sam ranije govorio, bez koje ne možemo ulaziti u komentarisanje odluka. Sve što možemo reći jeste da upravo zbog netransparentnosti postoji strah od zloupotreba“, dodaje Zulejhić.
Izbjegavanje objavljivanja informacija o osjetljivim slučajevima, za koje se opravdano sumnja da mogu predstavljati grubi nasrtaj na osnovna prava i slobode pojedinca, Enesa Osmančevića upućuju i na zaključak da se radi o pokušajima totalitarnog načina vladanja.
„To je generalno trend u svijetu. Dakle, ti totalitarni načini vladanja jednostavno postaju dominatni i široko prihvaćeni, pogotovo od strane političara diletanata kakvi su na ovim prostorima. Pokušaji da se javni govor procesuira kroz optužbe za izazivanje panike može i da znači uvođenje nadzora nad slobodom govora pojedinca, ali isto tako i uvođenje cenzure ili čak vraćanje na snagu tzv. verbalnog delikta, koji je, podsjetimo, u bivšoj Jugoslaviji bio tretiran kao krivično djelo. Mi znamo da je u našem zakonodavstvu urađena dekriminalizacija klevete. Dakle, to su stvari koje bi mogle biti opasne “, kaže Osmančević.
„Ako ne dobijamo potpune informacije, imamo puno pravo da sumnjamo. Ukoliko se nešto odvija iza kulisa, apsolutno se otvara prostor za tu vrsta straha“, naglašava Tanja Topić.