Ivan Goran Kovačić: „Krv je moje svjetlo i moja tama“

Ivan Goran Kovačić (Gorski Kotar, 21. ožujka 1913. – okolica Foče, 13. srpnja 1943.) bio je jugoslovenski pjesnik, pripovjedač, esejista i kritičar.

Upisuje slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali vrlo brzo prekida studij intenzivnije se posvećujući književnom i novinarskom radu. Prvo novinsko namještenje dobiva 1936. godine i otada se uzdržava baveći se novinarskim poslovima; uređuje kulturne rubrike, najprije u Hrvatskom dnevniku, potom u Novostima. Kao simpatizer Radićeve politike koncem 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima, sudjeluje u napornim marševima po Bosni, ali istodobno intenzivno piše. Godine 1943. nalazi se u istočnobosanskom selu Vrbici skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 13. srpnja u blizini Foče. Njegov grob ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio (u pjesmi-epitafu Moj grob).

Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade, da bi već 1931. godine, napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama, objavio prvu zbirku: Lirika, 1932. godine. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će 1936. godine objaviti pod naslovom Dani gnjeva. Tom zbirkom od sedam novela postigao je pun uspjeh i u potpunosti se uklopio u tokove suvremene socijalne literature.

No, Goran je pjesnik i “polja svijetlih i polja tamnih”. “Polja tamna” naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada, a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama, Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića, Leševi putuju…), da bi kulminirali u njegovom najzrelijem književnom ostvarenju – u antiratnoj poemi Jama, 1943, nastaloj po dolasku u partizane gdje će, zajedno s Vladimirom Nazorom, 1943. napisati i zbirku Hrvatske pjesme partizanke. Svoj protest protiv fašističkih zlodjela Kovačić je izrazio u obliku umjetnički oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Motiv krvi u toj se poemi ostvaruje kao “svjetlo – sklad – ljepota – umjetnost” i “tama – zločin”. U Kovačićevom književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i prevodi, te feljtoni, eseji i kritike u kojima se iskazuje kao vrlo lucidan ocjenjivač; umio je zapaziti bitne odrednice pojedinih autora i njihovih djela.

Djela: Lirika; Dani gnjeva; Ognji i rože (postumno objavljeno); Sveti psovač (postumno objavljeno); Eseji i ocjene (postumno objavljeno); Jama; Pada snijeg, pada snijeg.

Njemu u čast se svake godine u njegovom rodnom mjestu Lukovdolu, u Gorskom kotaru, održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće.

Ivan Goran Kovačić: Jama

I.

Krv je moje svjetlo i moja tama.

Blaženu noć su meni iskopali

Sa sretnim vidom iz očinjih jama;

Od kaplja dana bijesni oganj pali

Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.

Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice

U njima, nebo blago se okrenu;

I ćutio sam, krvavo mi lice

Utonulo je s modrinom u zjenu;

Na dlanu oči zrakama se smiju

I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi

Tople i guste, koje krvnik nađe

Još gorčom mukom duplja koje zjapi –

Da bodež u vrat zabode mi slađe:

A mene dragost ove krvi uze,

I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći

Bio je bljesak munjevita noža,

I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,

I bijela, bijela krvnikova koža;

Jer do pojasa svi su bili goli

I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako

I oštro nikad nisi sinulo u zori,

U strijeli, ognju; i ko da sam plako

Vatrene suze s kojih duplje gori:

A kroz taj pako bljeskovi su pekli,

Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,

Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,

Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.

Tad spoznah skliske oči na svom dlanu

I rekoh: “Slijep sam, mila moja mati,

Kako ću tebe sada oplakati…”

A silno svjetlo, ko stotine zvona

Sa zvonika bijelih, u pameti

Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,

Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!

Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!

Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:

Krvnik mi reče: “Zgnječi svoje oči!”

Obezumljen sam skoro preda nj kleko,

Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;

I više nisam ništa čuo, znao:

U bezdan kao u raku sam pao.

III.

U mome redu počela da ludi

Neka žena. Vikala je: “Gori!

Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!”

A žica ljuto počela da pori

Nabreknute, grozne naše uši.

Na tla se žena ugušena sruši.

“Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!

Sove! U duplja dat ćemo vam žere

Da progledate! Vi, ćorave mačke!”

Zareži pijan koljač kao zvijere

I slijepcu nožem odcijepi lice

Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve

(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),

I brz trk za njom, sred tišine mrtve,

I tupi pad, kad lovca nož je stiže.

O, taj je spasen! – rekoh svojoj tami,

Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;

Tad druga srca preko žice začuh.

Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.

(Što srca skaču, kad u mraku plaču!)

I od te lupe progledah kroz rupe:

U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,

Duboku jamu, juče iskopanu.

Napregnuh sluh da čujem, kad unutra

Uz tupi udar prve žrtve panu.

Oštrom svijesti odlučih da brojim:

Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne

Podatke: tko je već nestao straga,

Tko sprijeda – zbrajo, odbijo, dok počne

Udaranje, padovi. Sva snaga

Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,

Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri

Začas u letu sjenom cijelo polje.

Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,

A drugi stao široko da kolje.

Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,

Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.

Cijelu poemu Jama možete pročitati na: http://dzs.ffzg.unizg.hr/html/Kova4.htm

(AbrašMEDIA)