Ideološko renegatstvo na ljevici ima dugu tradiciju. Od izdaje socijaldemokracije u prvom svjetskom ratu do blerističkog novog puta u 1990-ima, od transformacije SKH u SDP i Mitteranda u 1980-ima do sasvim nedavnih primjera SYRIZA-e i Podemosa. Takvih primjera ima i na individualnoj razini ‒ od Žarka Puhovskog do Daniela Cohn-Bendita…
Piše Mate Kapović, Novi plamen
Reklo bi se ‒ ništa novo, ništa neočekivano. Pa ipak, fascinantno je to vidjeti na svoje oči u svojoj blizini. Trenutno se tako nešto može vidjeti u Hrvatskoj, preciznije u Zagrebu, gdje je upravo u toku potpuno ideološko poniranje u „realpolitičku“ liberalnu kaljužu praktički čitave „nove ljevice“ koja je nastala iz studentsko-akademskog aktivizma i velikih blokada fakultetâ 2008-2009. i onda se u ranim 2010-ima transformirala u čitav niz najrazličitijih smjerova i inicijativa, čiji je zajednički nazivnik bio antikapitalizam i borba za radnička prava, a čije je djelovanje bilo duboko teorijski informirano i potkovano. Iz tih krugova potječe i solidan dio jezgre onih koji su organizirali ili koji podržavaju relativno novu stranku sada već lijevog centra Možemo (jedna od bitnih neformalnih osnivačkih sastavnica Možema je udruga znakovita imena: Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju), koja je prije ljeta 2021. preuzela vlast u Zagrebu, nadmoćno trijumfiravši na izborima.
Naravno, oko Možema je na nekim stranama bilo (opravdane) skepse i prije izborâ i nakon pobjede, no lako je razumjeti i nema ništa loše u tome da su se ljudi glasali za Možemo, da im se to činila kao najbolja (realna) opcija, da su se veselili njihovoj pobjedi i nadali da će nešto učiniti (uostalom, nakon Bandića i njegove koruptokracije je bilo što dobro), lako je shvatiti i da su se ljudi radovali političkom uspjehu svojih drugarica i drugova koje osobno znaju i s kojima su i osobno možda nešto politički radili, a ne može se nikako osuditi ni one koji su se čak i sami uključili u čitavu priču kako bi probali nešto konkretno promijeniti i napraviti. U konačnici, mnogi će se sjetiti kako su 2000. navijali za SDP na izborima (jer nakon HDZ-a iz 1990-ih je bilo što bilo bolje) ili 2015. za SYRIZA-u u Grčkoj.
No ono što se ne može razumjeti je gotovo potpun izostanak ikakvih reakcija od strane šire lijeve scene (od pojedinaca, teoretičarâ, aktivistâ, medijskih radnika, lijevih portala i medija pa do raznih udruga, organizacija i inicijativa) više od pola godine nakon što je Možemo došlo na vlast u Zagrebu, nakon što je postalo neMožemo (prije izborâ se sve moglo, a sada se ništa više ne može zbog „teške financijske situacije“ i „kosturâ u ormaru“ ‒ kao da je to bilo nešto neočekivano) i kada se čitava priča očito počela ideološki posve raspadati, gdje je vrlo teško čak i nazreti one nekadašnje zelenolijeve premaze.
Ovdje se nećemo upuštati u šire analize, dovoljno je tek nabrojiti neke „realpolitičke“ poteze Možema od preuzimanja vlasti u Zagrebu:
-klanjanje grobu Franje Tuđmana (što su kritizirali čak i neki dosljedniji mainstream liberali)
-neprestano inzistiranje na mjerama štednje ‒ kao da smo zaboravili koliko je tekstova i kritika ispisano nakon ekonomske krize 2009. o „mjerama štednje“ kao desnoj i proturadničkoj ekonomskoj politici i kao da se one i tad i uvijek nisu pravdale kao „nužne i neizbježne“
-već se više mjeseci, a od početka 2022. pogotovo zaoštreno, govori o otkazima za preko 500 ili čak, po nekim izvorima i tvrdnjama, preko 700 „uhljebâ“‒ pri čemu se u velikoj mjeri radi o otpuštanju Gradu potrebnih radnika s najnižim plaćama, kao što su čistačice, šoferi, zaštitari itd., zaboravljajući da su priče o „uhljebima“ klasični desni ideologem (Bandićevi menadžeri, direktori, i „savjetnici“ će, dakako, ostati dobrim dijelom netaknuti)
-sklapaju se dealovi s Dinamom tj. s kriminalcem Zdravkom Mamićem ‒ ako se već s Petrom Pripuzom nijeMoglo! drugačije, što se tek naknadno shvatilo, teško je razumjeti zašto bi Grad morao izlaziti u susret ovakvom Dinamu, kad npr. u Splitu imamo primjer sasvim drugačijeg i demokratičnijeg funkcioniranja Hajduka, što je nešto što bi ljevica morala podržavati
Za to vrijeme, sindikati s kojima su oni koji su u Zagrebu sad na vlasti praktički do jučer usko surađivali sad žestoko kritiziraju novu vlast, upozoravajući da se situacija vodi prema budućem skupljem i po radnike štetnom outsourcing-u, koji je Možemo prije dolaska na vlast kritiziralo. S druge strane, poteze i politiku gradske vlasti podržavaju neoliberalni Telegram i notorni Davor Butković, Index i Goran Vojković, Dražen Oreščanin iz Glasa poduzetnika ‒ ako ne vjerujete autoru ovoga članka da je riječ o liberalnoj politici, vjerujte liberalima. Možemo je otišao toliko udesno da je čak i izgubljeni SDP, koji bi bar vratio Trg maršala Tita, a Možemo baš i ne bi, u nekim stvarima ljevije od njih.
Kad se sve ovo događa, kad priča ode u čistu liberalnu „reapolitiku“, to ignorirati, o tome šutjeti i to ne komentirati znači samo jedno ‒ davati prešutnu i neizravnu podršku takvim mjerama. Nevjerojatno je kako se aktivisti, analitičari, komentatori, organizacije, inicijative, udruge i portali koji su zadnjih desetak godina imali mišljenje o svemu, kojima su bila puna usta radnikâ i radničkih prava, neoliberalizma, kapitalizma i mjerâ štednje, sad odjednom bave nečim drugim i o Zagrebu nemaju što reći, ako već Možemo izravno ne podržavaju. Riječ je ni o čemu drugome nego o potpunoj diskreditaciji bilo kakve lijeve politike i pozicije od strane onih koji su više od desetljeća kritizirali kapitalizam i žestoko se borili za radnička prava ‒ sve dok odjednom nisu došli u situaciju kritizirati odluke svoje stranke i svoje dojučerašnje drugove. Naravno, nitko ne kaže da su nužno odmah potrebni žestoki osobni napadi, izlasci iz stranke, javne vehementne osude i sl. ‒ ali bar neka osnovna i, kako se to kaže, „konstruktivna“ kritika? Može li se očekivati bar da se Možemo malo javno pritisne kako bi možda promijenili svoju politiku? Ili netko misli da će iz politikâ mjerâ štednje i otpuštanja radnikâ iznići kao feniks neka nova ljevica sama od sebe?
Zašto Možemo vodi ovakvu politiku, nije teško objasniti, niti je to bilo nemoguće predvidjeti. Kad se krene s pozicije koja već na početku nije bila pretjerano lijevo, lako je skrenuti u centar, pritisci realne politike, sistema i „struke“ su nesumnjivo snažni, a pobjeda na izborima temeljena dominantno na centrističkim glasovima nesumnjivo nosi svoj učinak, premda im u zadnjim anketama podrška pada.
Na stranu pitanje budućnosti Možema, ono što je sigurno jest da se pokazalo da je lijevoliberalni NGO-sektor, koji je prešao u stranačku politiku i ostvario značajne uspjehe na lokalnim izborima 2021, uspio u potpunosti aproprirati najveći dio vanparlamentarne antikapitalističke nove ljevice iz ranih 2010-ih i u potpunosti jē uškopiti ‒ od njezina programa i ideologije u okviru Možema i njegovih ideoloških satelita nije ostalo ama baš ništa. Ljudi koji su nekoć bili neustrašivi borci protiv kapitalizma i za radnička prava (u Zagrebačkoj skupštini trenutno sjedi, uglavnom iz redova Možema, čak troje ljudi koji su 2009. bili u najužoj jezgri onih koji su blokirali FFZg u borbi za besplatno obrazovanje), zatvorili su oči i odlučili šutjeti ‒ dijelom je riječ o nevoljkosti da se kritizira pojedince unutar svoje mikrosocijalno-aktivističke mreže, dijelom o oportunizmu (naknade iz skupštine, mjesnih odbora, razne pozicije i pozicijice…), dijelom o potencijalnom oportunizmu (nevoljkost da se zamjera nekome za koga se može pretpostaviti da će igrati bitnu ulogu na političkoj sceni i tko će dijeliti novac za udruge, portale, festivale, raspoređivati različite pozicije itd.), dijelom o svemu tome zajedno. No u svakom je slučaju riječ o izdaji idealâ i izdaji ljevice.