Završeni su Opći izbori u Bosni i Hercegovini. Za neke, izborni rezultati su pokazatelj da su željno očekivane promjene u procesu nastanka. Za druge, rezultati izbora su učvršćivanje statusa quo i hegemonije etnonacionalnih snaga. U krešendu postizborne kakofonije, dok svi politički akteri manje ili više opravdavaju svoj status u novostečenom rasporedu političkih snaga, pokušavajući se što bolje pozicionirati u skladu sa novim političkim konstelacijama, o rezultatima Općih izbora, mogućnostima vaninstitucionalnih pokreta i o tome šta donosi budućnost na političkom horizontu Bosne i Hercegovine, razgovarali smo sa Jasminom Mujanovićem, političkim analitičarom, doktorantom političkih nauka na Univerzitetu York u Torontu i gostujućim predavačem na brojnim Univerzitetima u svijetu.
Razgovarao: Nedim Seferović, AbrašMEDIA
Još uvijek nema konačnih rezultata Općih izbora 2014. godine, ali ipak se stiče dojam da svi politički subjekti proglašavaju pobjede. Šta je izgledniji scenarij: promjena političke atmosfere ili istrajavanje na dosadašnjim politikama? Ko je u stvari pobjednik ovih izbora?
Mujanović: Pitanje pobjednika je pitanje perspektive. Istina je da su SDA, HDZ i SNSD ostvarili solidne rezultate na ovim izborima. Ali ako uzmemo Bakira Izetbegovića za primjer, čovjek koji je sa nekih 33% glasova, sa izlaznošću od oko 54%, pobjedio u svojoj trci za Predsjedništvo to ne možemo nazvati „popularnim mandatom“, čak i ako je SDA sigurno jedna od vodećih stranaka u državnoj politici u ovom momentu. Zato kažem, ako gledamo na to sve malo kritičnije, mislim da je najveći uspjeh napravila Demokratska Fronta, ne samo zato što su im ovo prvi izbori već zato što već imaju očigledno sljedeću generaciju rukovodstva u Emiru Suljagiću, i zato što se čini, barem u ovom momentu, da će oni faktično uspjeti okupiti oko sebe najveći dio lijevog biračkog tijela u BiH, nešto što ni SDP nije bio u stanju da uradi u svojim najboljim danima. Za kraj bi, također, spomenuo SDS-PDP koaliciju u Republici Srpskoj, gdje ja mislim da možemo očekivati značajne promjene, iako Milorad Dodik ostaje na poziciji predsjednika entiteta.
Kako komentirate preliminarne rezultate za članove Predsjedništva BiH? Bakir Izetbegović i Dragan Čović su ostvarili uvjerljive pobjede, dok u RS-u Mladen Ivanić bilježi blagu prednost nad Željkom Cvijanović. Da li su ovakvi rezultati iznenađujući?
Mujanović: Nisu, barem što se tiče Izetbegovića i Čovića. Bolje pitanje za mene je šta će se desiti 2018. godine? Jer ni Izetbegović, niti Čović, niti Ivanić, ne mogu se opet kandidovat za te pozicije. A u trci za srpskog člana Predsjedništva smo vidjeli da sama afiliacija sa nekom od većih stranaka, kao npr. SNSD, nije dovoljna da kandidat automatski pobjedi. To što je gospođa Cvijanović izgubila od Mladena Ivanića nam dokazuje da čak i velike mašine kao što su SDA, HDZ, SNSD, ne mogu biti sigurni u svojoj tzv. domainaciji kad njihove glavne „face“ nestanu. Pitanje onda postaje, da li ljudi stvarno glasaju za SDA ili SNSD ili posebno za Izetbegovića ili Dodika? Mislim da imamo razloga da barem shvatimo ovu drugu opciju kao vrlo ozbiljnu mogućnost. Ako je to tako, onda kažem opet da bi 2018. priča mogla da bude sasvim drugačija, kao što je bila 2010. gdje smo svi pričali o pobjedi SDP-a i njihovom mandatu za promjene. A ako pogledate rezultate, vidjećete da su lijeve i reformske snage u BiH dobile veću podršku nego što su dobili 2010., samo što je ovaj put ta opcija bila nažalost podijeljena na 3 ili 4 stranke.
Još prije izbora kružile su glasine o potencijalnim savezima i koalicijama. S obzirom na trenutne rezultate, kakve koalicije su uopšte moguće na državnom i federalnom nivou?
Mujanović: U BiH sve je moguće. Ipak, mislim da bi možda bila najbolja opcija da SDA-HDZ-SNSD, kao glavne nacionalne stranke, formiraju vlast na državnom nivou, i da po tome DF-SBB-SDP i eventualno SDS formiraju opoziciju. U tom slučaju barem imamo jasnu dinamiku, znamo ko je vlast, a ko je opozicija. Također mislim da DF i SBB u ovom momentu mogu biti dobar primjer za sve građane, da kažu, nema ništa loše u tome da smo mi „samo“ opozicija jer stvarni parlamentarni sistem zahtjeva i vladu i opoziciju. A tako onda u 2016. i 2018. građani mogu sasvim jednostavno odlučiti, barem teoretski, kome da daju svoj glas.
U Republici Srpskoj postoje naznake kako bi vlast mogla biti formirana i bez SNSD-a. Da li smatrate mogućim takvu situaciju, i kakav bi bio odgovor Milorada Dodika kao eventualnog predsjednika RS-a i njegove partije?
Mujanović: Moguće jeste. U tom slučaju Milorad Dodik bi za odgovor našao primjer u ponašanju HDZ-a u periodu od 2010. do 2014. na svim nivoima vlasti. Znači, on bi krenuo u jedan proces opstrukcije ne samo na nivou BiH, kao što je to radio do sada, već i na nivou RS-a. On bi nastavio sa pokušajem da ofarba SDS i PDP kao „pro-bosanske“ stranke i da sebe predstavi kao jedinu opcija „pravih Srba.“ U tome nema ništa značajno na kraju krajeva — to je njegova jedina opcija, jer SNSD, kao i HDZ i SDA, nema stvarni politički program osim ovih nacionalnih fantazija. SDS i PDP mogu preživjeti taj napad, ali samo ako se uspješno predstave kao koalicija ozbiljnih socio-ekonomskih stranaka, koje će onda, također, uspješno napraviti neke supstantivne promjene u građanskom životu Republike Srpske. Tu će jasni ciljevi i provođenje tih ciljeva biti ključni za njihov uspjeh.
Još uvijek nisu prebrojani glasovi iz inostranstva pa je možda pomalo nezahvalno predviđati, ali kakav rezultat je po Vama ostvarila Koalicija Domovina? Može li rad ove koaliciji u budućnosti ostvariti ozbiljan politički uticaj u Republici Srpskoj?
Mujanović:Rezultat je odličan, pogotovo kad se sjetimo da SDP nije ušao u taj projekat, a sa njihovim glasovima u Republici Srpskoj bi stvari mogle biti čak i bolje. Ali u svakom slučaju je uspjeh Domovine ogroman. Ako opozicija u Republici Srpskoj napravi stvarni pokušaj da formira vlast, bez Domovine će to ići teško. Znači, ovo bi bio prvi put nakon rata da povratničko stanovništvo u Republici Srpskoj ima stvarni glas i predstavnike u tom entitetu. Moramo vidjeti kako će to ispasti u stvarnosti, ali za sada mogućnosti su vrlo pozitivne.
SDP je očito najveći politički gubitnik ovih izbora. Možda je preoštro govoriti o potpunom porazu, ali kako komenirati očigledan pad popularnosti ove stranke?
Mujanović: Ljudi koji glasaju za ljevičarske stranke obično imaju viša očekivanja od njih nego konzervativni glasači. Znači, dok je za SDA i HDZ dovljno da „naši“ budu na vlasti, za ljevicu je potreban i neki program. A SDP je između 2010.-2014. samo ganjao fotelje, bez obzira na bilo kakav program, i totalno upropastio čitavu ideju socijaldemokratije u tom procesu u ovoj državi. Zasluženo su kažnjeni na ovim izborima, a sada moramo čekati da vidimo hoće li ta njihova „stara garda“ također zasluženo nestati iz čitavog političkog života BiH.
U trenutku dok razgovaramo aktuelna tema je poziv SDP-a na ujedinjenje, upućen Demokratskoj fronti, dok istovremeno “pljušte” ostavke u vrhu SDP-a. Kako ocjenjujete ovaj potez SDP-a i da li je ljevica, u koju se samosvrstava i DF, u BiH u ovakvom stanju sposobna generirati neku ozbiljnu političku snagu?
Mujanović: Kad tad, ljevica u BiH će se morati ujediniti. Kako će se to desiti je još uvijek otvoreno pitanje. Ja mislim da bi u ovom momentu bilo pozitivno da se faktično čitava SDP elita povuče iz javnog života, jer to su i zaslužili, a da ti mladi ljudi koji su se bili okupili oko te stranke budu priključeni Demokratskoj fronti, naravno samo ako su neki pozitivni i ozbiljni likovi. Također, ne bi trebalo biti problema da se DF i SDU ujedine u ovom momentu, ali opet mislim da je najvažnije da ta stara garada što brže nestane. DF u ovom momentu ima priliku da podigne status novih i mladih ljudi u ovoj državi, dok SDA, HDZ, i SNSD osifikuju. Tako bi u 2018. oni bili puni svježe krvi i novih ideja, dok bi ova desnica bila tipična, stara priča ali čak i bez ovih popularnih lidera. To je velika prilika za ljevicu u BiH, barem kako ona izgleda u ovom momentu. Uvijek ima šanse da će se pojaviti neki novi, treći pokret kao što smo već vidjeli u nekim državama bivše Jugoslavije.
Kada se sve sumira, da li će ljudi i partije koji će voditi ovu zemlju u narednih 4 godine biti sposobni da promjene ne samo retoriku nego i suštinki odnos prema građanima i prema povjerenim funkcijama? Esad Bajtal je u jednoj izjavi konstatirao da je “B-H-S trojstvo ponovo na vrhu države”. Iskreno, lično ne razumijem kvalifikaciju “ponovo”, jer to implicira da je odmak od etnonacionalizma tehnički i institucionalno moguć. Da li je moguće u sadašnjem ustrojstvu BiH uopšte očekivati nešto suprotno od B-H-S etnomatrice?
Mujanović: Zavisi kako na to gledamo. Ako smo u ubjeđeni da je jedina moguća politika ona koja se dešava u okviru zvaničnih institucija, onda nije ništa drugo moguće, ili barem su opcije minimalne. Ali ako shvatimo da politika kao opći društveni pojam podrazumjeva parlamentarne i vanparlamentarne pokrete onda sve je moguće. Opet se vraćam na proteste i plenume, oni su naš putokaz. Supstantivni proces demokratizacije u BiH mora se sastojati i od novih zvaničnih političkih aktera i, što je još važnije, od autonomnog i mobilizovanog građanskog faktora ili pokreta. Zato uvijek kažem ljudima je da bilo koji pokret u ovoj državi koji forsira „otvaranje“ našeg ustavnog sistema pozitivan. Po tome su pitanje Sejdić-Finci, dvije škole pod jednim krovom, prava LGBT osoba, i plenumi dio jednog te istog procesa za mene.
Nakon februarskih protesta, mnogi su priželjkivali drastičnije promjene na Općim izborima. U međuvremenu momentum pokreta je izgubljen, plenumi su se izgubili negdje na pola puta između ad-hoc narodnih zborova i ozbiljnije društvenopolitičke strukture, a izlaznost na izbore je otprilike kao 2010. godine, ako ne i manja. Da li smatrate da su ovi izbori propuštena prilika za sve one koji su opravdano protestirali prije par mjeseci?
Mujanović: Ja ne krivim ljude što nisu izašli na ove izbore u većem broju. Nada za promjene jednostavno nije bila tu, pogotovo nakon odvratnog ponašanja čitave vladajuće elite nakon JMBG protesta, nakon Februarskih protesta, i onda nakon poplava. Da se mnogima zgadio život mogu da razumijem. Također, to da su se plenumi „izgubili“ je bilo očekivao; to je bio tek jedan od prvih momenata u jednom mnogo dužem procesu u BiH, a izbori uvijek uništavaju socijalne pokrete, ne samo kod nas, već svugdje. Ali ljudi koji misle da je Februar „gotov“ kao pojam se opasno varaju. Lekcija iz tog momenta nije da protesti ne mogu ništa promjeniti, već baš suprotno, da su oni jedina stvar koja može natjerati na odgovorno ponašanje političko rukovodstvo ove države. Kada se to neko povukao sa vlasti u BiH prije februara? Gdje su se to prije februara građani skupljali i raspravaljali? To je bio jedan momenta političkog obrazovanja za sve nas, a sad je na nama da opet takvo nešto organizujemo i da konačno shvatimo da se u ovoj državi neće ništa promjeniti dok mi to sami, kao građani, ne promjenimo. To znači i glasati na izborima, a znači i izaći na ulice, okupirati trgove i zgrade, i početi formirati sasvim nove međugrađanke odnose i asocijacije.
Za kraj, šta vidite kao glavnu karakteristiku narednih četiri godine političkog života u BiH?
Mujanović: Neki će reći da sam optimista, ali nisam. Ja sam brutalni realista, koji shvaća politiku jednostavno kao proces kroz koji odlučujemo kolektivno ko će dobiti šta, kad i kako—da citiram jednu poznatu definiciju. To znači, ako smo spremni kao građani da se organizujemo i da postanemo politički faktor, onda imamo beskrajne mogućnosti u slijedeće četiri godine. Ako ćemo opet predati svu odgovornost za promjene u ovom društvu, dati sav autoritet i sve ovlasti vladama i strankama, onda ćemo dobiti ovo što smo dobijali do sada: pljačku, laž i mržnju. Nadam se da to nećemo dopustiti.
(AbrašMEDIA)