Nakon ubistva Georgea Floyda u Minneapolisu i izbijanja policijskog nasilja kao odgovora na proteste širom zemlje, pozivi na promjene u američkim policijskim odjeljenjima stižu od aktivista, javnih službenika i slavnih.
Za razliku od prošlih pokušaja reforme policije koje su se često usredočavale na pojačani nadzor ili obuku, a zahtijevane su zbog ubistava crnaca čiji su slučajevi privukli veliku pažnju, ovaj su put zahtjevi daleko radikalniji: prestati finansirati policijske odjele ili ih u potpunosti ukinuti.
Piše: Madison Pauly, Mother Jones
Prevod: AbrašMEDIA
Napori na smanjenju finansiranja za policiju već su se ukorijenili u Minneapolisu, gdje budžet policijskog odjela trenutno iznosi 193 miliona dolara. (U 2017. godini odjel je primio 36 posto ukupnih izdataka gradskog budžeta.) Dva dana nakon ubistva Floyda, predsjednik Univerziteta u Minnesoti izjavio je da kampus više neće održavati ugovore s policijom prema kojima bi osiguravali velika okupljanja poput nogometnih utakmica.
Član Odbora za obrazovanje Minneapolisa objavio je odluku o raskidu ugovora školskog okruga o postavljanju 14 policajaca u svojim školama. Zajednice kao što su Black Visions Collective i Reclaim the Block, peticijom traže od gradskog vijeća da smanji budžet policijske uprave za 45 miliona dolara i novac ponovo uloži u zdravstvene i (ne-policijske) sigurnosne programe.
S drugim kampanjama za smanjenje budžeta policije u gradovima poput Los Angelesa i New Yorka i pozivima da se zaustavi finansiranje policije, Madison Pauly sa portala Mother Jones razgovarala je sa profesorom sociologije sa Brooklyn Univerziteta, Aleksom Vitaleom, koordinatorom Projekta “Policing & Social Justice” i autorom “The end of policing“, o sjajnoj viziji ukidanja policije i o tome šta to znači u praksi.
Madison Pauly: Zašto prestati finansirati policiju, a ne vršiti njihovu reformu?
Alex Vitale: Prije pet godina, nakon ubistava Mikea Browna, Erica Garnera i Tamira Ricea, rečeno nam je: “Ne brinite, to ćemo popraviti. Mi ćemo policiji dati obuku o implicitnoj pristrasnosti. Održaćemo sastanke policije u zajednici. Kupit ćemo kamere.” Čitav niz onoga što često nazivamo „proceduralne reforme“ dizajnirane da učine policiju profesionalnijom, manje pristrasnom, transparentnijom – i da će to magično riješiti problem. Ali stvari nisu krenule nabolje. Ljude i dalje ubijaju, a što je još važnije, ostaje problem prevelikog policijskog nadzora.
Zašto to nije radilo?
Ljudi iz proceduralne pravde samo žele povratiti povjerenje javnosti u policiju tako da se mogu vratiti nadgledanju. Ali to ignoriše pitanje šta oni nadgledaju i da li bi to trebali nadgledati. Svake godine imamo (milione) hapšenja zbog prekršaja u SAD-u i većina njih je u potpunosti besmislena. To je samo veliki nivo maltretiranja i to u najvećem slučaju najsiromašnijih i najmarginalizovanijih zajednica u našem društvu. U tim zajednicama postoji velika ogorčenost prema policiji. I onda kada se desi visoko profilirani incident on otkrije svu zadržavanu ljutnju i bijes.
Smanjivanje ovlasti policije onda ide ruku pod ruku sa raširenom dekriminalizacijom – stvari poput otvorenog kontejnera u prednjem dvorištu ili prodaje neoporezovanih cigareta.
Apsolutno. To ide ruku pod ruku sa dekriminalizacijom seksualnog rada, droge, beskućništva, mentalnih bolesti. Ne treba nam jedinica za poroke, potreban nam je sistem legalizovanog seksualnog rada koji je regulisan kao i bilo koji drugi posao. Ne treba nam školska policija, potrebni su nam savjetnici i programi restorativne pravde. Ne trebaju nam policijske jedinice za beskućnike, potrebne su nam pomoćne kuće, prihvatni centri u zajednici, socijalni radnici.
Kako vidite ideju o ukidanju policije i potrebe da se pozabave ozbiljnim prijetnjama javnoj sigurnosti kao što su ubistva ili teški napadi (kada te zločine počini neko od građana)?
Sistem krivičnog pravosuđa kaže da postoji jedna strategija za sve – izvršiti hapšenja i staviti ih u zatvor. Ono što zagovarači ukidanja policije kažu je, pokušajmo shvatiti zašto to rade i pokušajmo razviti konkretne strategije prevencije. Nisu sva ubistva ista. Da li je to slučaj nasilja u porodici? Da li je to školska pucnjava? Je li posao s drogom propao? Znamo, na primjer, da je u gotovo svim slučajevima pucnjave u školi neko imao prilično dobru ideju da bi se to moglo dogoditi, ali nije nikome rekao ili su rekli policiji, ali oni nisu imali alata da bilo šta urade po tom pitanju. Šta kada bismo umjesto toga imali sistem u kojem kada mlada osoba pomisli da njihov prijatelj može učiniti nešto grozno, može poći i razgovarati s odgovornom odraslom osobom, ne brinući da će se policija uključiti, da će izdati prijatelja policiji ili da će njihov prijatelj biti izbačen iz škole zbog neke nulte tolerancije.
Važno je zapamtiti da ne postoji savršen svijet, ne postoji savršeno rješenje. Ovo što sada imamo još je daleko od savršenog. Ljude ubijaju cijelo vrijeme, iako je naše društvo prepuno policije. Možemo li doći do situacije u kojoj je manje ubistava i manje kolateralnih posljedica?
Odakle potječe pokret za ukidanje policije?
Počeo je poprimati koherentan oblik u kasnim 60-ima, ranim 70-ima. U početku je bila radikalna ideja, od Crnih pantera i drugih, kontrole policije u zajednici. Ali grupa aktivista i akademika napisala je dokument pod nazivom “The Iron Fist and the Velvet Glove“, u kojem su rekli: “Čekaj malo – da li ikakva policija može predstavljati dobru ideju?” Kad razumijemo osnovnu prirodu rada policije, čak i ako zajednica ima kontrolu nad njom, to je još uvijek državna institucija koja je predvidjela upotrebu nasilja za rješavanje problema. I historijski gledano, nikad nisu djelovali u interesu siromašnih i nebijelaca.
Nakon 70-tih godina, ova ideja je postala uspavana. Upravo je porast masovnih zatvora u posljednjih 20 godina doveo ovu ideju u prvi plan. Prije nešto više od 20 godina u Kaliforniji je formiran Critical Resistance koji je uglavnom bio usmjeren na ukidanje zatvora. To je dovelo do djela Angele Davis i Ruth Wilson Gilmore koja su bila usmjerena na ukidanje zatvora. Ali zajednice su shvatile, da bi se došlo do ukidanja zatvora, mora se nešto uraditi i po pitanju policije. Tako su se počele pojavljivati male kampanje. U doba Black Lives Matter došlo je do dublje analize među aktivistima koji su u početku samo htjeli zatvoriti policajce ubojice, ali onda su vidjeli da to zapravo neće riješiti problem.
Jesu li kampanje imale ikakvog uspjeha?
Bilo je malih pobjeda koje su unaprijed predskazale ono što mi pokušavamo učiniti, ali ne puno. Ponekad, ono što smo učinili, spriječili smo povećanje potrošnje. Ljudi su uspjeli otkazati određeni program ili financiranje nove policijske akademije.
Pobjede neće izgledati kao da se neka policijska stanica zatvori. Pobjeda će izgledati kao da smo izbacili policiju iz škola ili smo stvorili alternativu za policiju kada se radi o odnosu sa beskućnicima.
Kako ovo izgleda na praktičnom primjeru, recimo, ako mi ukradu auto?
Našem prijatelju su ukrali automobil. Policija mu je zapravo ušla u trag i uhapsila lopova. Oni su bili u fazonu: “Vidite, trebamo policiju” A ja sam rekao, “Pa hajmo kopati malo dublje. Šta znamo o osobi koja je ukrala tvoje auto?”
“Uh, policija je navela kako je hapšen nekoliko puta, a u autu je nađen i pribor za drogu”, odgovorio je prijatelj.
Znači probali smo s policijom nekoliko puta kada se radi o ovoj osobi. Je li ga to spiječilo da ukrade tvoje auto? Ne. Ova osoba krade auta jer ima problem s drogom? Vjerovatno. Da li će slanje u zatvor iznova i iznova riješiti njegov problem s drogom? Ne. Ok, ukoliko želimo smanjiti broj krađa vozila, prvi put kad dođemo u kontakt s ovom osobom moramo pokušati riješiti ono što potiče njegovo problematično ponašanje.
Bez policije ili sa drastično smanjenim policijskim snagama kako se slika mijenja za ljude i zajednice koje ne koriste policiju ili im ne vjeruju?
Za te ljude situacija se mijenja jer, nadamo se, neće imati toliko problematičnih stvari kojima se moraju baviti. Realnost je da mnogi ljudi ne zovu policiju jer osjećaju da će im to samo pogoršati život. To je istina. I ono što mi želimo učiniti nije da ih ostavimo same, želimo pokušati riješiti njihov problem. Poput nasilja u porodici, koje uglavnom prolazi neprijavljeno, jer veliki broj preživjelih smatra da će uključivanje policije učiniti njihove živote još gorim. Policija se pojavi, ili ne uradi ništa ili uhapsi obje strane ili uhapsi čovjeka o kojem je žena financijski ovisna. Ljut kad izađe iz zatvora, on se vraća i ponovno je pretuče.
Gdje su lokalna prihvatilišta? Gdje je podrška za porodice tako da možda mogu riješiti svoje probleme? Kako žena da izađe iz ćorsokaka kako bi živjela samostalno i pobjegla od zlostavljača?
Kako bi se stvari promijenile za bijelce koji se refleksno oslanjaju i vjeruju policiji?
Neće imati taj resurs za korištenje oružja protiv ljudi. Morat će smisliti druge načine za rješavanje svojih problema.
(AbrašMEDIA)