Kako bi ublažili klimatske promjene, emisije ugljičnog dioksida (CO2) koje uzrokuje čovjek moraju se smanjiti što je brže i drastičnije moguće.
Osim toga, dio već emitiranog CO2 treba na siguran način ukloniti iz atmosfere.
Jedno rješenje je ubrzati i poboljšati prirodno upijanje CO2 u okeanu povećanjem njegove alkalnosti.
Takozvani Ocean Alkalinity Enhancement (OAE) metod oponaša prirodni proces trošenja stijena dodavanjem samljevene stijene ili proizvoda njezinog otapanja direktno u morsku vodu.
Do sada se malo znalo o učincima ove metode na život u moru.
Nova studija je procijenila utjecaje umjerene primjene OAE pokazujući da su učinci na zooplankton vjerojatno minimalni i da bi hranidbena mreža mogla ostati stabilna.
Okean prirodno apsorbira četvrtinu do trećine emisija CO2 koje uzrokuje čovjek, no taj proces također dovodi do zakiseljavanja morske vode.
Povećanjem alkalnosti morske vode dodavanjem određenih minerala (npr. karbonata i silikata) okean može hemijski vezati više CO2 bez daljnjeg zakiseljavanja.
Međutim, još uvijek postoji malo istraživanja o učincima povećanja alkalnosti okeana (OAE) na okoliš.
Naučnici iz grupe prof. Ulfa Riebesella u GEOMAR Helmholtz centru za istraživanje okeana Kiel, u sklopu europskog projekta oceanNETs, istražili su odgovor zooplanktona i potencijalne utjecaje na hranidbenu mrežu po prvi put u eksperimentu sprovedenom na Gran Canaria. Rezultati njihove studije objavljeni su u časopisu Science Advances.
Naučnici su za svoj eksperiment koristili KOSMOS mesocosms (Kiel Off-Shore Mesocosms for Ocean Simulations) – velike epruvete koje se spuštaju izravno u morsku vodu, izolirajući osam kubičnih metara vode.
Dodali su različite koncentracije natrijevog karbonata i bikarbonata kako bi postigli različit intenzitet CO2-ekvilibriranog OAE, u rasponu od bez povećanja alkalnosti do udvostručenja prirodne alkalnosti. Tijekom razdoblja od 33 dana istraživači su pratili učinke alkalizacije na zooplankton, koji ima ključnu ulogu u prijenosu energije kroz hranidbenu mrežu do riba. U zooplanktonu je proučavan niz faktora odgovora, od biomase i proizvodnje do bioraznolikosti i masnih kiselina.
Istraživači su otkrili da su planktonske zajednice ostale stabilne i da je zooplankton uvelike tolerisao umjerene hemijske promjene povezane s OAE-om uravnoteženim s CO2. Tijekom eksperimenta nutritivna kvaliteta čestica kojima se zooplankton može hraniti potencijalno se pogoršala, ali čini se da to nije utjecalo na potrošače. Istraživači tvrde da je ograničenje hrane, inače rezultat oligotrofnih uvjeta pod kojima se odvijao ovaj eksperiment, a koji karakteriziraju suptropske vode, moglo ublažiti te moguće neizravne reakcije zooplanktona na OAE.
“Naš eksperiment je pokazao da CO2-ekvilibrirani OAE nema trajan učinak na zooplankton i hranidbenu mrežu u suptropskom području siromašnom hranjivim tvarima, koje smo proučavali”, kaže Nicolás Sánchez, prvi autor studije “ali to ne govori ništa o tome kako će utjecati na druge morske okoliše, niti o sigurnosti drugih, tehnički izvedivijih oblika OAE koji uzrokuju veće promjene u hemijskom sastavu morske vode.”
Naučnici preporučuju daljnja istraživanja ove metode, u različitim ekosistemima, budući da neće postojati jedinstveni OAE pristup koji se može svugdje primijeniti.
Izvor: ScienceDaily
Prevod: AbrašMEDIA