“Ako stvarno budu odabrani, to će biti prilično iznenađenje.”
Bile su to riječi Iana MacKayea, koji je tokom decenija u muzičkoj industriji bio na čelu bendova poput “The Teen Idles” i “Minor Threat”, prije nego što je na kraju suosnovao “Dischord Records”, 1980. godine.
Autor Jay Connor, The Root
Prevod Robert Jandrić, AbrašMEDIA
Bio je to kraj 2016. godine, skoro 35 godina od izdavanja istoimenog debitantskog albuma “Bad Brains”, i bogovi funk metala napokon su se našli na glasačkom listiću za ulazak u Rock and Roll Hall of Fame.
Ali uprkos toj radosnoj prilici, MacKaye nije pio Kool-Aid.
“Ne znam ko ih je nominovao i iskreno me nije briga”, rekao je WTOP-u. “Ako je to nešto što oni žele, sretan sam zbog njih.”
Iako je bend konačno nominovan 2017. godine, devet godina nakon što su ispunili uslove za Rock and Roll Hall of Fame, nisu bili izabrani. To je prilično aktualna tema u mitovima avangarde, odjeljenja D.C. Uprkos njihovom nemjerljivom utjecaju i neupitnom statusu pionira punka, odgovarajuće odavanje počasti i pohvala izostaje decenijama.
“Znam da su imali utjecaja na moj život”, prisjetio se MacKaye, “i na živote drugih ljudi.”
U industriji zabave olako koristimo pojam “utjecajan”. Pogotovo u muzičkom novinarstvu, gdje plitkosti poput „legendarni“ ili „revolucionarni“ često podsjećaju na utješne nagrade. Ali “Bad Brains” – osnovani 1976. kao jazz fusion ansambl pod utjecajem Steviea Wondera, predstavljaju sve gorepomenuto i puno više od toga.
Pitajte “Beastie Boys”, koji su bili jako blizu toga da sa njima stvore supergrupu 1987. godine i koji navode da su rastafarijski rokeri utjecali na njihov vlastiti prelaz iz frenetične punk muzike u ekscentrični dorm-friendly hip-hop.
“Kada su ‘Beastie Boys’, kao mladi punk klinci, došli i vidjeli kako četiri crnca iz DC-a kidaju ovaj pank”, izjavio je basista Darryl Jenifer za Pitchfork, “i onda vidjeli Cool C-ja ili rane dane rapa, rekli su da žele repati, Mike D je htio staviti Volkswagen lanac, možete se kladiti da su podsvjesno mislili ako “Bad Brains” sviraju punk, onda ja mogu repati.”
Ili možete pitati bubnjara Davea Grohla, koji navodi svoju opsesiju albumom “Rock for Light” iz 1983. godine kao tajni sos za “Nirvaninu” zvučnu nadmoć.
“Znam svaki udarac bubnja sa te ploče i to od svoje 14. godine”, priznao je. “I danas se služim mnogim trikovima koje sam naučio od (bubnjara) Earla Hudsona. Poslušajte ‘Nevermind’, tu i tamo možete čuti neke ritmove koje sam pokupio od Earla.”
A šta je sa “The Roots”? Frontmen Questlove otpjevao je zahvale pjevaču H. R.-u., iako ga danas nalazimo pod nadimkom Joseph – u očaravajućem dokumentarcu iz 2016. “Finding Joseph I”.
“Ima ‘ono nešto’ što nema mnogo ljudi”, izjavio je Grammyjem nagrađivani maestro. “To je taj rockstar faktor”. I još uvijek ga ima.
Da bi se značaj ovog kvarteta stavio u pravi kontekst, važno je prisjetiti se kulturnog okruženja iz kog su došli. Prije nego što su 1979. godine pokrenuli muzičku pobunu, grupa je nastala iz pepela bendova poput “Return to Forever” i “Dead Boys” s nevjerovatnim žarom koji je odgovarao počecima punk scene u Washingtonu, D.C. Postojala je i ta čitava „crna“ stvar, koju su morali savladati, obzirom da je radio bio u ljubavnoj vezi sa bijelim muzičarima koji su kao lagani povjetarac jezdili kroz pjesme prilagođene radiju.
Ali kombinirajući svoje jazz fusion porijeklo sa novo prilagođenim, nekonformističkim zvukom, “Bad Brains” nisu bili samo eonima izvan muzičkih sposobnosti svojih vršnjaka, već i u ideologiji, punk scena bila je puna nemilosrdnog nasilja i vulgarnosti s kojima grupa nije željela imati apsolutno ništa. Da bi se suprotstavili toj klimi, bend je učinio nešto potpuno nečuveno u to vrijeme: U svoju su muziku ugradili “Pozitivan mentalni stav” – filozofiju pripisanu inspirativnom klasiku Napoleona Hilla “Think and Grow Rich”.
“Kad smo se pojavili punk je bio neka vrsta vulgarnog sranja”, izjavio je Jenifer za Wax Poetics. „Počeli smo gurati ‘Pozitivan mentalni stav’ kroz našu muziku, a poruka je bila drugačija od uobičajenog punk rocka. Znate, punk rocker može napisati pjesmu o mržnji, npr. mrzim mamu ili neka slična sranja. Nismo bili takvi. Neki klinci koja su htjeli vidjeti uobičajena sranja vidjeli su nas i svakom od njih otvorilo se srce i um.”
“Kada bismo svrali, viđali biste natpise ‘Ja imam taj PMA’ (Positive Mental Attitude), iz toga je nastajao novi način razmišljanja”, dodao je.
Posvećenost “Bad Brains” ‘Pozitivnom mentalnom stavu’ poslužila je kao temeljna filozofija koja je podstakla ono što će na kraju postati transformacija punk rocka u hardcore. Bez obzira na svu njihovu nesputanu pozitivnost, njihovo naslijeđe nije ostalo bez kontroverzi.
Uzmimo, na primjer, zapaljivu pjesmu iz 1989. „Don’t Blow No Bubbles“, koja kaže „don’t blow no spikes, don’t blow no fudge buns” i “don’t blow no bubbles and we can stop the AIDS“. I baš kad mislite da ne može biti više homofobično od toga, čujete za zloglasni incident sa “Big Boysim” 1982. godine, u kojem je bend navodno izgovarao antigej bljuvotine, tokom svađe s queercore pionirima “The Big Boys”, a da su potom dijelili manifest u kom navodno stoji: “Spalite sve pedere!” – ili nešto još gore.
Kakva je bila odbrana “Bad Brains”?
Insistirali su na tome da u igri postoji rasna dinamika koja se potpuno zanemaruje, u suštini, da ako bijeli umjetnici učine isto sranje, niko o tome neće govoriti.
“Ovo je sve jednostavno, glupo sranje, za mene rasističko, jer da su “Dead Kennedys” došli i uradili istu stvar, ta sranja im ne bi ostala priljepljena i stigmatizovala ih”, objasnio je Jenifer 2007. “To sranje ih ne bi stigmatiziralo kao homofobe i nastavilo ih pratiti kroz cijelu karijeru.
Nije baš izvinjenje, ali ni potpuna laž.
To je neugodna istina koja nije svojstvena samo bendu u usponu među rock zvijezde, već i samom duhu muzike koju su revolucionirali. Ako je punk ukorijenjen u nelagodi i sukobu, šta bi onda “Bad Brains” bili bez njih? I još važnije, kakvo bi bilo muzičko okruženje bez “Bad Brains”?
U njenoj sadašnjoj inkarnaciji, grupu čine dugogodišnji gitarista dr. Know, basista Darryl Jenifer, bubnjar Earl Hudson i enigmatični glavni vokal H.R., ali nakon decenija uništavanja granica i utapanja njihovih srca i duša u muziku koju obožavaju, posvećenost je uzela svoj danak. Dr. Know se posljednjih godina borio protiv zatajenja organa i katastrofalnog srčanog udara, dok se H.R. borio sa šizofrenijom i iscrpljujućim glavoboljama uzrokovanim SUNCT sindromom.
Iako možda nikad neće biti izabrani u Rock and Roll Hall of Fame, njihovo naslijeđe, kome nema ravnog, nikada neće umrijeti.
Kao ni njihovo stav hrabrih crnih pobunjenika.