Svako jutro nadaleko prepoznatljivi zvuk trokolice Andree Carbinija ispuni milanski trg, gdje će potom svima gladnima vijesti otvoriti vrata svog mobilnog kioska.
“Corriere della Sera!”, viče. “To su dva eura, hvala, vidimo se sutra, ugodan dan želim”, kaže Carbini veselim glasom kakav je u prošlosti krasio kolportere.
Navala je tolika da će sa svojom žuto-bijelom trokolicom zakasniti na drugo prodajno mjesto na idućem trgu.
“Dolazim svaki dan. Novinski kiosk zatvorio se u srpnju i sretan sam što trokolica dolazi”, kaže 77-godišnja Maria Ricciardi.
“Ne volim internet. Možda je nužan, ali prava kultura je u knjigama i u novinama”, dodaje.
“Otkako se lokalni kiosk zatvorio, morala sam daleko pješačiti da dođem do novina”, rekla je 72-godišnja Maria Malzani.
Ona i njezin suprug, pasionirani čitači novina, kažu da je Carbinijeva inicijativa “sjajna”. Carbini, čiji su klijenti uglavnom stariji ljudi, na ideju o pokretnom kisoku došao je zbog nestanka pravih.
“Prije deset godina u Milanu ih je bilo 650, a sada ih je oko 450”, kaže Diego Averna iz sindikata Cisl i naglašava da mnogi od njih “tek preživljavaju” zahvaljujući prodaji karata za javni prijevoz i grickalica.
Začarani krug
Ali nije to samo milanski nego i nacionalni problem. Od 2009. Italija je izgubila četvrtinu svojih prodavača novina.
Godine 2007. u Italiji se prodavalo 5,5 milijuna primjeraka novina dnevno, a danas samo 2,2 milijuna.
Pad prodaje može se pripisati usponu digitalnih medija i nezainteresiranosti mladih za tiskana izdanja, ali i zbog “manjka prodajnih mjesta”, tvrdi Giuseppe Ferrauto, direktor nakladničke kuće Cairo Editore.
Začarani je to krug.
“Zato su inicijative poput mobilnih kioska nešto što mi izdavači moramo ohrabriti”, rekao je Ferrauto.
Carbini, bivši vlasnik knjižare, zasad ima samo jednu rutu – zaustavlja se u četiri susjedstva koja su nedavno ostala bez kioska. Ali sanja o tome da proširi posao.
Bitka nije gotova
“Ono što radim je zapravo provokacija i nadam se da će mladi to preuzeti. Prodrmao sam situaciju u kojoj nitko nije činio ništa”, kaže 52-godišnji Carbini.
“Ljudi misle da je bitka već izgubljena. Ja, međutim, mislim da novine još imaju budućnost makar se tržište suzilo”.
Tvrdi da se svakodnevnim radom i pažljivim biranjem prodajnih lokacija može zaraditi od 1800 do 2000 eura mjesečno.
Njegova prednost nad klasičnim kioskom jest u tome što ne plaća režije i ima visoku koncentraciju kupaca u kratkom roku.
Kupci su mu uglavnom stariji od 50, ali ima i mlađih, pa čak i djece, koja dolaze kupovati razna Paninijeva izdanja.
Njegovu komercijalnu trokolicu proizveo je Piaggio, a Talijani je zovu ape (pčela). Ista tvrtka proizvodi vespe (stršljene).
“Ape ima iznimnu simboličnu vrijednost u Italiji, predstavlja ekonomski bum 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća”, kaže Carbini.
“Prodavač novina je prijatelj u ‘kvartu’. Oni ne mogu nestati, kao lokalni dućani”, tuži se 66-godišnja umirovljena učiteljica Marianna Saraceno.
“To je velik gubitak, za kulturu, za društvenost, za život u zajednici”.
(HINA)