Zaostavština nobelovca Ive Andrića čije su riječi za vijekove ostavile traga na svjetskoj književnoj sceni za mnoge inostrane turiste jedini je motiv dolaska u Bosnu i Hercegovinu te često i posjete samo tri grada važna za njegov životopis i literaturu Travnik, Višegrad i Sarajevo.
Posebno mjesto u tom trouglu gradova ima Travnik koji se može podičiti Memorijalnim muzejom Rodna kuća Ive Andrića, kao depadansom Zavičajnog muzeja Travnik. Oni koji ga pohode žele osjetiti barem djelić tadašnje atmosfere grada u kojem se rodio te spoznati više o pravcu sazrijevanja književne misli tog velikana.
Kustos te memorijalne muzejske institucije Enes Škrgo podsjeća da Rodna kuća Ive Andrića kao depadans Zavičajnog muzeja Travnik postoji od 30. augusta 1974. godine te da je djelovao pod nazivom Spomen muzej. Na dan Andrićeve smrti 13. marta 1975. godine nazvan je Memorijalni muzej. Naglašava da je stalna izložbena postavka imala do danas nekoliko promjena, posljednja je urađena 2011. godine s namjerom da se na muzeološki atraktivniji i vizuelno privlačniji način predstavi Andrićev život i književno djelo.
Originalna rodna kuća u travničkoj mahali Zenjak, otkupljena od posljednjeg privatnog vlasnika Pere Zeca, zbog trošnosti nije bila uslovna za muzejske namjene te je u cjelosti rekonstruisana 1974. godine.
Pored ostale ponude, Memorijalni muzej posjetiocima nudi da obiđu dvije prostorije – Rodna soba i Soba posvećena romanu “Travnička hronika”. Prva, kako ističe kustos Škrgo, dio je stalne izložbene postavke u kojoj je postavljen nešto bogatije dekorisan mobilijar tipičan za bosanske urbane porodice s kraja 19. stoljeća.
“Time se želi pokazati kultura stanovanja iz razdoblja Andrićevog rođenja. Inostrani posjetioci, kao i oni s područja bivše Jugoslavije, pokazuju veliko interesovanje za ovu sobu, nazive i namjenu izložaka. Druga, posvećena romanu “Travnička hronika”, na muzeološki način govori o nastanku ovog, za Travnik amblematskog književnog djela te o istoriografskoj pozadini umjetničkog prikaza ljudi i događaja u Travniku i Bosni s početka 19. stoljeća”, navodi Škrgo.
Poseban omaž dodjeli Nobelove nagrade Muzej je dao postavkom fototeke s fotografijama snimljenim na ceremoniji dodjele nagrade. Autorsko su djelo Mikija Đuraševića i u stalnoj izložbenoj postavci predstavljeno je 16 fotografija kao izbor od njih oko stotinu. Osim tih snimaka, izložene su fotografije nastale prilikom Andrićevih posjeta rodnom gradu te fotografije iz različitih perioda njegovog života.
Muzej ne posjeduje lične predmete Ive Andrića niti originalne rukopise njegovih književnih djela. Kustos podvlači da je koncepcija muzeja posjetioce upoznati sa životom i književnim djelima nobelovca i u te svrhe muzejski djelatnici preduzimaju edukativne i promotivne aktivnosti. Producira se mnoštvo književnih i kulturnih događaja s kojima nastupaju u javnim i medijskim prostorima ne samo u Travniku i BiH. Posljednjih godina muzej je imao veoma uspješna gostovanja u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Hrvatskoj s izložbama, teatarskim produkcijama, predavanjima i prezentacijama.
Iako muzej posjeduje brojne i zanimljive eksponate, ipak kao najvrednije Škrgo izdvaja prva izdanja djela “Ex Ponto” (1918.), “Nemiri” (1920.), “Put Alije Đerzeleza” (1920.) i prva izdanja romana iz 1945. godine “Na Drini ćuprija”, “Travnička hronika” i “Gospođica”.
U toku su i radovi na muzejskoj zgradi te se veranda Andrićeve kuće sada pretvara u novi kulturni prostor Travnika. To će, kako naglašava Škrgo, biti “Otvoreni književni atelje”, mjesto za specifične književne programe i događaje u kojima se želi uz Andrićevu književnost promovirati literarna ostvarenja neafirmisanih i etabliranih književnika, osobito mladih stvaralaca iz južnoslovenskog govornog područja, kao i inostrane autore.
“Pri Memorijalnom muzeju 2003. godine osnovana je i Zavičajna književna zbirka sa djelima pisaca s područja BiH koje je danas administrativno uređeno kao Srednjobosanski kanton i u tom kontekstu želimo da popularišemo književno stvaralaštvo i kulturu čitanja”, istaknuo je.
Broj posjeta muzeju stalno se povećava, naglašava kustos, uz ocjenu da interesovanje za Andrićevu književnost šitom svijeta ne jenjava. Tokom godine muzej posjeti oko deset hiljada osoba, a najviše ih dolazi iz BiH i bivše Jugoslavije, naročito iz Republike Slovenije.
“U knjizi utisaka posjetilaca muzeja mogu se vidjeti zapisane impresije ljudi sa svih kontinenata svijeta, od Australije do gotovo svih evropskih država. Neki od inostranih posjetilaca govorili su da je Andrićevo književno djelo jedini motiv njihovog dolaska u Bosnu”, ustvrdio je Škrgo.
Ivo Andrić rođen je 1892. u Travniku, a već s dvije godine s majkom odlazi u Višegrad te kasnije u Sarajevo, gdje završava gimnaziju. Bio je veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist. U Zagrebu je započeo studij povijesti, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču pa u Krakovu. Studij je završio 1924. u Grazu, a njegova tema rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.
Pošto je bio naklonjen pokretu “Mlada Bosna”, početkom Prvog svjetskog rata bio je čak i pritvoren. Poslije 1917. odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću. Godine 1919. godine počinje raditi u diplomatiji i to u ambasadama Kraljevine Jugoslavije. Bio je smješten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Grazu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu.
Novi dom kasnije pronalazi u Srbiji. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine za djela “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”. Cjelokupni novčani dio nagrade u vrijednosti od oko milion eura donirao je Bosni za izgradnju biblioteka i kupovinu knjiga.
Umro je 1975. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.
(FENA)