Da u razvoju i napretku kasnimo za ostatkom svijeta, davno je poznato. Može se reći i da užurbano idemo unazad.
Pravim problemima, u godinama unazad javno smo se bavili veoma malo. Osim standardnih predizbornih fraza o asfaltiranju, podizanju spomenika i fontana, skromno se govorilo i pisalo o realnim problemima. Osvrnućemo se na te preskočene i krucijalne detalje. Pokušaćemo malo da zagrebemo temu, kako smo stigli do uvoza smeća iz zapadnih zemalja?
Izvor: Aktivistivlasenica.net
Spavali smo. Zauzeti pukim preživljavanjem, prepuni trauma, vodeći se onim “ćuti može i gore”, prošlo nam je kao tren, skoro trideset godina. Tužni i snuždeni, napuštali smo svoje fabrike kada su odlazile pod stečaj. Kako se koji krov na groblju fabrika urušavao, a grabljivci su rasturali dio po dio ostataka, niko se nije bunio. Jedna po jedna padale su gigantske firme, bez borbe.
Ćutke smo gledali nestajanje doktora iz Vlasenice i raspadanje Doma zdravlja. Imali smo ustanovu koja je bila zdravstveni centar regije, sa porodilištem, a u začetku je bila operaciona sala. Ali tada je već zvonilo za početak kraja. Sada nam je postalo dovoljno imati hitnu pomoć, nekoliko ljekara koji se muče i rade nadljudski posao u neljudsko vrijeme.
Gledali smo kako nam kladionice niču kao gljive. Nisu nam se možda sviđale, ali “neka svijet bar negdje radi”. Žmurili smo što onaj drugi, brojniji dio nas propada. Ćutali smo i kada smo ostali bez ski-centra i bez Jezera. Sa tugom smo se sjećali kakva su nam bila ljeta i zime u Vlasenici. Bilo je za svakog ponešto. Petkom i subotom bila je razdragana gužva i graja u centru naše varošice. Sada se taj žamor polako gasi, jer mladi nemaju više gdje da dođu. Sadržaje koje smo im oduzeli u Vlasenici, našli su negdje drugo. Od kada znamo za sebe, petak nam je bio pijačni i dan okupljanja. Sada imamo na pijaci tek nekoliko štandova, gdje domaći proizvođači daju svoje zdrave proizvode u bescjenje.
Ispratili smo mnoge porodice, pa smo primjetili da je djece u školama sve manje, a odjeljenja po selima skoro su se ugasila. Tada smo možda počeli uviđati da nešto ne valja, ali smo i dalje ćutali. Nije bilo svejedno ni kada nam je svih dvanaest vatrogasaca ostalo bez posla, a mi bez zaštite od požara. Jer vjertovi su jaki kod nas, a požari redovni, ali “opet se desilo nekome tamo, preživjeće se”. Pustili smo vatrogasce niz vodu, kao i mnoge porodice prije njihovih. Nismo podržali sugrađane, a nepravda nam je svima bila pred očima.
Dok smo mi ćutali i tonuli, svijet se razvijao i mijenjao. Ništa primjetili nismo. Zaboravili smo da dođe red na svakog. Uspavani, gledali smo kako Vlasenica nestaje. A propustili smo sve važne teme u svijetu. U međuvremenu, ovde smo sve obrnuli pa su nam donosioci odluka postali nekvalifikovani, željni idola, a ne znanja. Oni sposobniji i stručniji, otišli i ne vraćaju se.
Probudila nas je vijest da će doći neko smeće iz Evrope, da će se topiti, paliti, da je već sve spremno, a nas niko nije pitao, ni obavijestio! Konačno, naglo smo ustali. To je bio poslednji, najglasniji alarm. Izgubili smo ljude, uništili privredu, ostala je samo priroda. Sve te nevolje su nas pregazile, ali nam je ostala bar zemlja, priroda, naše utočište i nada. Kad smo osjetili opasnost da i bez toga ostanemo, trgnuli smo se iz letargije i ustali da pokušamo spasiti što se spasiti da. Iznenadili smo sebe i sve oko sebe. Niko to od nas nije očekivao. Sproveli smo peticiju protiv smeća i njegove prerade. Podigli smo glas kakav se u Vlasenici nije čuo godinama unazad. Okupili smo nekoliko stotina sugrađana u centru Vlasenice i opet na naš miroljubiv i građanski način, podjelili sa njima brigu i strah.
Ne donosite nam smeće, ako nemamo ništa drugo ne treba nam ni to!
To bi bio naš fatalni neuspjeh. Mi smo poljoprivrednici, pčelari, stočari, planinari, voćari… One koji su neophodni za ove tehnologije, naučnike, inženjere i stručne ljude, davno smo otjerali. To postrojenje jednostavno nije za nas i ne treba nam! Imamo dovoljno i svog smeća, hoćemo njim da se bavimo, a ne da uvozimo i ko zna kako, prerađujemo i odlažemo tuđe!
Da se za nekoliko godina na spisak naših grešaka ne doda i ovaj objekat, koji svi smatramo pečatom propasti, odustati nećemo dok se to ne zaustavi.
O propadanju Vlasenice nastavljamo pisati, iz ugla nas koji smo protiv svega ovoga bili, ali smo spavali i ćutali. Dok nismo došli do crvene linije. Nadamo se da će doći do svijesti svih i da će se o realnosti pričati češće i glasnije. Bez upiranja prstom ko je kriv, krivi smo svi mi.
Jer smo do crvene linije došli svojom voljom.