Radnici Pule poznati su po svojoj borbenosti i klasnoj svijesti. Pula je u pravom smislu radnički grad. Ona je to bila i prije Prvog svjetskog rata, i za vrijeme fašističke Italije, ona je to i danas. Klasna svijest radnika bila je uvijek na visokom stupnju. Radnici Pule imali su jaku sindikalnu organizaciju još 1918., 1919. i 1920. godine u vrijeme dolaska Italijana u Istru i u vrijeme nastupajućeg fašizma. Ta je organizacija bila tako čvrsta da ni jedan novi radnik nije mogao ući u tvornicu na rad ako nije postao član sindikalne organizacije. Radnici su imali još tada svoj list “Proleter”, na talijanskom jeziku, a često su vodili i štrajkove za svoja prava.
Upravo 1920. proslavili su radnici Pule Prvi maj, koji je ušao u povijest radničke klase Pule kao krvavi Prvi maj. O tom danu napisao je članak drug Hinko Keba koji je kao organizirani radnik-omladinac učestvovao u toj prvomajskoj akciji. Danas drug Keba radi kao vrstan model-stolar u poduzeću “Sila”.
Uoči Prvog maja 1920. u 8 sati navečer sakupili smo se u omladinskom socijalističkom društvu Treće internacionale. Bili su prisutni vođe partijske i sindikalne organizacije. Raspravljali smo o sutrašnjem danu, a uto je došao talijanski vojnik i rekao da je cijela vojska s nama. Otvorio je bluzu i pokazao nam crveni opasač. Ali drugi dan smo vidjeli, da je to bio izdajnik-provokator, jer je vozio komandanta vojske po gradu.
Ujutro rano počele su omladinske i radničke demonstracije po ulicama Pule. Jedva smo u 10 sati dobili dozvolu da održimo govor na Merkatu (tržnici), a bilo nam je dozvoljeno da se krećemo samo dvjema ulicama grada.
Govor se održao i mi smo krenuli prema trgu Sergio. Trg je blokirala vojska, a omladina je probila kordone vojske i krenula u ulicu Sergio, glavnu ulicu grada. Tamo su bila četvora blindirana kola. Počela je tučnjava. Demonstranti i policija mlatili su se štapovima. Nekoliko ljudi se popelo na krov jedne kuće, bacali su crepove na vojsku. Na to je dano naređenje da se puca u masu. I pucali su. Ubili su 7 naših drugova i ranili 126. Radnici su kasnije pokupili mrtvace i odnijeli ih u prostorije sindikalne organizacije u Šišansku ulicu.
Tri dana kasnije obavljen je civilni sprovod drugova. Na sprovod su došla 4 socijalistička poslanika iz Rima. Drugove smo pokrili crvenim zastavama i lagano nosili do groblja. Kada smo došli do mjesta gdje su poginuli, spustili smo mrtve, a radnička glazba zasvirala je Internacionalu.
Na trgu smo vidjeli jake kordone vojske i mnogo bačava vina, koje je talijanska vlast dala vojnicima da bi pucali na nas radnike. Ali prošlo je mirno. I svečano smo dopratili drugove do groblja, gdje su poslanici održali nadgrobne govore.
Istog dana proglašen je generalni štrajk ne samo u Puli nego u čitavoj Istri u znak protesta zbog poginulih i ranjenih drugova.
Izvor: “Glas rada” od 1. svibnja 1952.
(AbrašMEDIA)