Kad utihnu puške ostaje nam sjećanje. Kakvo će ono biti zavisi od mnogo faktora, ali često i prečesto je pod uticajem okoline, subjektivno i često i prečesto je i samo svrstano u etnički tor i onda kao takvo sjećanje pronalazi načine memorijalizacije. Kako to izgleda na primjeru Bosne i Hercegovine kroz izložbu, publikaciju i sajt predstavila nam je družina iz Centra za nenasilnu akciju (CNA), a trojac Ivana Franović, Nenad Vukosavljević i Nedžad Horozović iz CNA su tim povodom i bili gosti u ovom 173. KUPEK izdanju.
Piše: Dejan Kožul
Mostar, Sarajevo, Banjaluka, Bihać, Beograd…Ovo su do trenutka kad smo radili ovaj KUPEK gradovi u kom je prikazana izložba „Rat sjećanja“, a prikazivat će se ona i dalje i to ne toliko zbog samih fotografija i filmova koji su snimljeni za ovu priliku, koliko zbog mogućnost dijaloga i priče o sjećanju.
Sve fotografije, pa i više od toga možete svakako vidjeti na sajtu www.kulturasjecanja.org, a mogućnost da ih postavite u pravi kontekst imate baš u ovom KUPEK-u jer smo o tome i pričali u prvom dijelu emisije.
Kako je nastala ideja, zašto je u našim narodima dominantna uloga žrtve i da li je moguće izbjeći kolektivnu odgovornost za zločine ako već nije problem kolektivitetu pripojiti ulogu žrtve? Da li su kičasti i prečesto neprimjereni spomenici dio jednog sistema protiv kog se teško boriti ili je u pitanju nešto puno bezazlenije?
Ako sagledavamo novonastale spomenike mogli bi zaključiti ono o čemu su inicijatori ove ideje više puta govorili a da to je da su politike sjećanja međusobno isključive, pa čak i da su tu samo kako bi stvorile teren za neke buduće ratove, za neke buduće osvete i „preventivne zločine“, jer valja ubiti prije nego ubiju „nas“.
Zanimljiva je i ta „igra“ starih spomenika i sjećanja na Drugi svjetski rat sa novim narativima, te kako je moguće da se u jednom gradu bez ikakva problema podignu dva spomenika u par dana, a onaj, koji ima simboličku važnost daleko veću, a tiče se partizanskog perioda da bude u potpunosti uništen nebrigom?
Poslušajte i kako je tekao proces istraživanja, kolika je uloga u svemu bila ratnih veterana, a posebno obratite pažnju na dio priče o nepostojećim spomenicima, koji su druga strana ovog novčića.
Koliko god postojali ti novonastali, kičasti spomenici, koji najmanje opominju, a više pripremaju teren za neke buduće pokolje, brojni su gradovi gdje se na inicijative za podizanje spomenika ne gleda sa blagonaklonošću, čak i ako su djeca u pitanju. Naši gosti smatraju da to na kraju može postići i bolji efekat od memorijalizacije. Svakako zadirkuje maštu pa poslušajte KUPEK # 173 da čujete kako i zašto.
Problem memorijalizacije na ovaj ili onaj način, na kraju se ipak može riješiti jednim jednostavnim načinom – prodajom. Brojni su primjeri da je sve na prodaju pa i sjećanje, pa ne budimo mi ti koji ćemo na to pristati jer ako ima išta gore od kičaste memorijalizacije koja sutra može biti gledana i drugim očima, kao na spomenik jednom vremenu i načinu razmišljanja, onda je to apsolutno ignoriranje. Taj luksuz sebi ne možemo i ne smijemo dozvoliti.
Dakle, u vremenu kad nas opet tiho peku i pripremaju za neke buduće bitke „koje neće biti oružane, ali ni takve ne isključujem“, mi pričamo o zamkama mirnodopskog vremena koje je kod nas uglavnom samo nastavak rata ali drugim sredstvima, pa i sjećanjem.
I sami namećemo jedno pozitivno sjećanje.
Ovo 173. KUPEK izdanje posvećujemo nedavno preminulom Vladimiru Trifunoviću, nekadašnjem generalu JNA, tihom heroju koji je svojom odlukom da ne krene u sukobe spasio stotine, a možda i na tisuće života Varaždinaca.
KUPEK # 173. možete poslušati ovdje.
(AbrašMEDIA)
