U kontekstu rasprava o strategiji i taktici ljevice, internetska promidžba nepravedno je zapostavljena tema. Na sporiji razvoj lijevog YouTubea utjecale su već standardne boljke ljevice – akademizam, unutarnje podjele i prozivke zbog stvarnih ili izmišljenih ideoloških zastranjenja, te skepsa spram “otuđujućih” i visoko individualiziranih medija kao što je YouTube. Desna online propaganda u međuvremenu cvjeta, a opasnom ju čini njen potencijal za vlastitu daljnju reprodukciju. LeftTube, koji se još razvija, dobar nam je podsjetnik i na to da ljevica može biti zabavna.
Piše: Armin Protulipac, H-Alter
U kontekstu rasprava o strategiji i taktici ljevice, internetska promidžba nepravedno je zapostavljena tema. To, dakako, ne znači da ljevica nije ostvarila barem određenu razinu prisutnosti u bespućima cyberspacea, kao ni da se ljevica navedenim pitanjem nije uopće bavila.
Premda su neka od poznatih okupljališta internetskih ljevičara, poput foruma RevLeft, zamrla ili u potpunosti nestala, njihovo je članstvo dobrim dijelom emigriralo na zamjenske servise poput Reddita i Twittera ili u neku od mnogih lijevo-orijentiranih Facebook grupa. Kako se ovakve promjene platforme odražavaju na kvalitetu i sadržaj samih rasprava, tema je za drugu priliku o kojoj nije poželjno donositi prvoloptaške zaključke.
Dovoljno je uočiti kako se, osobito u slučaju foruma i blogova, radilo o širem trendu koji je nastupio s pojavom i usponom društvenih mreža, pri čemu pad popularnosti određenih stranica ne mora sugerirati promjenu u političkim stavovima publike.
Stranica Libcom zasigurno je među svjetlijim primjerima – unatoč povremenim vrludanjima, i dalje se radi o jednoj od najvećih i najvažnijih lijevo-orijentiranih stranica koja je istovremeno izvor aktualnih vijesti sa svih kontinenata, okupljalište istomišljenika i bogat teorijski arhiv. Štoviše, upravo je Libcom među uspješnijim primjerima komunikacije s publikom koja nije značajno teorijski potkovana ili koja jednostavno traži malo praktičnije savjete od mučnih akademskih seciranja lijeve teorije ili aktualnog političkog stanja.
Premda i na Libcomu donekle postoji problem akademizma i obraćanja ljudima koji su ionako već uvjereni u glavne postulate lijeve ideje, osvježavajuće je već na početnoj stranici vidjeti veze na cijele sekcije Libcoma koje se bave isključivo praktičnim primjerima i savjetima za organiziranje i djelovanje na radnom mjestu, u zajednici, na prosvjedima i sl.
Navedeni sudovi o uspješnosti Libcomove komunikacijske strategije u načelu su anegdotalni i temeljeni isključivo na dugogodišnjem praćenju Libcoma, profila njegovih posjetitelja i rada njegovih suradnika. U suštini se radi o subjektivnom komentaru o tome kako bi, barem po naivnom sudu autora ovog teksta, lijeva komunikacijska strategija trebala izgledati.
U kontekstu jačanja desnice na valu agresivne populističke retorike i paralelne getoizacije ljevice u domenama kulture i akademije, iznalaženje načina za uspješno dopiranje do šire i masovnije publike svojevrsni je ljevičarski sveti gral. U situaciji u kojoj se ponekad čini da su temelji javne rasprave toliko pomaknuti udesno da je potrebno nanovo objašnjavati neke od najtemeljnijih polazišta bilo kojeg iole progresivnog pokreta (“postoji strukturalna nepravda i protiv nje se trebamo boriti”), društvenoznanstvenih uvida (“postoji razlika između spola i roda”), pa čak i civilizacijskih osnova („genocid nije legitimno političko rješenje ni za koji problem“), teško je ne zapitati se što to oni drugi rade bolje od nas te radi li se zaista o svjesno odabranoj i razrađenoj strategiji.
Drugim riječima, zašto se čini da, barem u ovom trenutku, čak i najreakcionarniji i najradikalniji elementi desnice uspijevaju doprijeti do masovnije publike uspješnije od ljevice?
Jedan od aktualnih primjera na kojem je moguće bar donekle promišljati o tome kako ljevica i desnica pristupaju pitanju internetskog agitpropa jest onaj YouTubea i upadljivog porasta popularnosti desnih kanala u razdoblju od 2015., te paralelnom odgovoru sa suprotne strane i formiranju scene koja se danas sve češće naziva LeftTube.
Od libertarijanca, antifeminista, bijelih supremacista, neonacista, poricatelja holokausta i dobrih starih konzervativaca, u svijetu desničarskih influencera naći će se ponešto za svakoga. Neki, poput kanala AmazingAtheist, svoju su internetsku karijeru počeli graditi još u vrijeme kada je pokret tzv. novog ateizma bio na svom vrhuncu i tek su s vremenom – potaknuti konzervativnim stavovima perjanica novog ateizma poput Christophera Hitchensa, ali i suočeni s potencijalnim padom gledanosti u razdobljima kada su interes javnosti počele okupirati druge teme – progutali “crvenu pilulu” te politički ateizam zamijenili, primjerice, antifeminizmom.
Drugi su izrasli iz internetskih zajednica poput 4chana i Reddita, gdje se tobože provokativni i nekorektni humor miješa s kvazi-ironičnim zagovaranjem npr. ženskog seksualnog ropstva protjerivanjem manjina. Treći su pristigli s neonacističkih foruma, konzervativnih vjerskih i političkih organizacija, iz Tea Party pokreta ili ekstremno desnog krila Republikanske stranke.
Neki se identificiraju kao klasični liberali ili libertarijanci, neki kao bijeli nacionalisti, neki kao
konzervativci i tradicionalisti. Neki su muškarci, neki žene, neki transrodne osobe. Neki su Amerikanci, neki Europljani, neki stariji, neki mlađi. Konačno, na valu jačanja desnog populizma, uspona alt-righta do pozicije makar medijske vidljivosti i, najvažnije, pobjede Donalda Trumpa.
Neki su jednostavno prepoznali priliku za slavu i zaradu te shvatili da je algoritmima YouTubea lakše manipulirati plasiranjem “kontroverznog” i polarizirajućeg seksističkog, rasističkog, transfobnog ili homofobnog sadržaja koji privlači klikove obiju strana, nego pokušajima uspostavljanja bilo kakve suvisle rasprave. Međutim, ono što ovu naizgled heterogenu scenu čini nezanemarivo opasnom jest njen potencijal za vlastitu daljnju reprodukciju.
Zahvaljujući pretraživačkim i filtracijskim mehanizmima koji čine nevidljivu pozadinsku tehnološku strukturu servisa poput YouTubea, a kojima je internetska desnica naučila jako dobro upravljati, na njima je gotovo nemoguće pronaći informacije o temama poput rasizma, feminizma i rodne teorije, migrantske krize, marksizma, pa čak i povijesti fašizma, bez nailaženja na desne teorije zavjere i paranoidne dezinformacije prema kojima je zapad ugrožen pred naletom nemilosrdnih tamnoputih muslimanskih barbara ili židovske pete kolone, totalitarnim terorom lijevih akademika i neostaljinizma skrivenog iza antidiskriminacijskih zakona i sveprisutne mitske
nemani političke korektnosti, ili pak pred agresivnim feministicama i LGBTIQ aktivistima koji žele ukinuti obitelj, roditelje, muškarce, a onda i legalizirati pedofiliju.
Ako vas ovo podsjeća na još jednu referendumsku kampanju udruge U ime obitelji, na saborska bulažnjenja Željka Glasnovića ili na reprizu emisije Velimira Bujanca, niste daleko od istine. Međutim, ono što slične pojave na internetu čini značajno opasnijima jest mogućnost njihovog viralnog širenja i dopiranja do kudikamo većeg broja ljudi iz cijelog svijeta, potpomognuto mehanizmima suvremenog interneta i bez potrebe za provjerama i kontrolama kojima bi, barem u teoriji, trebali podlijegati tradicionalni mediji.
Ksenofobna retorika nije ni približno zapaljiva i privlačna, posebice mlađim generacijama, kada dolazi iz usta jednog Željka Glasnovića ili prikrivena iza donekle ispeglanijeg imidža Nine Raspudića, nego kada je upakirana u simpatični trominutni animirani filmić s uglancanim stručnjacima u odijelima, lako pamtljivim porukama i pristupačno sažetim statističkim podacima, ma koliko god oni bili netočni, izvučeni iz konteksta, krivo predstavljeni ili tendenciozni.
Kanal Prager University, nazvan prema njegovom osnivaču, američkom konzervativnom voditelju Dennisu Prageru, već gotovo cijelo desetljeće razvija upravo ovakav pristup. Skriveni iza naziva izmišljenog sveučilišta kako bi sugerirali akademsku ozbiljnost i dali prizvuk znanstvene težine svojim porukama, Prager i suradnici do sada su s nekim uradcima uspjeli privući višemilijunsku publiku, a mogu se pohvaliti i s gotovo dva milijuna pretplaćenih pratitelja na YouTubeu.
Dakako, veći broj pregleda ujedno znači i veću zaradu za vlasnike pojedinih kanala, što je u slučaju Pragera dovelo i do otvorenog sukoba s Googleom. Naime, nakon što je zbog kršenja moderatorskih politika YouTubea i nekompatibilnosti s potencijalnim oglašivačima – o čemu, dakako, odlučuje poseban algoritam – za više desetaka njihovih videa uvedeno ograničenje pristupa ili su ukinute mogućnosti monetizacije, s kanala su odgovorili već poznatim prozivkama za cenzuru, kršenje slobode govora i političku pristranost, unatoč tome što je Google u isto vrijeme prozvan zbog uklanjanja i ograničavanja LGBT sadržaja.
Uz standardne teorije zavjere o imigraciji, negiranje klimatskih promjena, protivljenje povišenju američke minimalne plaće i zalaganje za pravo na nošenje oružja, podsjetimo samo da se radi o kanalu koji je, među ostalim, ugostio Michelle Malkin, američku konzervativnu političku komentatoricu koja opravdava zatvaranje američkih građana japanskog podrijetla u logore za vrijeme Drugog svjetskog rata, a srodnom logikom dolazi i do prijedloga da se s američkim muslimanima postupi na sličan način dok god postoji opasnost od globalnog terorizma.
Iako je tužba kasnije odbačena na okružnom sudu, čini se da cijeli slučaj nije nimalo naštetio popularnosti i financijama samog kanala. Filmići, u čiju se izradu i promidžbu navodno utroši oko 50 000 dolara po epizodi, i dalje se redovito objavljuju, donacije pristižu, raste broj pretplatnika i pratitelja, a kanal je u 2018. godinu ušao s više od milijardu pregleda.
Desna propaganda postala je unosan biznis, što ambicioznim pojedincima omogućava da s lakoćom i u kratkom roku prikupe i do više stotina tisuća pregleda isključivo na osnovu ponavljanja već ustaljenih, navodno “kontroverznih” teza. Naslovi s kojih velikim slovima vrište poruke poput “THERE ARE ONLY TWO GENDERS” ili “BLACK PEOPLE ARE TO BLAME FOR THEIR OWN SITUATION”, kao i kompilacije poput “FEMINIST CRINGE COMPILATION”, idealan su mamac za gledatelje, a njihov je najveći uspjeh u tome što privlače i publiku koja nije nužno izričito politički opredijeljena.
Naravno, kvaliteta samih argumenata pritom nije najvažnija stvar, a kada počnu pristizati donacije gledatelja te zarada od monetizacije i sponzorstava, postaju gotovo sasvim sporedna stavka. U suštini se radi o win-win situaciji – istinski vjernici postepeno približavaju svoje stavove i radikaliziraju kako publiku tako i naivnije pripadnike “scene”, a oni pragmatičniji jednostavno uživaju u plodovima internetske karijere izgrađene na zapaljivim provokacijama i osnaživanju uobičajenih predrasuda, ne uzimajući pritom u obzir šire društvene posljedice.
Netko je možda zaista neonacist, a netko je jednostavno politički nepismen – na desnom polu YouTubea to ionako nije bitno. Ako ćete druga osoba štititi od kritike, promicati tvoj kanal i pozivati na gostovanja na vlastitom kanalu, zašto bi uopće želio secirati ili kritizirati njihove stavove?
Iako se u nekim trenucima činilo kako je desnica u određenim dijelovima interneta uspostavila neosporivu hegemoniju, na što ljevica nije uspjela ili nije znala dati adekvatan odgovor, okolnosti su se u posljednjih godinu dana počele mijenjati.
Osim što je produbljivanje postojećih predrasuda uvijek lakša rabota od njihovog rastakanja, na sporiji razvoj lijevog YouTubea utjecale su i već standardne boljke ljevice – akademizam, unutarnje podijele i prozivke zbog stvarnih ili izmišljenih ideoloških zastranjenja, skepsa spram “otuđujućih” i visoko individualiziranih medija kao što je YouTube, nerazumijevanje između američke i ostatka svjetske ljevice itd.
Dakako, tu su i objektivne prepreke, sadržane u činjenici da se radi o nadmetanju s puno moćnijem i bolje financiranom konkurentom, protivniku koji svoje uporište pronalazi u prošlim ili postojećim strahovima, dogmama i predrasudama, a ne u pokušajima istraživanja nekakve alternativne budućnosti.
Ipak, internetska je ljevica nekim čudom uspjela iznaći način za dopiranje do nove publike te je prednosti i nedostatke novih medija uspjela bar donekle okrenuti u svoju korist. Možemo raspravljati o teorijskoj potkovanosti, opasnostima od pojave vlastite celebrity kulture i amerikaniziranosti lijevog YouTubea, no i dalje je osvježavajuće u moru libertarijanske ili konzervativne propagande naići i na poneki video koji o kapitalizmu ili rasizmu govori iz marksističke ili anarhističke perspektive, a pritom to čini na način koji je dovoljno zanimljiv da zaokupi pažnju nezanemarivog broja gledatelja, posebice onih koji bi inače vjerojatno naišli na teorije Jordana Petersona ili Bena Shapira.
Kanali kao što su ContraPoints, hbomberguy ili Three Arrows, uspješno dokazuju kako je moguće konkurirati sveopćoj ofanzivi desnice u cyberspaceu – i to sa sviješću o tome da izgradnja masovnog pokreta ne može biti ograničena na krugove prekarnih kulturnih radnika i studenata društvenih znanosti. Unatoč svim nedostacima i prostoru za poboljšanje, jedno od najvećih pozitivnih iznenađenja koje je donio uspon LeftTubea jest podsjetnik na to da ljevica može biti zabavna.
Umjesto rekonstrukcije povijesti ili detaljnije analize lijeve YouTube scene, narednih tjedana donosimo vam razgovore s dvoje njenih pripadnika – Mexie, koja vodi istoimeni kanal posvećen pitanjima ekonomske, ekološke i društvene pravednosti, te Olivera, voditelja kanala Philosophy Tube.
Osim što pružaju uvid u pozadinu i funkcioniranje ove grupacije srodnih YouTube kanala, razgovori s Mexie i Oliverom možda posluže kao nadahnuće onima koji su dovoljno odvažni da i sami počnu raditi na sličnom sadržaju, odnosno kao poticaj da neke njihove savjete i zaključke pretoče u offline aktivizam.