LSD, droga koja asocira na hipi pokret i umjetnost 60-ih godina prošlog stoljeća, stidljivo opet postaje predmet medicinskih istraživanja, 75 godina nakon što je gotovo slučajno otkrivena u velikom švicarskom laboratoriju.
Prije nego što će postati rekreativna droga povezana s Woodstockom i umjetnicima 60-ih godina, LSD, tvar visokih halucinogenih svojstava, nastao je 1943. godine, kao eksperimentalni lijek u psihijatriji.
Osim na hipi pokret 60-ih godina, LSD asocira i na protuvladine proteste i kontrakulturu.
Uznemirena stepenom zloupotrebe LSD-a, Svjetska zdravstvena organizacija poziva vlade na akciju, pa je 1971. godine ta psihodelična droga stavljena van zakona.
Medicinska istraživanja obustavljena su na veliku žalost doktora Alberta Hofmanna (1906-2008), jednog od njegovih “očeva”, koji je čitav život branio terapeutske vrijednosti svog otkrića.
Ali, zadnjih nekoliko godina stvari se pomalo mijenjaju i LSD se “na mala vrata” vraća u medicinu.
Godine 2006. u Baselu je organizirana velika konferencija o Hofmannu, povodom 100. godišnjice njegovog rođenja.
Tada je priređena i izložba u Švicarskoj nacionalnoj biblioteci u Bernu, posvećena njegovoj knjizi naslovljenoj LSD: moj enfant terrible.
Naučnici iz cijelog svijeta tada su se obratili s molbama svojim vladama tražeći dopuštenje da opet ispituju LSD, posebno kako bi proučavali njegov utjecaj na liječenje teških depresija, ili kao popratni lijek za pacijente oboljele od neizlječivih bolesti.
Među rijetkim istraživanjima koja su od tada dopuštena je studija nazvana Druga faza, koju je proveo doktor Peter Gasser, psihijatar i psihoterapeut u Švicarskoj.
Cilj studije na 12 pacijenata, finansirane novcem kalifornijskog instituta Multidisciplinary Association for Psychedelic Studies – MAPS, utvrditi je kako LSD može pomoći oboljelima da se nose sa svojim strahovima i tjeskobama kada im je dijagnosticiran rak u uznapredovaloj fazi.
“To je tek početak i moguće je da se LSD vrati kao neki lijek”, predviđa Hannes Mangold, kustos izložbe u Švicarskoj nacionalnoj biblioteci u Bernu.
LSD, kojem kratica dolazi od njemačkog naziva Lysergsaurediethylamid (dietilamid lizerginske kiseline), otkriven je slučajno prilikom Hofmannovog rada s gljivicom raženom glavicom, koja se i prije koristila u razne medicinske svrhe.
U to doba u laboratoriju Sandoza u Baselu upotrebljavala se za proizvodnju lijeka protiv migrene.
Hofmann je ne znajući stvorio LSD kombinirajući glavni sastojak ražene glavice, lizerginsku kiselinu, s dietilamidom.
Tokom istraživanja slučajno je na kožu nanio tragove spoja i osjećao se neobično.
Kako bi bolje istražio pojavu, uzeo je veliku dozu i iskusio snažne halucinacije.
Arthur Stoll, vlasnik istraživačkog laboratorija Sandoza, predlaže tada svome sinu, psihijatru u Cirihu, da testira tvar na svojim pacijentima.
U napomeni koju su 50-ih godina dobijali ljekari zainteresirani za testiranje droge na sebi objašnjava se da ta tvar izaziva neku vrstu prolazne umjetne psihoze i može im pomoći da bolje razumiju misli svojih bolesnika.
Pacijentima je taj čudotvoran lijek trebao ublažiti tjeskobe i opsesivne neuroze.
No, LSD se “iskrao” iz medicinskog laboratorija i širokih ruku prihvatili su ga umjetnički i književni krugovi pod utjecajem američkog pisca Kena Keseyja, autora Leta iznad kukavičjeg gnijezda i profesora psihologije Timothyja Learyja, koji je izgubio radno mjesto na Harvardu jer je drogu podijelio svojim studentima.
Švicarska radio-televizija pronašla je u svojim arhivima reportažu iz 1966. godine u kojoj tri volontera uzimaju LSD te pred kamerom svjedoče o doživljenom iskustvu.
“Bez okusa je”, govori prvi volonter, pomalo razočaran, a zatim počinje opisivati svoje halucijnacije, pa kaže da se osjeća kao “da je u akvariju”.
“Vidim samo alge”, ispričao je ljekaru i ekipi na snimanju, objasnivši na koji je način tvar oslobodila njegovu kreativnost.
Krajem 60-ih godina LSD biva postupno zabranjen, pa tako i u Švicarskoj 1968. godine.
Stoga se Hofmann “laća pera” kako bi riječju obranio svoj izum.
Njegova knjiga LSD: Mon Enfant terrible apsolutno je fascinantna, djelomice je hemijski priručnik, a djelomice metafizička rasprava, kaže Mangold.
Hofmann je knjigom želio unijeti nove dokaze u raspravu o LSD-u i cijelog se života trudio prikazati pozitivnu stranu svog otkrića.
“Kada bismo se uspjeli bolje njime koristiti u medicinskoj praksi povezanoj s meditacijom i sposobnostima LSD-a da izazove vizionarska iskustva u određenim okolnostima, vjerujem da bi moje nepoćudno dijete moglo postati čudo od djeteta”, napisao je švicarski kemičar.
(Agencije)