Povodom nedavno održanih parlamentarnih izbora u Sloveniji, porazgovarali smo se čelnikom stranke Ljevica, Lukom Mesecom. U razgovoru smo se dotaknuli širih trendova koji su obilježili same izbore, postizbornih kombinacija, razloga uspjeha Ljevice i europskog konteksta.
Piše Marko Kostanić, Bilten.org
Osvrnimo se u prvih nekoliko pitanja na širu sliku izbora i rezultate političkih konkurenata. Izbore je obilježila prilično niska izlaznost. Kako ju tumačiš? Je li posrijedi bila naprosto frustracija ovom kampanjom, postkriznom politikom u Sloveniji općenito ili su razlozi dublje naravi? Postoji li neko relevantno istraživanje o socijalnoj strukturi apstinenata?
Takvog istraživanja nažalost nemamo, ali neke značajne trendove možemo iščitati iz javnih podataka o izlaznosti. Prvi su generacijski. Izlaznost među starijom populacijom je bila tri puta viša nego među mladima. To možemo donekle pripisati socijalizaciji. Stariji su djeca socijalizma, politizirana generacija, a mladi djeca kapitalizma, individualistička generacija. Ali i među mladima postoje značajne razlike. Na primjer, najviše apstinenata je bilo među mojom generacijom (30-34 godine). Njihova je izlaznost ove godine iznosila samo 34%. A s druge strane, najmlađi glasači (18 i 19 godina) su imali izlaznost od čak 64%.
To tumačim ovako: pripadnici moje generacije su djeca krize. Nakon krize je izlaznost općenito najviše pala – sa 65% 2011. godine na 51% 2014. godine. Tako da dosta razloga za gubljenje povjerenja u politiku možemo pronaći u tom periodu. Što se tada dogodilo? Izmijenile su se dvije vlade. Desna vlada Janeza Janše provodila je snažne antisocijalne reforme (mjere štednje, privatizacija, pozivi Trojki da dođe u Sloveniju, itd.). Tu vladu su dokrajčili protesti, a iza nje je došla vlada Alenke Bratušek (lijevi centar) koja je u potpunosti nastavila Janšinu politiku! Ljudi su tada – opravdano – stekli osjećaj da su svi isti. I naravno da je moja generacija, koja drugog iskustva osim tog nema, razočarana i da apstinira.
Ali očigledno mlađa generacija koja je ove godine prvi put izašla na izbore – i pritom masovno glasala za Ljevicu, njima smo bili druga najpopularnija opcija – povjerenje u promjenu ima. I mi smo sad ti koji ju ne smiju razočarati.
Središnja figura slovenske politike je Janez Janša. Čini se da su se i ovi izbori za većinu aktera polarizirali oko njega i njegove politike. Što nam to govori o stanju političke scene i na čemu se zasniva njegov relativni uspjeh?
Prvo, njegov rezultat ne bih ocijenio kao “relativni uspjeh”. Na prethodnim izborima, 2014. godine, Janez Janša je bio diskreditiran i u zatvoru, nije čak mogao ni na predizborna sučeljavanja, a njegova Slovenska demokratska stranka (SDS) osvojila je 21 zastupničko mjesto. Ovaj put nije bio u zatvoru, već upravo suprotno, sve je bilo na njegovoj strani. Izbjeglička kriza, raspad političkog centra, veliki prijatelj Viktor Orban mu je izdašno financirao kampanju, govori se o 3 milijuna eura samo iz Mađarske (za usporedbu: naša kampanja koštala je cca. 90.000 evra), a dobili su samo četiri zastupnika više nego 2014. godine. I ostali izolirani: sve stranke političkog centra su više puta prije izbora obećavale da neće u nikakvu koaliciju sa SDS-om. U koaliciju sada Janša može samo s kršćanskim demokratima iz Nove Slovenije (NSi) i nacionalistima iz Slovenske nacionalne stranke (SNS), ali ukupno imaju samo 36 glasova. Za sastavljanje vlade im treba još deset. Moglo bi se reći da je Janša, koji je na izbore išao s “all in” varijantom, sa samo 4% više glasova nego 2014. zapravo najveći “relativni gubitnik”.
A s druge strane, duh vremena još uvijek je na njegovoj strani. U okružju Slovenije sad su na vlasti samo desne ili krajnje desne stranke. To snažno utječe i na politiku kod nas. Politički centar kreće se sve više prema desno, tako da čak i desni komentatori kažu da je politički centar kod nas zapravo samo “maskirana desnica”. Ne treba zaboraviti da su to oni isti koji su provodili mjere štednje, privatizaciju i postavili žicu na granicu. Možda će Janša biti još jedan mandat u opoziji, ali desnica – i krajnja desnica – imat će veliki ujecaj na vladu.
Na šire shvaćenom liberalnom centru se stvorila prilična gužva. Čini se da i dalje u određenoj mjeri prolazi priča o novim “apolitičnim” ličnostima, najnoviji je slučaj Marjana Šareca, ali i neke bivša utjelovljenja takvih “novina” i dalja okupljaju dovoljno birača da uđu u parlament. Što ti se čini, odakle ta “potreba” za takvim licima? I misliš li da postoji šansa da se netko od njih ipak udruži s Janšom u nekakvu koaliciju?
Ekonomist Franček Drenovec tvrdi da se nama u Sloveniji tijekom krize dogodio “kolaps elite”. Mislim da je to točno. Projekt slovenske tranzicijske politike bio je oblikovanje vlastite, domaće, kapitalističke klase, a ona je u periodu krize u velikoj mjeri propala, a s njom i tranzicijska politička klasa. Tu je najznačajnija propast Liberalne demokracije Slovenije (LDS), stranke koja je vodila Sloveniju kroz tranziciju. Od tada je politički centar fragmentiran, a u javnosti se stalno traže “nova lica”. Nova lica su nova nada, nova lica služe kao projekcijsko platno želja javnosti.
Problem s Alenkom Bratušek i Mirom Cerarom kao najuspješnijim “novim licima” bio je u tome da uopće nisu promijenili omražene (post)krizne neoliberalne politike. Alenka Bratušek je nastavila je desni projekt Janeza Janše, a Miro Cerar njezin projekt. Na taj način brzo su gubili povjerenje i naravno – javnost koja je htjela promjenu, počela je tražiti novo “novo lice”.
Našla ga je u Šarecu, ali mislim da ni taj neće donijeti nikakvu promjenu. S Janšom najvjerojatnije neće koalirati, ali pokušat će surađivati s desnicom općenito. Prvi kadrovski potezi centra su značajni: umjesto da na čelo Državnog zbora postave predstavnika lijevog centra (dobili bi i našu podršku) oni su za predsjednika parlamenta postavili Mateja Tonina, vođu NSi-je.
Prebacimo se sada na Ljevicu. Nadmašili ste rezultat s prošlih izbora. Čemu pripisuješ taj uspjeh i na čemu se zasnivala vaša kampanja? Također, kako ste se postavili prema centralnoj opoziciji Janša-antiJanša?
Da, popravili smo rezultat sa 5,9% na 9,3% tako da ćemo sada imati devet zastupnika. To je prilično dobro i ohrabrujuće. Naš predizborni program bio je opsežan i konkretan, napisan na preko 100 stranica, tako da smo pokrili sve aspekte države. A glavni zahtjevi bili su otprilike sljedeći: rast minimalne plaće i socijalnih transfera, otkazivanje investicije od 1,2 milijarde eura za nabavku oružja (investicija po nalogu NATO-a), referendum za izlaz iz NATO-a, viši porezi za kapital i bogate, izdašnije financiranje zdravstva, kulture i mirovinskog sustava. Zatim državni stambeni program, poboljšanje javnog prijevoza i željezničkog sustava prijelaz na obnovljive izvore energije, uklanjanje žice na granici s Hrvatskom, dobrobit životinja, itd.
Čemu pripisujemo uspjeh? Mislim da smo u kampanji prilično dobro predstavili naš integritet i dosljednost u posljednjem mandatu te ozbiljnost i realnost naših prijedloga. Praktički smo za svaku mjeru pojasnili kako bi je financirali i kako bi je provodili. To je rezultat ozbiljnog parlamentarnog rada u prethodnom mandatu.
A s druge strane, bili smo na jasnoj distanci do ostalih stranaka, pokazali smo snažno uočljivu razliku i dobro smo iskoristili predizborna sučeljavanja. Na primjer, pet dana prije izbora najveća komercijalna televizija u državi organizirala je emisiju tipa “poduzetnici vs. politika” sa ciljem da predstavnici uspješnih slovenskih kompanija kažu političarima što radimo pogrešno i javno izraze svoje zahtjeve. Naravno, predstavnici ostalih stranaka natjecali su se u ulizivanju poduzetnicima. No, mi smo tu priliku pametno iskoristili za konfrontaciju s tim poduzetnicima i zagovor pozicije radničke klase i interesa javnog sektora, tako da je na kraju Janez Janša rekao da se osjeća kao da je bio na sučeljavanju “poduzetnika i Luke Meseca”.
U kompliciranoj postizbornoj aritmetici jedna od mogućnosti pri sastavljanju nove vlade jest koalicija od centra na lijevo. Ako biste pristupili eventualnim pregovorima, koji bi bili vaši osnovni zahtjevi i misliš li da postoji prostor za takve ustupke?
Da, već smo započeli razgovore sa Šarecom, a s Janšom, naravno, nećemo. Naši zahtjevi bit će isti kao obećanja u kampanji. Poslije prvog tjedna razgovora izgledi nisu najbolji. Kao što sam već kazao, Matej Tonin iz NSi-je izabran je za predsjednika Državnog zbora. Izbor predsjednika parlamenta je uvijek prvi signal kakve će boje biti naredna vlada. Mi smo već prije izbora kazali da se u koaliciji sa Novom Slovenijom ne vidimo jer su njihovi zahtjevi suprotni našima (na primjer: amerikanizacija zdravstva, niski porezi, privatizacija etc.). Sa Šarecom ćemo se još sastati da vidimo možemo li bar neke naše prijedloge dogovoriti s njim, ali sve upućuje na to da će centar koalirati s desnicom.
Od ulaska Slovenije u Europsku uniju i eurozonu konstantno se sužava prostor za političko djelovanje, pogotovo s lijeva. Postkrizna politika je taj proces dodatno zaoštrila: od privatizacije bankarskog sektora i državnih kompanija preko pritiska na organizirani rad. Gdje vidiš ulaznu točku za implementaciju lijeve politike u tom kontekstu? Drugim riječima, na što se kladiš, osim obrane stečenih prava?
Da, naravno da EU i eurozona predstavljaju ograničenja za lijevu politiku, ali to prilično zavisi o situaciji u pojedinoj državi. Na primjer, Siriza u Grčkoj je imala potpuno vezane ruke, ali mi nismo u takvi situaciji. Naš javni dug nije velik i da se njime upravljati te je dosta značajnih kompanija i banaka još uvijek u državnom vlasništvu. I zbog toga Ljevica ima – mada u okviru EU i eurozone – dosta prostora. Naši zahtjevi koji bi neposredno i odmah poboljšali živote siromašnih nisu u nikakvoj koliziji s okvirom EU: kao porast minimalne plaće, socijalne pomoći i mirovina. Također, ograničenja nema ni s našim programom u zdravstvu, kulturi, stanovanju, javnom prijevozu, ekonomskoj demokraciji i okolišnim politikama. Također, nema izravnog diktata po pitanju privatizacija. Ali naravno da postoje momenti koji zahtijevaju izravan konflikt s EU i NATO-om: zaustavljanje kupovine oružja za 1,2 milijarde dolara, opoziv prodaje najveće banke (NLB), uklanjanje žice s granice, itd.
I za kraj, malo načelnije pitanje. S obzirom na političke trendove u Europe – rast desnice i ustrajna ekonomska i politička tvrdoglavost Bruxellesa i Berlina – kako vidiš skoru budućnost Unije? I kako Ljevica formulira svoj program i politiku s obzirom na te trendove?
Za nas je prva i najvažnija stvar obrana životnog standarda u Sloveniji. Desnica nas hoće uvući u tzv. Višegradsku skupinu s Mađarskom i Poljskom, a centar je potpuno podređen ekonomskim diktatima europskog centra. Mi se borimo protiv obje opcije i na svakom koraku zagovaramo veću ekonomsku autonomiju država te više ukupne minimalne standarde u vezi sa socijalnom politikom, okolišem i demokracijom. A na europskoj razini stvar je jako komplicirana. Pored svega (rast desnice, ekonomska tvrdoglavost), sad imamo još i problem s europskom ljevicom koja se fragmentira brže od same EU. Mi ćemo uskoro započeti s raspravom o pozicioniranju u odnosu na te fragmentacije i o tome s kakvom agendom na izaći na EU izbore sljedeće godine.