Macron odbija imenovati lijevog premijera, pa umjereni ljevičari žele koalirati s centristima i riješiti se Jean-Luca Mélenchona, no on je izveo vješt manevar. Francuskoj drami ne nazire se kraj.
Piše: Marko Faber, Novosti
Francuska politička sapunica ovih se dana vraća u centar medijske pozornosti. Nakon trotjednog “olimpijskog primirja” oko kojeg su se složili svi veći politički akteri, na dnevni red se ponovno vratilo pitanje izbora novog premijera (a time i vlade) Francuske republike. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pripomogao je nastavku drame kada je 26. kolovoza odlučno odbacio mogućnost imenovanja premijera, odnosno premijerke iz redova ljevičarskog saveza Novi narodni front. Macron pritom nije odbacio samo konkretnu kandidatkinju NNF-a – umjerenu ljevičarku Lucie Castets – već je dao do znanja da na premijersku poziciju ne planira imenovati nikoga iza čije kandidature stoje stranke ljevice. Francuski je predsjednik svoju odluku pravdao navodnim političkim realizmom.
Prema njegovom shvaćanju, s obzirom na to da nitko izvan NNF-a nije spreman podržati Castets, njenoj bi vladi najvjerojatnije odmah bilo izglasano nepovjerenje. Naime, iako u Francuskoj premijera imenuje predsjednik republike prema vlastitom nahođenju, parlament ima ovlasti srušiti vladu u bilo kojem momentu. Stoga je očito da se u trenutnoj situaciji traži kompromisni kandidat; pitanje je samo koja će strana biti spremna na veće ustupke.
Premda bi se na prvu ruku moglo činiti da Novi narodni front – kao relativni pobjednik srpanjskih izbora – ima najbolju pregovaračku poziciju, kompleksni i često nepovjerljivi odnosi unutar same koalicije itekako otežavaju položaj francuske parlamentarne ljevice. Kao ključno se pitanje nameće uloga stranke Nepokorena Francuska (La France insoumise, LFI) Jean-Luca Mélenchona. Antineoliberalni, populistički i blago euroskeptični LFI osvojio je 72 mandata na izborima i time postao vodeća snaga unutar NNF-a, no Mélenchonova oštra i često beskompromisna retorika nije LFI-ju stvorila mnogo prijatelja – ni unutar, ni izvan koalicije.
Francuski centristi predvođeni samim Macronom LFI vole nazivati strankom “radikalne ljevice”, kako bi naglasili navodnu sličnost te stranke s ekstremno desnim Nacionalnim okupljanjem (Rassemblement national, RN) Marine Le Pen. Proglašavanjem LFI-a tek drugim licem istog “radikalnog” problema, oko te se stranke želi stvoriti cordon sanitaire – sa sve više uspjeha, čak i na ljevici. Na umjerenom, odnosno desnom krilu Novog narodnog fronta sve se češće mogu čuti kritike LFI-ja i pozivi na njegovu marginalizaciju.
Kao lice unutar-frontovske opozicije Mélenchonovoj stranci posljednjih se tjedana nametnuo Raphaël Glucksmann, vođa centrističke stranke Place publique. Glucksmann je nedavno u intervjuu tjedniku Le Point otvoreno izjavio da se francuska ljevica treba riješiti Mélenchona na isti način na koji su se britanski Laburisti svojevremeno riješili svojeg socijalističkog lidera Jeremyja Corbyna. S njime su se složili brojni članovi drugih frontovskih stranaka, ponajprije socijalisti i komunisti. Očito je da Mélenchonovi protivnici time otvaraju vrata formiranju koalicije s Macronovim centristima. Kritike na Mélenchonov račun bile su još glasnije prije dva tjedna, kada je zaprijetio da će pokrenuti proceduru opoziva predsjednika Macrona ako ovaj odbije Castetsino imenovanje.
S tim se Mélenchonovim ultimatumom nije složio nitko – pa ni sama Castets – a LFI je zadobio auru nemogućeg koalicijskog partnera. Međutim, prošloga je vikenda došlo do obrata: Mélenchon je izjavio da je spreman podržati formiranje vlade bez ijednog ministra iz redova LFI-ja. Na taj je način lopticu prebacio na Macronov teren, čije se uporno odbijanje Castetsine kandidature sada može shvatiti i kao akt političke samovolje.
Kraj francuske političke drame i dalje se ne nazire. Jasno je samo da francuska ljevica možda neće moći kapitalizirati izbornu pobjedu. Ako se lijevi front raspadne, Macronov izborni gambit u konačnici bi mogao polučiti rezultate.