with a burning violin
I
Probudila se naglo.
Bilo je to još jedno od onih buđenja koja su joj se dešavala u bitnim jutrima. Tada bi se budila brzo, okružena nepoznatom i neobjašnjivom tjeskobom koja bi trajala narednih nekoliko trenutaka – sve dok ne bi shvatila ko je, gdje je, koji je dan i zašto se, dođavola, budi. Probudila se okružena čudnom mješavinom svjetlosti i hladnoće. Osvrnula se oko sebe.
I tek tada se sjetila. Zbog glupog nesporazuma je morala ostati na stanici cijelu noć. Onaj nijemi, ljubazni stranac je spavao tiho dišući. Bila je ogrnuta njegovim kaputom i njegov vokmen je bio u njenom krilu.
Pogledala ga je. Nešto na njemu – nešto u njemu – neobjašnjivo ju je mamilo. Željela je znati. Bilo je nečega u tom njegovom spavanju. Spavao je na uznemirujuće poznat način.
Otvorila je vokmen i izvadila kasetu. Bila je teška i crna. Na prljavobijeloj naljepnici je pisalo dance me to the end of love. Simpatično – pomislila je stavljajući kasetu u unutrašnji džep svoje jakne. Opravdana krađa, uspomena na upravo okončanu i pomalo promrzlu noć.
On je i dalje mirno spavao. Pravi spavač. Nije željela da zna na koga je podsjećao. Skinula je kaput, a u njegov džep je spustila vokmen. Ubrzanim koracima je napustila stanicu i njeno dvorište. Otvorila je oči širom i ruke podigla prema nebu. Zagrlila je rano modro jutro.
II
Zar je već prošlo godinu dana?
Podsjećao ju je na njenog spavača, čovjeka koji je do skrivenog kreveta donio neminovnost ništavila, moć ljubavi, strah od prolaznosti, strah od samoga sebe. Da, nasmiješila se, Slučajni od prethodne noći je prizvao sjećanje na onog koji se izgubio u užasu da nju ne izgubi i otišao negdje da zaspe. Nije mogao spavati tamo gdje je ljubav, nije se mogao pomiriti sa mišlju da bi je mogao izgubiti dok sniva. Barem je to bila priča koju joj je pokušao prodati prije nego što je ispario.
Odlazim da te čuvam tamo gdje te nema – krasnopis na izgužvanom papiru, to je bilo sve što je iza sebe ostavio.
Lijepe riječi.
Jebeni čudak.
Okovao ju je tim riječima.
III
„Oprosti, kakav je osjećaj?“
„Molim?“ – promrmljala je izgubljeno i pogledala naprijed.
Stajao je pred njom skrhan poput njenog glasa u minulom trenutku. Kaput ga je činio ozbiljnim.
„Gledam te već deset minuta i pitam se da li se osjećaš kako se meni čini da se osjećaš? Mogu li sjesti pored tebe?“
„Naravno!“
„Znaš, tek sam stigao i sve me apsolutno zbunjuje. Nikad se neću navići na velike gradove.“ – tiho se nasmijao tom pokušaju da od samog sebe napravi vic – „Pitam se da li imaš vremena da mi pokažeš sve što ovdje na početku treba vidjeti?“
Nakon izgovorenih riječi njegovi prsti su započeli nervozni ples.
„Je li tebi teško kao što mi se čini da jeste? Hoću reći, naravno, imam vremena i ako želiš pokazaću ti grad onako kako ga vidim.“
Pokupila je cigarete, ustala i nastavila tražiti po stolu.
„Uvijek ga gubim.“
Mali tamnoplavi upaljač je ležao na njegovom dlanu.
„Ako želiš, ja ću ga nositi za tebe i nikad se više neće izgubiti.“
Nije odgovorila, ali je još dugo sa sobom vukla tu njegovu pomalo apsurdnu misao. Sinulo joj je kako jedno drugom još uvijek ne znaju imena i kako se dobro osjeća. Cijelog su dana istraživali grad. Pokazala mu je kako funkcionišu one male nezaobilazne stvari dosadnog velegrada, a poslije su posjetili sva mjesta, male restorane i kafane koje je iz daljine često posmatrala, ali se nikada nije usudila da im priđe.
Čekala je pravu priliku. Nikada mu nije rekla šta je čekala. A dugo se na to pripremala. To je činila i onog jutra kada je otvorila vrata svog stana i pronašla izgužvanu cedulju s njegovim rukopisom. Tada su već bili nerazdvojni.
IV
Činilo se da o onom najbitnijem nisu mnogo govorili. Ne on. Ona je govorila ramenima, bokovima, stopalima. Govorila je leđima, dupetom i očima dok su ležali sklupčani u njegovoj maloj sobi. Naslonjena na njegove grudi, pretvarala se da sluša i shvata, a u stvari je pametno i s pravom uživala u miru koji joj je trenutak pružao. Pričao je o nekom dalekom skrovištu koje bi bilo samo njihovo i daleko od besmisla velikih gradova. Daleko od besmisla, generalno. Takav je počeo zanemarivati sebe i svoj život. I nju u njemu.
A išlo im je sasvim okej.
Moglo je.
Počeo je bulazniti kako ne može spavati jer bi ona u međuvremenu mogla nestati. Uvijek se budio prvi, već sa svitanjem, i dugo je u tišini posmatrao. Poslije bi sa nekom posebnom sjetom prepričavao te momente apsolutne sreće. Bilo je tako do jutra kada je našla njegovu poruku na zgužvanom papiru.
I tada ga je mrzila.
Prvi put je nekog mrzila.
Sloboda joj je spucala šamarčinu i sve se zamutilo.
Sve se otopilo i iscurilo iz ruku. Fino izvajani prsti nisu ništa mogli zaustaviti.
Pokušala ga je pronaći, ali je izgledalo da svi znaju manje od nje. Bivši prijatelji, ljubavnici, roditelji, niko nije znao ništa.
Jednostavno je nestao bez traga.
V
Bez ikakvog traga već godinu dana.
Hodala je sklopljenih očiju, a u ruci je držala kasetu onog koji ju je naveo da opet misli o izgubljenom i ostavljenom.
Dance me – promrmljala je – otpleši me
Nije mogla vidjeti automobil koji je išao baš tom ulicom. I nije mogla znati da će u pogrešnom trenutku pokušati preći na drugu stranu. Nije željela ništa osim riječi koje je izgovarala.
Otpleši me dance
me otpleši me dance
me
lift me like an olive branch and be my homeward dove
(Mehmed Begić / AbrašMEDIA)