I
Ovo je dobar grad, dovoljno velik da lako možeš biti ono što jesi – najobičniji niko! Parkovi su ovdje moji. I ulice. Samo sam zrno beskrajne pustinje, jedan od mnogih. Moji su i bulevari koji svake noći mame, dok muzika samo dodaje plave melodije, neophodne za atmosferu suicida melanholije. Iznova se budim u tuđim krevetima, gubim tuđe odluke, gledam napukla tuđa jutra. Posmatram tebe.
Ako budeš imao malo sreće naići ćeš na nju, zamišljenu i plavokosu. Kosa joj je možda ipak druge boje. U nekim snovima je kratka, izgleda poput Patricie Franchini. Ima vozačku dozvolu i želi da te vodi na pješčane plaže. Hoće da zna sve o tvom slomljenom srcu koje se pretvorilo u žulj pokušaja. Želi da joj pričaš. Da nisi umoran ti bi to radio. Oduševio bi je uvijek istim bajkama u koje si davno prestao vjerovati. I gledaš u neonsku reklamu, tu pokraj tornja, sa koje blješti “Hotel Hafen Hamburg” i koja ti u uho vrišti: Pričaj joj budalo, pričaj. Broj vaše sobe je 19. Samo joj pričaj. Ali i dalje šutiš. Strah te je. I odveć si usamljen. Zaboravio si se osjećati drugačije.
I želiš sve ispočetka, sa novim imenima, bez grešaka. Želiš nastaviti sa pobjedama koje će da pokidaju lance dosade. Ne želiš okove koje jedni drugima stavljamo u ime razvikane ljubavi. Vuku ih svi ti ljudi sa sličnim pričama. Svi misle da su njihove samoće nešto posebno. I svi pokušavaju izgledati tužnije nego što to stvarno jesu. Posmatraš ih i pišeš. Zbog njih pišeš sve bolje pjesme. Pišeš ih zbog Anne koja je baš sada odlučila otputovati u Palestinu. Mislio si da je jedna mrtva muza u životu dovoljna.
II
Nije četiri ujutru, i nemam plavi baloner. Ono što imam ne pomaže puno kad decembarske kiše krenu u juriš. Nosim kaput koji sam prije nekoliko godina ovdje kupio, onaj isti kaput koji je s jednim putovao u Pariz, a završio u ormaru drugog. Sjećate li se tog kaputa?
Vrtim krugove u potrazi za pravim odgovorima, bježeći od samoga sebe, trčim čak i na operacione stolove koji me neće, bježeći od dobro znanog skrivenog pakla koji me sve češće stiže. Mali privatni pakao sve uvezuje u začuđenje onoga koji nisam.
Takav pokušavam dovršiti ovu bilješku i takav se sjetih priče koja se u Ahrenzburgu desila. Skitali smo kroz grad, muzika i ja, i na posljetku skončali na željezničkoj stanici. Tamo uvijek bude zanimljivih ljudi i situacija. Stihovi me stižu, pjesme se moram brzo riješiti, inače će mi doći glave. Pjesma o troje, a ko sam tu ja. Trenutno se osjećam kao onaj drugi, onaj kojem se pjesma obraća, onaj koji je ostavio sve, i otišao da se očisti, usput zaboravivši zbog čega ga više nema.
Ne znam koliko dugo je trajalo moje posmatranje, ali je prestalo kada sam osjetio nečiji topli dah na svom vratu. Prošlo je dovoljno godina. Zagrlila me je i rekla: Hey you, you look so much older… A ona pjesma ide… upravo tako. U njoj svi izgledaju starije, i svi gube, spominju se stanice, pahulje, vozovi i pustinja u srcu Lili Marlene. Simpatično. Ne, ne sugerišem da sam nekakav Izgubljeni Heroj. Samo se pomalo odričem skromnosti, dok mi i dalje posljednja i prva opsesija ostaje kako napisati Savršen Uvodnik Za Novi Kolaps.